U svakom predizbornom razdoblju političari i političke stranke ponavljaju slična obećanja bez pokrića, često samo u želji da na sebe svrate pozornost određene skupine građana koji osjećaju ili doživljavaju neku mirovinsku, zdravstvenu, radnu ili socijalnu nepravdu. Zbunjenoj javnosti iznesu svoja mišljenja o pojedinim zakonskim rješenjima pa probude tračak nade u ispravljanje nepravde. Nastane javna polemika, a ljudi se opredjeljuju »za« ili »protiv«. Netko se sjeti da bi u tu raspravu trebalo uključiti struku i oformiti povjerenstva ili otvoriti javnu raspravu, pa čak raspisati referendum.
Ako nekoj političkoj strukturi ne odgovaraju mišljenja stručnjaka, proglasi ih se nekompetentnim ili političkim navijačima i ideološkim protivnicima. Nažalost neka su povjerenstva često i nestručna, oformljena po nerazumljivim kriterijima pa se takva povjerenstava nazivaju »povjerenstva zbrda-zdola«.
Ne treba zaboraviti ni nagla »buđenja« stranačkih konkurenata koji nude svoje protuprijedloge, koji su samo varijanta nekoga ranijega tuđega prijedloga. Kada neko povjerenstvo počinje raditi, pojedinci unutar njega samoga počinju razvlačiti donošenje prijedloga tobožnjim prikupljanjem različitih stručnih, ali i nestručnih mišljenja, sve dok ne nastupe godišnji odmori, kada se sve ostavlja za jesen ili čak potpuno zaboravlja. Nastaje stanje mirovanja koje je neka vrsta već zaboravljenoga »grijeha struktura«. Zato su mnoge izjave o potrebi nekih promjena samo politički teatar bez stvarne želje za promjenama. Takva stanja »promjena bez promjena« ponavljaju se u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, ali i u područjima zaštite invalidne djece i dječjih doplataka.
U mirovinskom osiguranju svaka skupina doživljava visine svojih mirovina kao nepravdu, iako s različitih osnova. No neovisno o jačini argumenata na kojima se temelji taj osjećaj nepravde, osnovni je prigovor zakonodavnoj politici da u istom zakonodavnom i pravnom sustavu podupire takve dvostrukosti, koje samo razjedinjuju građane po kriterijima nacionalna mirovina, najniža mirovina, najviša mirovina i druge posebne mirovine.
Općeniti prigovor takvomu stanju jest da je primjerice različito određivanje visine prava najnižih mirovina ovisno o mirovinskom stažu, protivno načelu da je visina mirovine rezultat rada i ulaganja, tj. da je visina mirovine ovisna o dužini ulaganja i visini doprinosa koji su uplaćivani za radnoga vijeka. Institut najnižih mirovina dokaz je da je mirovinski sustav nepravedan prema osiguranicima s prosječnim i ispodprosječnim plaćama. Doživljaj nepravde dodatno pojačava posebno mirovinsko pravo nazvano »novčana naknada za starije osobe« (zapravo nacionalna mirovina) koja je za desetak eura niža od najniže mirovine za 15 godina mirovinskoga staža. To se bolje moglo riješiti preko socijalne skrbi, a ne uvođenjem kaosa u mirovinski sustav.
Kad je riječ o »najnižim mirovinama«, zbog uvođenja nejednakosti unutar skupina korisnika mirovina s najnižim primanjima podjele dodatno uzrokuju različitosti u visinama, ovisno o sljedećim činjenicama i okolnostima: tko je kada ostvario mirovinu, odnosno je li ostvario malu mirovinu po novom Zakonu o mirovinskom osiguranju pa mu se jamči posebna »najniža mirovina« ili je pravo na malu mirovinu ostvario prije 1. siječnja 1999., tj. po bivšem zakonu, pa mu se ne jamči posebna »najniža mirovina«.
Umjesto brojnih najnižih mirovina (visina ovisna o stažu), trebalo je ostaviti minimalnu mirovinu, koja bi bila za sve jednaka i u visini koja jamči siguran egzistencijski minimum.
Sličan je poremećaj i u području plaća državnih i javnih službenika. Popuštanjem jednima nastali su poremećaji s drugima. Ljudi se uspoređuju i opravdano traže svoja prava.
Dakle, nastaje pravni kaos pravde i nepravde. Stvoren je nenormalan pravni sustav u kojem su svi nezadovoljni uz istodobnu želju da neki budu različiti od drugih, dok drugi traže jednakost. No kako u tom sustavu svatko traži povlasticu za sebe, a nitko se ne želi odreći stečenoga prava, takav je sustav vrlo daleko od zahtjeva za pravdom i solidarnošću. Na žalost, pojedini zakoni koji daju određene povlastice bitno određuju ponašanje političara i državnih dužnosnika.
