PITALI STE
Bježi li čovjek od bilo kakvih nelagodnih osjećaja?
Pričam neki dan s kolegicom i kaže ona meni: »Znaš, jedva čekam Božić, puno ga više volim od Uskrsa.« »Zašto?« pitam. »Zato što mi je Uskrs previše traumatičan (bičevanje, krv, mučenje, raspeće…)«, odgovara ona, vjerojatno pritom aludirajući na vrijeme prije Uskrsa. »I znaš ono kad su u Crkvi tijela u staklenim grobovima, sve mi je to nekako zastrašujuće, a osobito mi se čini da nije dobro da djeca to gledaju….«
Priča mi susjeda kojoj kći živi u Irskoj da advent tamo počinje već 15. 11., a sve više ljudi i kod nas okiti svoj bor i po mjesec dana prije Božića, prateći pritom trgovačke centre i njihov kalendar događanja kroz godinu.
Bježi li današnji čovjek od bilo kakvih nelagodnih osjećaja i samo čeka da »to nešto« što mu se ne sviđa što prije prođe?!
Jesu li današnjemu čovjeku postale »preteške« teme koje se ne odnose samo na uživanje i zabavu?! Ponekad mi se čini da smo toliko pod utjecajem komercijalizacije svega da samo gledamo gdje, kako i koliko ćemo se zabavljati, zaboraviti na sve i biti (lažno) sretni… Ne bih se čudila da danas-sutra netko predloži da ukinemo blagdan Svih svetih i započnemo s adventom prvoga studenoga!
Molim Vaš komentar sa psihološke strane…

Većina ljudi svakodnevno doživljava različit spektar emocija, od tuge, ljutnje, zavisti i ljubomore, straha pa do sreće, zadovoljstva, osjećaja zahvalnosti i blagostanja. Emocije su jedan od najznačajnijih čimbenika koji utječu na cjelokupno funkcioniranje osobe te vode glavnu ulogu u interpersonalnim odnosima. Bez emocija čovjek bi bio robot, sa zadanim načinima pristupanja u životnim izazovima. I svaki je čovjek jedinstven u svojim doživljajima, prilagođavajući emocionalne reakcije situaciji kako bi se bolje nosio sa svakodnevnim životnim izazovima.

Emocije su korisne i potrebne svakoj osobi, pa čak i one koje se obično nazivaju neugodne i negativne. I svaka osoba ima emocije jer su one većinom urođene, a način suočavanja s emocijama, način izražavanja emocija ono je po čemu se ljudi razlikuju. Neki će otvoreno pokazati da ih je strah, da su ljuti, da su veseli i zadovoljni, a drugi će možda djelovati pomalo i suzdržano, teško iznoseći i pokazujući što osjećaju.

No u današnje se vrijeme naglašena emocionalnost doživljava kao nepoželjna i kao odraz slabosti te ljudi sve češće imaju potrebu držati emocije pod pretjeranom kontrolom. Može se steći dojam da su emocije nešto što je sramotno, osobito ako je riječ o »negativnim« emocijama, i stoga većina ljudi izbjegava npr. plakati, pa čak i pred prijateljima i osobama od povjerenja. No svako pretjerano potiskivanje emocija može prouzročiti različita neugodna stanja poput anksioznosti, depresije, niza psihosomatskih bolesti, manjka empatije i sl.

Oslobađajuće oplakivanje

U današnje doba naglasak se stavlja na glorificiranje ugodnih emocija u odnosu na one neugodne. A kao posljedica često su vidljivi hedonistički oblici ponašanja koji ciljaju »proizvesti« još više ugodnih emocija kako bi se hedonizam mogao održati. Upravo »negativne« emocije kao i one »pozitivne« čine jedinstvo i bogatstvo svakoga čovjeka. I zahvaljujući tim neugodnim emocijama, čovjek je opstao, naučio se nositi s raznim životno ugrožavajućim situacijama. Emocije su ljudska adaptacija na neku situaciju, događaj, a tuga je normalna emocija koja se javlja kad osoba izgubi nešto ili nekoga, i kao takva omogućava nastavak života. Oplakivanje nekoga gubitka zdravo je i poželjno; ono oslobađa osobu, štiti je od stanja »zaglavljenosti«, stanja kad osoba ostaje živjeti u prošlosti, ne otpuštajući gubitak, grčevito se držeći, bojeći se da će otpuštanjem doći do nesagledivih tektonskih promjena koje će nanovo izazvati neke druge neugodne emocije.

Emocija ne će nestati ako je tko potisne, »gurne pod tepih«, nego naprotiv, to je samo sigurno mjesto na kojem će intenzitet emocije još više rasti, emocija će ojačati i može »eksplodirati« kad je osoba najmanje očekuje i priželjkuje.

Osobe koje bježe od samoće i tišine zapravo bježe od samih sebe, jer kad osoba dopusti sebi mir i tišinu, ne izlaze samo ona lijepa sjećanja, nego sve one neisplakane situacije, sve neprorađene povrede, svi gubitci koji su u određenom trenutku paralizirali osobu da aktivno živi

Svaki dan svaki čovjek prikuplja različita iskustva, a različita iskustva proizvode raznovrsne emocije koje se »spremaju« u ljudsko pamćenje. I upravo to prikupljanje iskustava i izlaganje različitim događajima čini život raznolikim i pravo je bogatstvo.

