SVJEDOČANSTVO – Kako se osloboditi mržnje?
Poštovani,
lijepo molim u »Prilici« šire eksplicirati s različitih aspekata problem i kršćanski zahtjev PRAŠTANJA, odnos mržnje i praštanja, kako se oslobađati mržnje i kako postupati u konkretnim životnim situacijama.
Zahvaljujem! 
Vjerni čitatelj

Mržnja je snažna negativna emocija koja uključuje ljutnju i neprijateljstvo prema nekoj osobi ili skupini ljudi. Mržnja u sebi nosi i nagon da se čini zlo, a samo je mala granica koja odvaja mržnju od nasilja, agresije i terorizma. Nažalost, danas govor mržnje ne predstavlja neku neobičnu pojavu, nego naprotiv, utisnuta je u gotovo sve društvene pore. Svakodnevni su intenzivni izljevi nesnošljivosti prema drukčijemu mišljenju, prema ljudima koji ne dijele iste stavove, razmišljanja, ukuse. Dovoljno je pročitati komentare čitatelja na raznim internetskim portalima usmjerene pojedinim skupinama ljudi koji bez imalo empatije i suosjećanja iznose svoja stajališta praćena agresivnim izljevima, obojenim velikim intenzitetom mržnje.

Iz mržnje se ne rađa ništa dobro; mržnja može donijeti samo bolest kako tijela tako i psihe. U psihologiji je vrlo dobro poznato i objašnjeno da kad tko govori o drugim ljudima zapravo govori o sebi. Ako čovjek koga mrzi, onda u njemu mrzi nešto što je usađeno i u njemu samom, jer ono što nije u čovjeku, to i ne uznemiruje. Stoga, tko s mržnjom govori o drugima, to mnogo govori o čovjeku samom. Mržnja nije samo osjećaj i emocija – ona je devijacija uma i psihe, put k bolesti.

Oprostiti ne znači održavati dobre odnose s osobom koja nas je povrijedila. To je gotovo nemoguće. Oprost ne znači opravdavanje postupaka osobe koja nas je povrijedila. Oprost znači biti svjestan učinjene boli koju više ne prati ljutnja i potreba za osvetom, s jasnom činjenicom da to što je učinjeno nije moralno i nije u redu

Kad čovjek mrzi, često uzroke traži u vanjskim čimbenicima. No uzrok mržnje uvijek je u čovjeku, u njegovim unutarnjim sukobima, stavovima, predrasudama. Strah, neobuzdani ego, ljubomora, netolerancija i nedostatak ljubavi sjeme su iz kojega bez mnogo truda iznikne stablo mržnje. Onaj tko nalazi razloge za mržnju, često ne uspijeva pronaći razlog za ljubav.

No sve u životu ima svoju cijenu, pa tako i mržnja. Cijena koju čovjek plaća za mržnju jest otuđenje od sebe i drugih, što vodi u samoću i agresivnost. Mržnja je dobro čuvani zatvor koji ne dopušta slobodu uživanja; sijući mržnju ne može se žeti ljubav. Mudra izreka kaže: »Korov ne treba sijati. On sam proklije. Ali ga treba iščupati jer će ugroziti čitav usjev. Takva je i mržnja«.

Mržnja u čovjeku izaziva negativne misli i emocije i s vremenom može postati životni stil koji prate nepovjerenje, ljutnja, tjeskoba, agresivnost, ljubomora, sebičnost, nepoštenje, osvetoljubivost. I upravo razvijanjem negativnih misli i emocija ne pokazuje se da je tko bolji od onih koje mrzi, nego upravo suprotno. Mržnja je ta koja čovjeka »tjera« na agresiju, osvetu i sl.

Put oprosta

Mnogi ljudi žive zarobljeni u prošlosti, sa stalnim bolnim sjećanjem na nepravdu koja im je nanesena, što im smanjuje mogućnost da budu sretni, a povećava mogućnost da počnu mrziti. Većina je doživjela da ih povrijedi netko komu vjeruju, koga vole i cijene, smatraju prijateljem i dobrim kolegom. Te povrjede zasigurno nisu ugodne i bezbolne. One izjedaju i onemogućavaju čovjeka da živi kvalitetan život, život u miru sa sobom i okolinom.

Jedini ispravan put k sreći i unutarnjem zadovoljstvu jest put oprosta. Istina jest da je teško slijediti primjere velikih ljudi koji su opraštali svojim neprijateljima na izniman način, poput Isusa. Često ljudi nisu dorasli tomu da bi opraštali iz plemenitih i altruističnih razloga, ali svatko posjeduje snagu pronalaska puta opraštanja radi sebe sama. Svatko može odlučiti oprostiti da bi sebi olakšao život, da bi spriječio nastanak bolesti zbog emocionalne patnje i kako bi sebi osigurao put k sreći.

