Kristova smrt na križu paradoksalan je, a ujedno donekle ironičan čin: scena podno križa i događaji vezani uz Kristovu muku redom pokazuju da Krist uistinu jest bio i ostao Kralj, ali mu tom titulom oni koji ga izruguju žele oduzeti to dostojanstvo. Stoga svake godine kada kršćani slave svetkovinu Krista kralja svega stvorenja o svršetku crkvene, tj. liturgijske godine, vrijedno je promišljati što taj naslov doista znači.
Sam bijaše svjetlo
Gomila izruguje kralja židovskoga koji sebe nikada tako nazvao nije. Dobar psihoterapeut rekao bi da jednostavno retroprojiciraju svoja osobna nutarnja stanja jer izrijekom ga tako ne priznaju, no u sebi osjete da je istinski prorok, ali i više od toga – Božji Sin kraljevskoga dostojanstva. Sve u njegovu životu na to upućuje: čudesni dolazak na svijet u snazi Duha Svetoga; njegovo javno djelovanje u kojem je naučavao, molio, ozdravljao, bio s ljudima svih kategorija pod nebom; otvoreno prokazivao hipokriziju određenih slojeva društva u maniri velikih starozavjetnih proroka.
Istodobno je pomazanik. No od pomazanika kakvi su bili proroci, kraljevi i svećenici Staroga zavjeta razlikuje ga i to što njegovo pomazanje nije odozdo, nego odozgor. Za sebe je sam rekao na početku javnoga djelovanja da ga Duh Sveti pomaza biti blagovjesnikom nade i utjehe svojemu narodu. Došao je da ljude oslobodi okova i sputanosti, izvede ih na slobodu otvarajući im kao pravi Božji Sin put do nebeskoga oca.
Ipak sve do sada rečeno nije dostatno da bi odveć često kruto i uskogrudno ljudsko srce povjerovalo. Ono srce koje doista prečesto pod svaku cijenu želi opovrgnuti istinu i činjenice koje su neoborive jer ih ispisuje vječna Božja mudrost, a ne ljudski um. I tu započinje drama. Ne žele svi svjetlo i slobodu, a on je nekim čudom došao na svijet da ljude privede svjetlu jer sam bijaše svjetlo. Ali ne, čovjek više ljubi tamu i sebe nego istinitost i slobodu koju mu daje Kristovo svjetlo.
»Ono više«
Drama podno križa je frapantna, gotovo da čovjek ne povjeruje. Krist koji sam grijeha nije učinio te nije osuđen kao zločinac jer proces nije ni postojao, usta ne otvara, nego ponovno u maniri Sina Božjega samo sluša. Osluškuje čovjeka, onako kako je to činio i za vrijeme zemaljskoga života, a vjernici duboko vjeruju da to čini i danas kao živi Bog u snazi svojega uskrsnuća.
Sluša Krist čovjeka i njegov vapaj, njegovo ogoljivanje pred njim. Jer što je drugo nego ogoljivanje pred Bogom – iznošenje vlastite bijede pred onim koji ju može iscijeliti? Viču tako: »Druge je spasio, neka spasi sebe ako je Sin Božji!« Riječi koje poput kakva skalpela rastvaraju čovjeka na pola i prokazuju njegovu duševnu prazninu i moralnu bijedu. Ako je Sin Božji? Nije bilo dovoljno naučavanje po trgovima, liječenje, istjerivanje zloduha te pružena ruka svakomu čovjeku bez obzira na boju kože i nacionalnost. Ne, za čovjeka koji je zatvoren u svoje uske okvire života nije. Treba nešto više. A to više tek dolazi.
»Ono više« biva smrt na križu. Onda kada su još uvijek neki pomislili da će sići s križa. No to se ne događa jer da je bilo tako, sav nauk i sva čuda do tada pala bi u vodu. Krist bi bio neki zemaljski kralj koji snagu crpi u svojem egu i sposobnostima. A on nije takav. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta jer je Sin Božji. Onaj je koji čovjeku pokazuje drugi svijet, a to je svijet istinske ljubavi kojom Bog ljubi svakoga čovjeka, i to žrtvujući se za njega do zadnje kapi krvi. I baš zato Krist jest kralj.
Kraljevstvo je nebesko
Pred kraljem kakav je Krist bit će na kraju važno samo jedno – ostati malen i ponizan. Jedan od razbojnika obješenih pokraj Isusa priznaje se takvim. U dubokoj svijesti da je jadan i bijedan prikuplja snage, a čini se da nema što ni izgubiti, te kaže Kristu: »Sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.« Snažne riječi koje iznose na vidjelo puno toga. Uče čovjeka i danas da koliko god bio dalek od Boga, uvijek se može vratiti.
Čovjek pokraj Isusa na križu pravomoćno je osuđen, sve je već završeno. No vjeruje da Krist koji je uistinu pošten i ništa nije skrivio doista ima moć dovesti ga u kraljevstvo. S druge strane postaje očito kako kraljevstvo u koje uvodi Krist nije zemaljsko. Jer scena se zbiva na zemlji. Kraljevstvo je dakle nebesko. Usmjerava tako vjernike i nevjernike i danas k promišljanju onostranosti i napuštanju pretenzija za ovozemaljskim kraljevanjem.
Vjernički puk i danas moleći krunicu na jednom otajstvu izgovara: »koji je za nas trnjem okrunjen bio«. Riječi su to koje imaju duboku snagu. Trnje prikazuje Krista kao onoga kojemu ne priznaju istinsko dostojanstvo kralja te ga izruguju, jer inače bi mu stavili pravu krunu. Istodobno svakoga vjernika danas dovode pred ispit vlastite savjesti. Naime, mnogi i danas sami sebi stavljaju trnove krune na glavu te se nazivaju kraljevima. Svjesni su da nisu kraljevi, ali im godi tako se ponašati. No njihova je patnja drukčija jer oni pate zbog osobne oholosti i umišljenosti jer su ih drugi ili oni sami sebe doveli u takvu situaciju, a teret iste službe ili autoriteta nesmiljeno ih melje i pritišće. A sve bi bilo puno jednostavnije samo da su htjeli Kristovo kraljevstvo.