Ipak većina ljudi ostaje živjeti s nekim potisnutim neugodnim osjećajima, nekim starim i neprorađenim frustracijama, s osjećajem boli i praznine. »Zakočene« i potisnute neugodne emocije najbolje se mogu vidjeti u stanjima dosade, pesimizma, razdražljivosti, brige, obeshrabrenja, ljubomore, straha, osjećaja poraženosti, krivnje, ljutnje, osjećanja manje vrijednosti i sl. Rijeko tko se zapita otkud dolaze ta stanja, često nalazeći »opravdanja« u lošem poslu, lošem braku i emocionalnoj vezi, neadekvatnim socijalnim odnosima. A malo tko se osvrne i duboko zaroni u sebe i da samomu sebi odgovor zašto je u lošoj vezi i braku, zašto je na poslu koji izaziva više frustracija i ljutnje nego radosti i neke instrumentalne koristi, zašto tko »trpi« prijatelje koji više usisavaju energiju i »zagađuju« osobni prostor nego što su zaista prijatelji. Stalno potiskivanje i izbjegavanje neugodnih emocija i stanja nikako ne dovode do unutarnjega blagostanja, nego naprotiv, pravi je put da osoba iskusi osjećaj unutarnje praznine. Taj je osjećaj većini ljudi poznat; mnogi ga se boje i ne vole govoriti o njemu, a rijetki su ga uistinu i svjesni. Pa čak kad je tko i svjestan, bježi od toga osjećaja. Ali koliko god tko bježao, te emocije, taj osjećaj praznine »trči« još brže, neumoljivo sustiže i »paralizira« osobu da živi u trenutku.

Negiranje realnosti

Najčešće ljudi nisu svjesni toga osjećaja jer se krije ispod osjećaja samoće i usamljenosti. A tek kad osoba ostane sama sa sobom, u tišini, emocije nekontrolirano izviru, preplavljuju, onemogućavaju uvid u realnost situacije. I s obzirom na to da je osoba naučila izbjegavati takva stanja i emocije, čini sve da iziđe iz toga crnila, zatrpavajući se brojnim aktivnostima, potpadajući pod utjecaj okolišnih čimbenika, osobito naglašenih u komercijalnim sadržajima koja nude instantna rješenja za postizanje boljega života i osobne dobrobiti.

Mnogi ljudi ne mogu biti sami sa sobom, ne mogu sjediti u tišini, teško podnoseći »prazan« raspored u dnevnom i tjednom kalendaru jer to je za njih izvor opasnosti da se sva neželjena stanja ukažu u realnosti, koja obuzmu osobu i otežaju joj svakodnevno obitavanje. Ponekad bivanje sa samim sobom može izazvati snažan osjećaj tjeskobe do razine osjećaja panike. Kontakt s izvanjskim najčešće služi za izbjegavanje kontakta s unutarnjim svijetom jer se potisnute neugodne emocije poput tuge ili ljutnje »bude« upravo onda kad nema vanjskih podražaja. Neki se pretrpavaju obvezama kako ne bi stigli misliti, a još manje osjećati, neki čiste do razine iznemoglosti, nalazeći izgovore za svoje ponašanje, neki »utjehu« nalaze u kupnji, preokupirajući se isključivo pozitivnim sadržajima, negirajući realnost situacije.

Od ranoga djetinjstva dijete uči kako se nositi s raznoraznim situacijama, pa tako i emocijama, bilo onim ugodnim bilo neugodnim. Gledajući, promatrajući i osluškujući svoje roditelje, dijete stvara sliku o svijetu koji ga okružuje, učeći i kako »kontrolirati« određene situacije i emocije. Dječji je mozak otvoren za sugestije, bez jasne mogućnosti da razazna što želi, a što ne želi; otvorenost za sugestije omogućava utiskivanje roditeljskih obrazaca ponašanja koji će u budućnosti kad-tad izići na vidjelo.

Većina roditelja ima tendenciju zaštititi vlastito dijete od neugodnih iskustava misleći da će mu tako osigurati sreću i sigurnost; a reakcije roditelja na dječje emocije koje su oni naslijedili od svojih roditelja uče dijete kako izražavati vlastite osjećaje i koje su emocije prihvatljive i poželjne, a koje ne. Poneki roditelji smatraju da je pokazivanje tuge ili straha odraz slabosti, a ljutnja je znak neodgojenosti; pretjerano iskazivanje sreće može biti viđeno kao nametanje. Roditelji koji se teže nose s određenim emocijama, npr. tugom, mogu umanjivati osjećaj tuge u djeteta, usmjeravati ih na brza rješenja želeći čim prije oraspoložiti dijete. No u podlozi leži činjenica da se sami roditelji teško nose s tugom, želeći čim prije izbjeći taj osjećaj, utječu na djetetovo iskazivanje tuge, težeći tomu da je dijete potisne i izbjegne. Time se stječu prvi »koraci samopomoći« – kad je osoba tužna, tugu će »riješiti« brzim rješenjima, prebacujući fokus na nešto drugo, na ono što izaziva osjećaj sreće ili ugode.

