FIZIČKA SMRT SAMO JE BIOLOŠKA DATOST Što znači duhovna smrt?

12. nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Jr 20, 10-13; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33

Jeremija je bio prorok koji je zbog svoga proročkoga djelovanja trpio progonstvo. Njegova sudbina utjecala je na kasniji razvoj židovskoga promišljanja prema kojem su odbačenost, progonstvo i mučeništvo sastavni i neodvojiv dio proročkoga poziva. To je vidljivo i iz Isusovih izreka koje su očuvane u evanđeljima. 

Bog je na strani nepravedno progonjenih

Tako je u Lukinu evanđelju zapisan taj Isusov usklik: »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani!« Na drugom mjestu u istom evanđelju Isus, kad govori o prorocima i apostolima koji će biti poslani, kaže: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše.« Biti nositelj Božje riječi znači trpjeti jer ta riječ zasigurno nailazi na odbacivanje i neprijateljstvo. Jeremija ipak, unatoč takvu raspoloženju, zadržava pouzdanje u Boga i promatra Boga kao »snažna junaka« koji ga može izbaviti iz svih nevolja i ponovno uspostaviti pravdu. Zato njemu povjerava svoju sudbinu i kliče: »Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca.« Bog je uvijek na strani nepravedno progonjenih i potlačenih, a osobito na strani onih koji su progonjeni jer donose njegovu riječ i njega svjedoče pred ljudima.

Snažno jamstvo Božjim poslanicima

Evanđeoski odlomak nastavak je misijskoga poslanja dvanaestorice u Matejevu evanđelju. Oni su pozvani neustrašivo naviještati riječ, pa i kad su suočeni s progonima, no istodobno im je zajamčena i Božja briga za njih jer su njegovi svjedoci. Prva Isusova izreka u ovom odlomku: »Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati« u različitim je evanđeljima stavljena u različite kontekste. Ovdje je primijenjena upravo na apostolsko propovijedanje. U Markovu evanđelju primjena je eshatološka te se odnosi na kraljevstvo Božje koje je na skriven način prisutno u Isusovu djelovanju, ali će na kraju vremena biti objavljeno svima. Matej u svom evanđelju često suprotstavlja tijelo i dušu, rabeći tako helenistički jezik koji nije uobičajen za većinu drugih biblijskih tekstova. Onaj koji može »i dušu i tijelo pogubiti u paklu« i kojega se valja više bojati, prema pripovijedanju Matejeva evanđelja, zapravo je Otac jer je on i taj koji određuje hoće li koji vrabac pasti na zemlju. Stoga se Božji svjedoci moraju promatrati u svjetlu svoga odnosa s Bogom i od njega tražiti podršku i pomoć. U njega se trebaju pouzdavati. Zaštita koju ti svjedoci primaju ovisi i o njihovu vjernu svjedočanstvu. Izreka: »Vredniji ste od mnogo vrabaca« ne govori o vrijednosti ljudskoga roda općenito, nego je snažno jamstvo Božjim poslanicima. Dok prenose njegovu poruku, Bog će ih čuvati, no ni ta Božja zaštita ne isključuje mučeništvo. Što se god dogodilo, poruka će biti prenesena i to je ono što je doista važno. Završna izjava ovoga evanđeoskoga odlomka glasi: »Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.« O načinu kako će Božji poslanik dati svjedočanstvo za Isusa Krista ovisi i njegova vječna sudbina. U doba kad je Matej pisao svoje evanđelje Crkva se već suočavala s progonima, pa je i ova poruka o ustrajnosti naviještanja i u opasnosti od mučeništva bila itekako aktualna.

Posljedica duhovne je i tjelesna smrt

Poslanica Rimljanima progovara o otajstvu smrti i grijeha. Pritom Pavao podsjeća na onoga »jednoga Čovjeka«, to jest na Adama, po kojem je grijeh ušao u svijet »i po grijehu smrt«. Jasnije nego u Knjizi Postanka gdje prvi put susrećemo Adama i Evu, to je izrečeno u Knjizi Mudrosti: »Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.« Riječ je o duhovnoj smrti koja kao posljedicu ima i fizičku smrt. Nije do kraja jasan Pavlov izričaj da »time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt«. Moguće je to shvatiti kao da svi svojim osobnim grijesima imaju udjela u Adamovu grijehu, pa su time zaslužili smrt. Tako ljudi svojim grijesima potvrđuju Adamovu pobunu iz koje se rodila vječna smrt. S druge strane, moguće je razumjeti tu rečenicu u smislu dioništva u Adamovu grijehu već po rođenju. U oba slučaja »svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja«.

Fizička smrt nije kazna

Adam je označen kao »pralik (grč. typos) Onoga koji ima doći«, a to je Mesija – Krist. Izraz »pralik« označava da lik Adamov po sličnosti navješćuje novi lik, no ta sličnost nije savršena. Time se omogućuje i kontrast između Adama i Krista. Grijehom Adamovim, naime, »mnogi« su umrli, gdje ovo »mnogi« označava sve ljude, a u Isusu Kristu, Onom koji ima doći i koji je također opisan kao »jedan čovjek«, na sve se ljude razlila milost Božja. Smrt ovdje ne označava fizičku smrt kao neku vrstu kazne za istočni grijeh. Naprotiv, misli se na smrt kao na teološku posljedicu grijeha, gdje smrt označava odijeljenost od Boga. To je prava posljedica grijeha. Fizička smrt nije kazna, nego biološka datost. Krist je svojim utjelovljenjem, a u Pavlovu viđenju osobito svojom mukom, smrću i uskrsnućem, ostvario izvorno poslanje čovjekovo: poslanje da bude u vječnom zajedništvu s Bogom.

Prethodni članakTKO SU ZLOČINCI NAD JEZIKOM? Na djelu su korupcija jezika i ponižavanje riječi, od »obitelji« do »ksenofoba«
Sljedeći članakPREDNOSTI I »NUSPOJAVE« RAZVIJENIH PROMETNIH SUSTAVA Zašto jeftinije prolaze oni s boljom prometnom infrastrukturom?