UZ AKTUALIZIRANJE UVOĐENJA NACIONALNE MIROVINE Ili neznanje ili zanemarivanje?

Snimio: B. Čović

Novi ministar rada i mirovinskoga sustava ponovno javno aktualizira potrebu uvođenja nacionalne mirovine kao dio programa provedbe socijalne strategije. Nažalost ne razumije razliku između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi. Osnovna je razlika između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi u plaćanju premije osiguranja. Naime, za svako osiguranje pretpostavka je plaćanje premije, a u mirovinskom je to doprinos. Za razliku od toga pravo na socijalnu skrb (pomoć) ostvaruje se bez prethodnoga plaćanja bilo kakve premije ili doprinosa.

Socijalna skrb ili mirovinsko pravo?

Zato prava iz mirovinskoga osiguranja mogu proizlaziti samo iz redovite uplate mirovinskih doprinosa i biti vezana samo uz nastup tzv. »osiguranoga slučaja«, a to su propisana starost, određeni stupanj invalidnosti ili smrt. Prema tome postoje i tri osnovna mirovinska prava: starosna mirovina, invalidska mirovina i obiteljska mirovina. Za razliku od toga, prava iz socijalne skrbi ovise o imovinskom »cenzusu«, dakle siromaštvu i nekim drugim dodatnim okolnostima, koje nemaju nikakve veze sa sustavom bilo kakva osiguranja.

Uvođenjem nacionalne mirovine izdatci za njihove isplate trebali prevaliti na leđa svih poreznih obveznika i savjesnih poslodavaca i radnika koji su uredno uplaćivali svoje zakonske obveze doprinosa i poreza.

Nacrt Strategije socijalne skrbi za starije osobe za razdoblje od 2017. do 2020. g. kao jedno od obećanja bolje budućnosti predviđa uvođenje tzv. »nacionalne mirovine«. Ta bi se mirovina priznavala osobama starijim od 65 godina koje do te dobi nisu ostvarile najmanje 15 godina mirovinskoga staža (što je zakonski minimum staža za priznanja prava na starosnu mirovinu), ali pod uvjetom da je takva osoba boravila u Hrvatskoj najmanje 15 godina. Takva bi se mirovina isplaćivala najmanje u visini od 40 posto minimalne plaće i bila bi približno jednaka visini najniže mirovine koja se priznaje za 15 godina mirovinskoga staža i 65 godina. Predlaganjem uvođenja posebne nacionalne mirovine za sve hrvatske državljane država pokušava ublažiti činjenicu da velik broj ljudi danas živi u siromaštvu ili je na granici siromaštva ili zbog ranijih nezaposlenosti ili rada po ugovorima za djelo ili rada na »crno«, čime se izbjegavalo plaćanje mirovinskih i zdravstvenih doprinosa i poreza. Sada bi se uvođenjem nacionalne mirovine izdatci za njihove isplate trebali prevaliti na leđa svih poreznih obveznika i savjesnih poslodavaca i radnika koji su uredno uplaćivali svoje zakonske obveze doprinosa i poreza. Dakle, ideja nacionalne mirovine nepoštena je ne samo prema zaposlenicima i osiguranicima za koje su uredno godinama plaćani svi obvezni porezi i doprinosi, nego i prema njihovim poslodavcima.

Kupovanje socijalnoga mira
Ideja o nacionalnoj mirovini nije nova u Hrvatskoj. I ranije su strategije, danas već zaboravljene, razmatrale mogućnost raznih varijanta rješavanja siromaštva preko mirovinskoga sustava. Tako se svojedobno predlagao i tzv. »nulti stup« u mirovinskom sustavu. Sve su to bile ideje preuzete iz razvijenih zemalja, ali neprimjerene našim gospodarskim mogućnostima. Naime, u nemogućnosti osiguravanja stalnoga zaposlenja i dostojne i redovite plaće, kao i zbog neostvarivanja redovite naplate mirovinskih doprinosa, dakle nesređenoga stanja u gospodarstvu i na tržištu rada, pribjegavalo se nerealnim obećanjima građanima da će država osigurati mirovinska primanja unatoč činjenici da nisu ispunjeni bitni uvjeti mirovinskoga staža. Tako se dobivala naklonost onih koji nisu imali sreću ostvariti stalno zaposlenje ili da im poslodavci uredno plaćaju doprinose te tako ispune uvjete za mirovinu, odnosno kupovao se socijalni mir.

 

Prevareni i izigrani zaposlenici

Zbog neznanja ili nemogućnosti da se zakonskim mjerama uvede reda u radnu, mirovinsku i socijalnu politiku, država pribjegava nerealnim i nepoštenim obećanjima u korist jednih, a na štetu drugih. U ranijoj izmjeni mirovinskih i radnih propisa uvedeno je pravo zaposlenika s nepunim radnim vremenom da im se to nepuno radno vrijeme računa kao puni mirovinski staž. Time se pogodovalo poslodavcima (plaćali su manje doprinose za nepuno radno vrijeme), na što su radnici pristajali da bi i s nepunim stažem (makar radom samo jedan sat dnevno tijekom 15 ili više godina) ispunili uvjete za mirovinu. Tada su iznošeni opravdani prigovori takvomu zakonskomu reguliranju, ali nije bilo reakcije. Donošenjem novoga mirovinskoga zakona koji je stupio na snagu 1. 1. 2014. to je pravo na puni mirovinski staž brisano, bez objašnjenja. Prevareni i izigrani bili su zaposlenici koji su radili s nepunim radnim vremenom jer nisu ostvarili staž kao da rade s punim radnim vremenom.

Ako se tomu pridruži i predlagana nacionalna mirovina, nered će biti totalan jer će nestati svaka razlika između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi. Postavlja se pitanje zašto se tako izigrava zaposlenika kao mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranika.

Ipak moglo bi se zatražiti službeno tumačenje da se za razdoblje važenja te odredbe rad s nepunim radnim vremenom službeno evidentira i prizna kao rad s punim radnim vremenom. Novim mirovinskim zakonom, tzv. »reformskim« koji se primjenjuje od 1. 1. 2019., ponovno je dana mogućnost ispunjavanja uvjeta za mirovinu s nepunim radnim vremenom, neovisno o stvarnoj dužini mirovinskoga staža. No skrivena je osiguraničkoj javnosti činjenica da se u prosjek za izračun visine takvih mirovina uzima samo stvarna plaća ostvarena za nepuno radno vrijeme, što znači da će mirovina biti i znatno niža. Naravno, to će se kompenzirati priznavanjem najniže mirovine, koja u stvarnosti nije zaslužena uplatom svih doprinosa.

Mirovine bez pokrića

Ako se tomu pridruži i predlagana nacionalna mirovina, nered će biti totalan jer će nestati svaka razlika između mirovinskoga osiguranja i socijalne skrbi. Zato je zabrinjavajuće što novi ministar, koji je navodno stekao radna iskustva u osiguravajućim tvrtkama i mirovinskom zavodu, ili ne zna te osnovne razlike ili ih namjerno zanemaruje.

Postavlja se pitanje zašto se tako izigrava zaposlenika kao mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranika. Zašto ni ministar zdravlja ne protestira, jer i zdravstvo takvim priznavanjima mirovina, mogli bismo ih nazvati »mirovine bez pokrića«, mora priznavati i pravo na zdravstveno osiguranje svim takvim korisnicima. Uvođenjem nacionalnih mirovina stanje će se još pogoršati.