ZAŠTO JE ŽUPNIK UDOMIO ŠESTEROČLANU OBITELJ? Umjesto u štalicu – pobjegli u župnu kuću

Snimio: V. Sarkotić | Obitelj Burić u župnom dvoru
Prema statistici koju je nedavno objavio Eurostat, u Hrvatskoj je više od milijun građana u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Čak 28,5 % stanovništva ili 1,18 milijuna ljudi u takvoj je opasnosti.

Prezaduženost i krediti sve veća su opasnost koja mnoge u Hrvatskoj dovodi do ruba siromaštva. Brojni toga često nisu ni svjesni dok im se ne dogodi ono najgore, da moraju plaćati visoke kamate, otplaćivati glavnicu, suočavati se s ovrhama, a u isto vrijeme prehranjivati obitelj. Unatoč brojnim političkim obećanjima, u Hrvatskoj je sve ostalo mrtvo slovo na papiru, pa se nerijetko stvarnost događa po onoj narodnoj, koja je često spominjana u turskim vremenima: »Ako nemaš, srdit aga veli, pakuj rajo i iz zemlje seli!«

Prema statistici koju je nedavno objavio Eurostat, u Hrvatskoj je više od milijun građana u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Čak 28,5 % stanovništva ili 1,18 milijuna ljudi u takvoj je opasnosti. Među njima su i oni siromašni, kao i oni koji su tomu vrlo blizu jer su u teškoj materijalnoj oskudici, potplaćeni ili bez posla. Prag rizika od siromaštva za samce iznosio je godišnje 25 470 kuna prošle godine, a za kućanstvo s dvije odrasle osobe i djecom mlađom od 14 godina prag je iznosio 53 487 kuna. Problemi su često i zadužene tvrtke, obrti, obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Zbog njihove prezaduženosti mnogi ostaju bez posla, ulaze u blokade računa. Tako u Hrvatskoj u teškoj materijalnoj oskudici živi 12,9 posto ljudi ili njih 535 893. To je statistička kategorija u koju ulaze obitelji koje ne mogu sebi priuštiti četiri od devet stavaka kojima se određuje materijalna oskudica. Ta se oskudica mjeri (ne)mogućnošću kućanstva da svaki drugi dan na stolu ima obrok s mesom, ribom ili vegetarijanskim nadomjestkom, da podmiri neočekivani financijski trošak, da uredno i bez kašnjenja plaća režije, najamnine i rate kredita, da osigura grijanje zimi, da obitelji osigura tjedan dana godišnjega odmora izvan kuće, da si priušti telefon, televizor u boji, perilicu za rublje i automobil. 

Gubitak posla odveo ih u prezaduženost

Crkva je od svojih početaka bila uvijek uz osobe u siromaštvu, one koji su obespravljeni. Uostalom Isus je svojim rođenjem pokazao da ljubi osobe u siromaštvu.

Danijel Burić radio je na pilani šest godina i ostao bez posla. »Dok sam radio, digli smo stambeni kredit 2004. godine, koji je porastao sa 40 000 na 132 000 kuna. Uredili smo tim novcem sobu i dnevni boravak u mojoj roditeljskoj kući, no tu nismo mogli svi živjeti. Zato smo se 2012. s tada četvero djece preselili u Otočac.«

»Ne ljubimo riječima, nego djelima«, Papine su riječi u poruci o Svjetskom danu siromašnih. »Blagoslovljene ruke koje nadilaze svaku barijeru kulture, vjere i nacionalnosti, izlijevajući ulje utjehe na rane čovječanstva. Blagoslovljene ruke koje se otvaraju ne tražeći ništa zauzvrat. To su ruke po kojima na braću silazi Božji blagoslov«, poručio je papa Franjo. Socijalno osjetljivu župniku iz Gospićko-senjske biskupije koji služi u župi Sinac, Andriji Kekiću, te riječi bile su dodatni poticaj da svoj župni dvor otvori te primi obitelj Antonije i Danijela Burića koji imaju šestero djece te da se uključi u rješavanje njihovih problema prezaduženosti u koju su upali a da toga nisu ni bili svjesni. Župni im je dvor privremeno rješenje, što donekle podsjeća na potragu svete Obitelji za utočištem, ali Burići nisu u štalici, nego u toplom župnom domu. U neku ruku, osmeročlana obitelj Burić kažnjena je hrvatskim sustavom. »Imamo šestero djece«, navodi Danijel Burić, koji je rođen u Kutarevu prije 35 godina u obitelji s bratom i sestrom. »Najstariji Toni ima 13 godina i ide u 7. razred, zatim je Klaudija koja pohađa četvrti, a Renata drugi razred. Lara ima četiri godine, Laura dvije, a Nikol tri mjeseca. Supruga Antonija je iz jedanaesteročlane obitelji Modrić iz Krasna.« Danijel je radio na pilani šest godina i ostao bez posla.

