ABRAHAMOV ISPIT, NAŠ ISPIT Kušnje nastupaju kada dani krenu blagoslovljeno. Kada se sve čini dobro i ustrajno, javljaju se prvi crvi napasti

Druga korizmena nedjelja, B (Post 22, 1-2. 9a. 10-13. 15-18)

Foto: Shutterstock

Desetak dana nakon početka korizme pred kršćaninom se nalazi jednostavna rečenica iz Knjige Postanka: »Bog stavi Abrahama na kušnju.« Pred Abrahamom, kao i pred čovjekom danas, nalazi se ne nekakav običan izazov, nego Božji prst koji u optjecaj života stavlja ono najmilije, a to je vlastito potomstvo. Može li se takva kušnja proći? Može li čovjek poput Abrahama staviti pred sebe svoje najmilije i ozbiljno započeti vrijeme korizme ili će korizma biti samo puko odricanje od suvišnoga koje ionako ne donosi potpunu ljudsku radost?

Prvi dani korizme većini kršćana prolaze idilično. Svatko se nečega odrekao, odlučio biti bolji, stavio po strani svoje poroke i zadovoljno odbrojava dane. Netko je odbacio alkohol, netko je izgasio bežičnu internetsku vezu, netko je napokon odlučio ranije poći na počinak, netko je iznenada postao ugodan prema bližnjima. Dani otkucavaju. Ulazi se u drugu četvrtinu korizme… Bog stavlja čovjeka na kušnju kao i Abrahama. I počinju prve smutnje oko stvari kojih se čovjek odrekao. Započinju pitanja: »Je li baš nužno izdržati cijelo razdoblje korizme? Tek sam desetak dana ustrajan, ma tko će do kraja ostati čitav!« Nerijetko se pojedini ljudi na pola korizme vraćaju starim porocima. Neki se samosažaljuju pa ostatak korizme odbrojavaju u zadnjim trzajima odluka. A riječ iz Knjige Postanka ostaje prisutna: »Bog stavi Abrahama na kušnju.«

Abrahamu je postavljena silna kušnja. Ono najveselije što ima, vlastitoga sina, težak porod jer ga je stekao u starijoj dobi, sin za kojega bi sve uložio, zalog u budućnosti koji mu donosi sigurnost, sada taj isti blagoslov Bog traži natrag. Kao da mu govori: »Vrati ga meni, vrati svoje najmilije onomu koji slobodu daruje!« I Bog nije pogriješio što je to tražio. Nije to sebičnost Božja, nego se testira sebičnost Abrahamova. Kušnjom mu Bog poručuje: »Jesi li spreman ispustiti iz ruke ono najmilije? Jesi li spreman do kraja poći za mene i prepustiti svoju budućnost, svojega jedinoga sina mojim putovima, a ne svojim? Jesi li spreman prestati razmišljati da ćeš ti krojiti budućnost svoje djece?« To je Abrahamova kušnja, on je otac koji se lomi pred budućnošću!

Korizmeni put odricanja stoga nije put privremenoga rješavanja onoga što je čovjeku višak. To je put na kojem čovjek ostaje u potpunosti ogoljen od svake sigurnosti jer zna da mu jedino utočište može pružiti Bog. Svi će iz ljudske ruke proći: i vlastita djeca, i potomstvo, i kuće, i zemljišta, i razni poslovi, ali Bog će na kraju ostati. To je najteža kušnja korizme – ostati svjestan da jedino Bog ostaje poput običnoga ogoljenoga debla lišenoga svega što se na njega nakalemilo.

Ivan Zlatousti divi se Abrahamu koji je pošao do kraja slobode za Boga: »Svaka fraza je sama za sebe dovoljna da pokrene dušu dobroga čovjeka. Bog nije rekao ‘Izak’ nego: ‘Tvoj sin. Isti sin kojega si stekao usprkos svim očekivanjima i uspio ga imati u starosti. On je objekt tvoje želje, smatraš ga nasljednikom.’ Razmotri mučenje koje je imao ovaj dobar čovjek. Podnio je slušanje Božjih riječi, imao je snage i odgovoriti sinu, nije se raspao, uspio je prikriti istinu i na kraju sinu nije otkrio što će se dogoditi. Zapitajmo se kako se njegova duša nije odvojila od tijela dok je uspio vezati sina vlastitim rukama i smjestiti ga na snop grana, svojega jedinorođenoga sina! Kakvo je ovo samo nadvladavanje ljudske prirode!«

Stoga korizma nije obična asketska vježba nakon koje se kršćanin vraća starim porocima ili umjetnim sigurnostima. Korizma je ozbiljan trenutak u godini kada se čovjek ogoli od svega što se na njega nakalemilo. Ponekad su to vlastita promišljanja o sigurnoj budućnosti i potpunom kontrolom nad vlastitom djecom, rješavanje misli da se može do kraja kontrolirati druge. Abraham je svojega sina prepustio Bogu. Spreman je bio ne na ubojstvo, nego na predanje onomu koji život daruje. I tako je oslobodio svojega sina od vlastitoga ropstva, prepustio ga je Božjim putovima. Kršćanin može u korizmi učiniti isto. Napokon neka dopusti da njegovi najmiliji prodišu slobodom od Boga danom, da ih prepusti vlastitim putovima bez kvocanja, bez zadrške, bez fige u džepu.

Gospodine, darovao si nam slobodu u vrijeme korizme. Ta je sloboda da dopustimo drugima neka postanu tvoji i tako se potpuno ogolimo od svega suvišnoga. Daj nam da shvatimo da nam u svim etapama života jedino ti preostaješ jer ostaješ s nama u vijeke vjekova. Amen.

IZVORGlas Koncila br. 9/2021.
Prethodni članakBIBLIJA DOTIČE RODITELJSKE PROBLEME DO SRŽI Sveto pismo ne uzmiče pred zahtjevnim pitanjima
Sljedeći članakDESET GODINA OD OSNUTKA SJEVERNOGA I JUŽNOGA APOSTOLSKOGA VIKARIJATA ARABIJE Kako žive katolici na Arapskom poluotoku