Mnogo je nas vjernika koji posljednjih tjedana, htjeli ili ne htjeli, zatvoreni u svojim domovima i kućama, raspravljamo – ponekad i žestoko, pa i neprimjereno (po mom mišljenju) i o pandemiji koronavirusa, a još više o tome zašto su zatvorene i naše crkve. Sve nas muči, barem nas koji sudjelujemo na misama (a i one koji baš i ne sudjeluju) što ne možemo na nedjeljne, pa ni svakodnevne mise. Teško nam je bilo i na Uskrs i na dane Velikoga tjedna. Ljuti smo i frustrirani, premda znamo da je i to grijeh. I sam sam se već žestoko sukobio s poznanicima, prijateljima i nepoznatim ljudima koji za sebe (kao i ja, uostalom) kažu da su vjernici jer se razlikujemo u mišljenjima. Neki kažu da su naši biskupi donijeli previše stroge mjere i da su naši svećenici prihvatili njihovu odredbu, a da ih nisu informirali o tome što se u pojedinim mjestima možda i može. Nije isto onima koji žive u Zagrebu (možda) i onima koji žive u malim mjestima, gdje ionako na misu dođe nekoliko – priznajmo si i to! – starijih vjernika. Onda jedni drugima »lijepimo« na portale i profile na društvenim mrežama iskustva svećenika i vjernika, mišljenja teologa i profesora – a i tamo opet svatko po svome: jedni da su biskupi kukavice, drugi da su slijedili ono što uči i papa Franjo i da je jedino tako trebalo.
Ja koji sam za poslušnost crkvenoj hijerarhiji (priznajem to pošteno) »lijepim« one teologe i svećenike koji govore u prilog »mojoj« tezi. Moje neistomišljenike to ljuti, pa mi uzvraćaju istom mjerom i čine suprotno: »lijepe« i na nos mi stavljaju druga i drukčija razmišljanja, a nerijetko me prozivaju (ne samo mene, da pogrješno ne shvatite) za kukavičluk. I oni i ja znamo da su »posebna« vremena, da je svima teško. Ali nam misa i sakramenti nedostaju. Čak se u zadnje vrijeme piše o tome da će nam tako oslabiti vjera da prijenosi misa na javnoj televiziji i na Laudato TV, koliko god to bilo vrijedno, ne mogu zamijeniti pravo sudjelovanje na misi u crkvi, kao što to ne može ni duhovna pričest, koliko god se to isticalo. Neki idu tako daleko da čak kažu da je i potres u Zagrebu Božja kazna jer smo zatvorili crkve i jer ne sudjelujemo na misama. Oni koji se slažu s mojim mišljenjem takvim su načinom razmišljanja pogođeni i zgroženi jer su im neki članovi obitelji pretrpjeli i materijalne štete, a da ne govorimo o strahu i bojazni u kojoj još žive da se potres ne ponovi. Ne razumijemo kako je moguće da smo svi članovi jedne te iste zajednice, jedne te iste Crkve, a da smo se tako različito formirali i da se tako različito ponašamo i razmišljamo. Po meni, čak i nevjernički i nekršćanski.
Meni i mojim istomišljenicima, a vjerojatno i subraći u vjeri koji se ne slažu s nama, bilo bi drago da nam se nekako pomogne i odgovori na naše dvojbe.
Čitatelj(i)
I sami smo svjesni težine stanja i ozbiljnosti pitanja koja je pred sve nas, ne samo vjernike, donijelo ovo nenadano i teško doba koje je razotkrilo mnoge naše ljudske ograničenosti, slabosti i probleme o kojima i sami pišete. Cijeli nam se »životni stil« odjednom preko noći promijenio, nad glavom nam vise različite prijetnje – jedna je koronavirus, druga je potres koji je pogodio Zagreb i njegovu okolicu – ali više od tih fizičkih i materijalnih prijetnja pokazalo se da smo krhki i duhovno i da nam je u ovim trenutcima potrebna Božja pomoć i čvrsto duhovno vodstvo. I onima koji se s Vama slažu i onima koji nisu Vaši istomišljenici.
Kao da nam se vratilo novozavjetno vrijeme rasprava među kršćanima iz doba svetoga Pavla apostola, u kojem su se kršćani međusobno dijelili i prepirali. Zato u Pavlovim riječima upućenima Korinćanima prepoznajemo riječi koje vrijede i za nas kršćane danas. I pozivamo sve vjernike koji prate naš tjednik (koji i sam, kao što vidite, izlazi u izmijenjenim otežanim okolnostima svaka dva tjedna kao dvobroj) da pročitaju Pavlovu pouku Korinćanima, i da meditiraju, a posebno prije nego što ulaze u rasprave jedni s drugima: »I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja Apolonov’, niste li odveć ljudi?« (1 Kor 3, 1-4).
Zato pozivamo sve vjernike da budu ljubazni jedni prema drugima, da se strpe, da dostojanstveno i u uronjenosti u patnju svih koji su oboljeli i u podupiranju svih koji se trude, zajedno s nama, kako bismo što prije izišli iz ove muke, da mole jedni za druge i jedni s drugima. Nada i pogled uprt u Gospodina raspetoga i uskrsnuloga neka nam svima bude utjeha, a prijenosi misa i zajednička obiteljska molitva neka nam svima jačaju duh i zajedništvo u Kristu, našem Spasitelju.
A kada se razmišlja o tome jesu li ili nisu »ispravno« postupili naši biskupi, onda neka Vam za razmatranje posluže ove Pavlove riječi iz iste Prve poslanice Korinćanima, koje su imali pred sobom i koje ih prate u njihovu pastoralnom djelovanju i vođenju naše Crkve: »Tako, neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upravitelja iziskuje se napokon da budu vjerni. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.« Očuvati mir naše crkvene zajednice i u virtualnom svijetu zadaća je koja je pred svima nama, bez obzira na naša različita gledanja. Nemojmo to smetnuti s uma, jer najvažnije je da svi shvatimo da smo mi »Kristovi, a Krist Božji«.