Mnogi su iskusili patnju zbog prekinutoga odnosa za koji su bili uvjereni da će trajati vječno; mnogi su okusili osjećaj patnje zbog odlaska dragih ljudi. No mnogi zaboravljaju da je prolaznost sastavni dio života. Sve se mijenja, pa i čovjek sam, a potreba da se zadrži postojeće stanje, ne prilagođavajući se promjenama, pogoduje razvoju i održavanju patnje. Na svakomu je da odluči hoće li dopustiti da ga bol i povrijeđenost izjedaju, truju misli i osjećaje i odvedu na put mržnje, ili će se odlučiti za teži put, put praštanja, koji dovodi do životnoga blagostanja. Tko dopusti da mržnja ovlada njegovim ja, ona će djelovati kao neka zloćudna bolest. Najzad, mržnja ne pogađa nikoga drugoga osim onoga koji mrzi.

Pogrješno je misliti da je put oprosta lagan i jednostavan put. Opraštanjem se čovjek oprašta od ljutnje, bijesa i osvete, što otvara mogućnost novih povrjeda i razočaranja. Ljutnja i osveta ljude samo prividno štite od novih razočaranja, jer opterećenost negativnim emocijama proizvodi samo nova razočaranja; ljutnja i osveta zamagljuju realnost i vode na put nezadovoljstva.

Zaborav može biti opasan

Oprost i opraštanje nisu trenutak, nisu jedan događaj, nego proces koji zahtijeva vrijeme, strpljenje i veliku snagu. Mnogi teško praštaju jer je normalna ljudska reakcija na povrjedu osveta – žele uzvratiti istom mjerom jer su ljuti i razočarani, žele »izravnati račune« i »vratiti milo za drago«. Točno je da osveta dovede do osjećaja zadovoljstva, ali zaboravlja se da to zadovoljstvo vrlo kratko traje. Osveta oduzima ljepotu življenja; ona ljude čini robovima i nikako ne liječi rane, nego ih još više razdire i produbljuje.

Tko s mržnjom govori o drugima, to mnogo govori o čovjeku samom. Mržnja nije samo osjećaj i emocija – ona je devijacija uma i psihe, put k bolesti.

Neki teško praštaju jer su opterećeni mišlju hoće li ljudi koji su ih povrijedili dobiti što su zaslužili. No često se zaboravlja da se život itekako pobrine da svatko dobije po zasluzi, jer oni koji čine zlo i često povrjeđuju druge ljude žive u svom osobnom paklu nezadovoljstva. Ne oprostiti znači izazvati bol samomu sebi svaki put kad se čovjek sjeti situacije u kojoj je bio povrijeđen, držeći na taj način na životu svu onu bol koju je već jednom proživio. Oprostiti znači biti pošten prema sebi, izabrati slobodu umjesto ropstva. Međutim, oprostiti ne znači i zaboraviti. Opraštanjem sjećanje ostaje, ali ono nije više bolno i ne vlada našim mislima i emocijama. Neke su boli prevelike i ne može se svatko s njima nositi, pa ih često sprema u ladice zaborava. A zaborav može biti opasan jer onemogućuje stvarno opraštanje.

Oprostiti ne znači održavati dobre odnose s osobom koja nas je povrijedila. To je gotovo nemoguće. Oprost ne znači opravdavanje postupaka osobe koja nas je povrijedila. Oprost znači biti svjestan učinjene boli koju više ne prati ljutnja i potreba za osvetom, s jasnom činjenicom da to što je učinjeno nije moralno i nije u redu.

Oprostiti sebi daleko je teži i izazovniji put jer za to treba velika hrabrost. Hrabrost zato što svatko mora priznati da je pogriješio, da je nekomu ili samomu sebi nanio zlo.

Kako oprostiti?

Neki ne žele ni sebi ni drugima priznati bol koju osjećaju. Neki niječu bol iz ponosa, a neki jer se boje priznati mržnju prema osobi koja ih je povrijedila. Da bi čovjek oprostio, najprije sebi mora priznati da je povrijeđen i dopustiti si osjetiti bol. Da bi čovjek oprostio, riješio se mržnje i boli, situaciju i osobu treba početi gledati drugim očima i sagledati je u širem kontekstu. U procesu praštanja postupno se uviđa dublja istinu koju je do tada zasljepljivala mržnja. Lakše je oprostiti ako tko pokuša razumjeti barem mali dio onoga što je osobu nagnalo da povrijedi drugoga.