»Dok sam radio, digli smo stambeni kredit 2004. godine, koji je porastao sa 40 000 na 132 000 kuna. Uredili smo tim novcem sobu i dnevni boravak u mojoj roditeljskoj kući, no tu nismo mogli svi živjeti. Zato smo se 2012. s tada četvero djece preselili u stan u Otočac. Prije dolaska u župni dvor u Sincu živjeli smo u Zalužnici između Otočca i Sinca. Stanarina je bila 1300 kuna, k tomu loše stanje kuće, a udaljenost od svega za nas koji imamo šestero djece bila je teško podnošljiva. Naše stanje uvidio je tadašnji otočki župnik i dekan mons. Tomislav Šporčić. On nam je puno pomagao, donosio pakete od Caritasa iz Gospića i pomagao u novcu za drva i školske knjige te torbe. Nastavio je pomagati i zadnju godinu u Zalužnici.«

Na adresi župnoga dvora: šestero djece i 35 kokoši

Burić otkriva da je župnik Šporčić za njihove probleme rekao novomu župniku u Sincu Andriji Kekiću, koji ih je ubrzo posjetio. »Već za posjeta predložio nam je da se preselimo u Sinac i tamo smo tražili kuću. Nekako smo se pribojavali ići u župnu kuću jer su nam djeca živahna, da ne bismo smetali župniku i župljanima. Župnik Kekić ipak je inzistirao pa smo ga odlučili poslušati. No do 20. listopada župnik je čekao pristanak od biskupije i župljana pa nam je platio stanarinu za sljedeći mjesec. Za mjesec dana bilo je još neizvjesno, ali smo ipak u subotu prije Dana siromašnih dovezli robu, stroj za pranje rublja i 35 kokoši na adresu župnoga dvora Sinac 336. Početkom prosinca uspjeli smo prijaviti prebivalište na toj adresi. Sa župnikom Kekićem provjerili smo stanje kredita u Erste banci koji je već prebačen iz Otočca u Zagreb i počinjemo posuđeno vraćati budući da kod župnika nemamo stanarine i nekih drugih troškova. On nam pomaže i u pregovorima s bankom koja bi nam možda oprostila 64 000 kuna kamata. Svjesni smo da to nije trajno rješenje. Na sreću, župljanin Domagoj povezao nas je s općinom Perušić gdje su nam obećali stan, posao za mene, dječji vrtić za 300 kuna, školske knjige, plaćanje režija i financiranje građevinske dozvole i materijala za novu kuću iznad središta Perušića, gdje se već radi novo naselje za ljude u sličnoj situaciji.«

Burić ističe da se, unatoč brojnim obećanjima, nije imalo više kamo jer malo tko hoće primiti obitelj s više djece. »A ovdje je toplina, velika kuća, dvorište i igralište, djeca u susjedstvu, trgovina, crkva. Župnik nas češće odveze k liječniku u Otočac te po potrebi i u bolnicu u Gospić. Sretni smo.« 

»Ne bih bio čovjek i kršćanin da ih ne primim u župni dvor« 
Župnik Andrija Kekić, koji službeno pripada Križevačkoj biskupiji, velike nade kad je riječ o pomoći potrebitim obiteljima polaže u Godinu obitelji koja je proglašena u Gospićko-senjskoj biskupiji. »Župni dvorovi trebaju biti puni veselja, pa kao pripadnik deseteročlane svećeničke obitelji dajem iz vlastitoga iskustva doprinos Godini obitelji«, kaže župnik Kekić. »Obiteljima svećenik treba biti učitelj, brat i ukućanin. Kad mi je mons. Šporčić spomenuo obitelj Burić, odmah sam ih posjetio i znao da sam dužan biti samaritanac za obitelj u Godini obitelji Gospićko-senjske biskupije. Ne bih bio čovjek i kršćanin da ih ne primim u župni dvor koji ima četiri velike sobe i dvostruko veći dnevni boravak. Nastojim činiti ono što kaže Sveti Otac: izići na rub društva i želim biti jedan od onih koji su u potrebi, podijeliti s njima ono što imam. Svakomu se može dogoditi da upadne u tešku materijalnu situaciju a da i nije svjestan. Zato smo tu, da pomognemo jedni drugima. Ljepše je kad čujem dječju igru nego da sam u župnom dvoru samotnjak.«

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2017.
Prethodni članakTAJNA RUŽE JERIHONSKE Simbol novoga, ali i vječnoga života
Sljedeći članakKAKO DALJE? Vrijeme je za opću solidarnost