Bijeg od samoće

Često se zaboravlja koliko su važne neugodne emocije poput straha, srama, krivnje, razočaranja i brojnih drugih. I svaka emocija ima svoju važnu ulogu, pa i one neugodne. Život bez emocije straha mogao bi biti poguban za osobu; bez straha osoba ne može naučiti koje su situacije opasne bilo za tjelesni bilo za psihološki integritet. Vrlo brzo bez osjećaja straha ljudi bi nekritično ulazili u opasne situacije.

Djeca koja žive u okolini koja potiče brzo preusmjeravanje pozornosti na nešto pozitivno i izbjegavanje suočavanja s tugom, razočaranjem ili nekom drugom neugodnom emocijom vrlo brzo nauče potisnuti emocije i pronaći kratkoročna rješenja.

Kao odrastao, čovjek se rijetko pita otkud takvi obrasci ponašanja, otkud takvi načini suočavanja; oni jednostavno postaju dio svake osobe i bez cenzure se aktiviraju kad je to potrebno. Tako dijete upija i ono što je dobro, ali i ono što je otrovno i što zagađuje.

Osobe koje bježe od samoće i tišine zapravo bježe od samih sebe, jer kad osoba dopusti sebi mir i tišinu, ne izlaze samo ona lijepa sjećanja, nego sve one neisplakane situacije, sve neprorađene povrede, svi gubitci koji su u određenom trenutku paralizirali osobu da aktivno živi. Strah od ponovnoga ulaska u ta stanja, od ponovnoga prizivanja takvih osjećaja toliko je snažan da je osoba u stanju napraviti sve kako se navedeno stanje ne bi ponovno proživjelo i iskusilo. Time osoba sebe drži u zabludi da je sve u redu. No tijelo pamti sve one neugodne duboko potisnute emocije pa nije rijetkost da osoba često biva boležljiva, neraspoložena, sklona nesanici, nenadanim napadajima panike. Bježanje od nekih sjećanja, nekih nezacijeljenih rana podsvjesno osobu muči i ograničava. Tek kad osoba dopusti sebi da ju preplave te neugodne emocije, tek kad dopusti da navru neugodna sjećanja, ti osjećaji jednostavno dođu i prođu i najčešće obuzmu znatno blaže nego što je osoba očekivala.

Osvještavanje uspomene prvi je korak prema životu ovdje i sad, korak k otpuštanju. Neki su ljudi svjesni svoga gubitka, svoje povrede koja izaziva taj neugodan osjećaj, a drugi su je duboko potisnuli. Teško da se može pobjeći od emocija, bez obzira bile one ugodne ili neugodne. U emocijama se mora biti prisutan i osjetiti ih svim osjetilima. Mijenjanjem misli, prisiljavanjem sebe da se misli pozitivno (iako je još nejasno kako se to odluči misliti pozitivno!), izbjegavanjem emocionalne boli i svih situacija koje dovode do nje ne će dati prevelik učinak i zasigurno ne će dovesti do psihološkoga blagostanja. Kratkoročno, preokupiranje stvarima koje pogoduju hedonizmu dovest će do osjećaja olakšanja i privremene sreće i zadovoljstva. No da bi se takvo stanje održalo, bit će potrebno sve više i više izvanjskih situacija koje će zamaskirati osjećaj boli. To što je tko zamaskirao bol, zasigurno ne znači da boli nema. Boli itekako ima, samo je osoba u tom trenutku nije svjesna.

Otkrivanje samoga sebe

Svatko samomu sebi može biti najveći prijatelj ili najveći neprijatelj. Osoba postaje sebi prijatelj onoga trenutka kad dopusti da je preplave negativni osjećaji, da se suoči sa svim situacijama koje su je povrijedile, da oprosti sebi na krivim odlukama. Tada će biti spremna doživjeti tugu, izraziti je, proraditi je i nastaviti dalje. To je trenutak kad uranjanje u sebe ne donosi frustraciju, nego je to novi izazov, put k otkrivanju samoga sebe, vlastitih nesavršenosti i svih snaga koje osobu pokreću.

Oni manje hrabri nastavit će s traženjem brzih rješenja, preokupacijom izvanjskim, često irelevantnim stvarima, izbjegavanjem svih situacija koje bi mogle zagrebati površinu i otvoriti put k »izljevu« negativnih emocija, tražeći svoju djetelinu s četiri lista koja će im jamčiti sreću. Na kraju krajeva, svatko je odgovoran za sebe, za svoje postupke, za svoje odluke i odabire. Pa i za to želi li upoznati sebe ili želi živjeti život s maskama.

IZVORPrilika br. 1/2020.
Prethodni članak»DA, GOSPODINE« Božja je ljubav neodoljiva i osvojiva
Sljedeći članakDOK JE NARJEČJA, BIT ĆE ZLATA I STANDARDA Kako je jezik preporodio narod