Praštanje je protuotrov mržnji. Da je čovjek došao na put praštanja, znat će ako osjeti i najmanju iskru da osobi poželi sreću u životu. Za oproštaj je potrebno mnogo vremena, to ne ide lako. Što je veća povrjeda, to je više vremena potrebno za oprost. Opraštanjem drugima zapravo se čini pobjeda nad samim sobom jer se ovladava vlastitim emocijama, mislima i postupcima. Opraštanjem se unosi svjetlost u mračne kutke vlastite ličnosti.

Opraštanje nije trenutak, nije jedan događaj, nego proces koji zahtijeva vrijeme, strpljenje i veliku snagu. Mnogi teško praštaju jer je normalna ljudska reakcija na povrjedu osveta

Sve dok ne oprosti, čovjek je i dalje povezan s osobom koja ga je povrijedila; misli se stalno vraćaju na bolne trenutke, um je zatrovan potrebom razmišljanja o toj situaciji, proizvodeći negativne emocije i misli. I koliko god se trudili u fizičkom smislu odmaknuti od osobe koja nas je povrijedila, emocionalna povezanost itekako ostaje, rasplinjujući ljutnju, tjeskobu, mržnju. Opraštanjem se čovjek oslobađa te osobe i uzrokovane boli.

Ono što čovjek misli o drugim ljudima često je odraz onoga što misli o sebi, iako to nije uvijek na svjesnoj razini. Druge ljude čovjek kritizira onoliko jako koliko kritizira i sebe; prema drugim ljudima strog je onoliko koliko je strog prema sebi; od drugih očekuje one stvari koje najčešće očekuje od sebe. Praštajući sebi za vlastite nesavršenosti i nepromišljenosti, navika praštanja postat će dio čovjeka i tako će lakše oprostiti i drugima. Opraštanjem se čovjek odriče prošlosti, oslobađa prostor da uživa u sadašnjosti i osigurava put k sretnijoj budućnosti.

Uvriježeno je mišljenje da praštaju samo slabići, što je u potpunosti pogrješno. Katkad ljudi nisu svjesni koliko snage, hrabrosti i volje treba imati da se odustane od vlastitih negativnih osjećaja poput ljutnje, da se odustane i da se otpuste sjećanja na trenutke povrjede. Takvo otpuštanje mogu napraviti samo jake i zrele ličnosti.

Praštanje znači ići dalje bez razmišljanja o toj situaciji. Praštanje ne znači davati nove prilike osobi koja je čovjeka povrijedila da ga povrijedi još jednom. Praštanjem se oslobađamo emotivne veze praćene negativnim emocijama s osobom koja nas je povrijedila. Praštanje i oprost uključuju mogućnost uzdizanja iznad nečije pogrješke i sposobnost kretanja dalje i naprijed. Na tom putu može biti i osoba kojoj je čovjek oprostio, ali taj put kreće od trenutka kad se prešlo preko pogrješke, odnosno kad se oprostilo i kad je čovjek prerastao ljutnju, bez potrebe da s vremena na vrijeme spočitne učinjenu nepravdu.

Oprost i praštanje važne su sastavnice rada na sebi i osobnom razvoju. Mnogi ljudi ne shvaćaju što je pravi smisao oprosta i zato im je teško oprostiti sebi i drugima. Najčešća je pogrješka kad smatraju da oprost podrazumijeva mijenjanje mišljenja o osobi koja je čovjeka povrijedila. Nije potrebno da čovjek zavoli osobu koja ga je povrijedila niti s njom mora provoditi slobodno vrijeme. Oprost znači promjenu očekivanja od osobe i situacije; opraštanje znači prihvaćanje realnosti koja se čovjeku ne sviđa i prihvaćanje činjenice da ponekad život i pojedini ljudi nisu po njegovu ukusu; oprost podrazumijeva odustajanje od vlastitoga ponosa i uspostave kontrole nad vlastitim egom.

Oprost nikako nije ignoriranje, mijenjanje i uljepšavanje realnosti. Upravo suprotno, oprost i praštanje uključuju prihvaćanje realnosti upravo takve kakva jest.

Oprost svima osigurava rasterećenje i unutarnji mir, zatvaranje poglavlja životne knjige i otvaranje novih stranica, usmjeravanje energije na nešto korisno i vrijedno i napredak u razvoju vlastite ličnosti.

Oscar Wilde je rekao: »Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko iživcirati.« Stoga, oprost je najslađa i najzdravija »osveta« osobi koja nam je uzrokovala bol i patnju.

IZVORPrilika br. 7-8/2017.
Prethodni članakRAZGOVOR: IVAN KNEŽEVIĆ, PREDSJEDNIK NOGOMETNOGA KLUBA »RUDEŠ« Tko je na zapadu Zagreba »totalno drukčiji od drugih«?
Sljedeći članakTEOLOG MARIJINA UZNESENJA FRA KARLO BALIĆ »Dok teolozi raspravljaju, Božji narod vjeruje«