U bescarinskom braku Europske unije i Mercosura očekuje se povećana razmjena poljoprivrednih proizvoda, hrane, automobila, kemikalija, ruda, strojeva… Jer potpisivanjem trgovinskoga sporazuma između dvaju kontinenata ukidaju se granice, carine, ali i mnogi zaštitni mehanizmi. Osnivanje zajedničkoga tržišta Europske unije i četiriju južnoameričkih država, Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja, važan je ekonomski i geopolitički događaj praćen, doduše, protivljenjem europskih poljoprivrednika. Otvaranje vrata Unije uvoznim proizvodima prekooceanskih plantaža izravna je prijetnja poljoprivrednicima Rumunjske, Francuske, Poljske, Hrvatske…
Osim što su masovni i jeftini, južnoamerički se plodovi zemlje ne proizvode prema standardima koji su nametnuti europskomu poljoprivredniku. Soja iz Brazila ili kukuruz iz Argentine doslovno su natopljeni herbicidom glifozatom. Iz jednostavnoga razloga što se jedan hektar južnoameričkoga polja zalijeva s petnaest litara »cidokora«, pet puta više nego u Europi. Ono što dakle nije dopušteno u Europskoj uniji vraća se poput bumeranga iz bivših kolonija. Glifozat, kancerogena kemikalija i hormonski otrov, postat će, eto, začin slobodne trgovine, prehrambeni aditiv koji će svakodnevni meni Europljana učiniti zdravstveno upitnim.
Za razliku od glifozata, koji Europljani moraju tolerirati u malim dopuštenim dozama, herbicid atrazin potpuno je zabranjen. Više od dvadeset godina atrazin je ilegalna roba u Europskoj uniji. Nema ga ni u jednoj poljoprivrednoj apoteci, nema ga na crnom tržištu, bezvrijedan je i toksičan. Uporaba atrazina strogo je kažnjiva jer ta kemikalija dugoročno onečišćuje podzemne i površinske vode, a kod ljudi i životinja izaziva teške reproduktivne, neurološke i imunosne poremećaje.
Atrazin je zloglasni endokrini disruptor, hormonski otrov koji uzrokuje kemijsku kastraciju mužjaka u fauni svijeta. Izloženi atrazinu mužjaci žaba, aligatora ili vodenih ptica postaju feminizirani, u testisima se razvijaju jajašca, spolni su im organi zakržljali i podložni tumorskim oboljenjima.
Vrlo je vjerojatno da pojavu spolne dezorijentacije (homoseksualnost), hermafrodita, rodne disforije ili neplodnosti u muškaraca uzrokuje atrazin. Stoga je atrazin na crnoj listi u znanstvenoj zajednici i obilježen je mrtvačkom glavom. Ali ne u agrokemijskoj industriji.
Švicarski šverc
Paradoksalno je (i jezivo?) otkriće da se atrazin danas uredno proizvodi u Švicarskoj. Desetine tisuća tona svake godine. Ono što je zabranjeno u Bruxellesu slobodno se proizvodi u švicarskim gudurama i izvozi u amazonsku prašumu. Najveći je svjetski proizvođač atrazina švicarska tvrtka »Syngenta« sa sjedištem u Baselu (u vlasništvu kineske tvrtke »Sinochem«), a najveći je potrošač atrazina upravo Južna Amerika. Švicarska je članica Europskoga udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) pa stoga sudjeluje u pregovorima Europske unije i Mercosura. Čini se da zemlji satova, probušenih sireva i ljubičastih krava svakako odgovara status »duty-free« trgovine u kojoj se krijumčari zabranjena roba.
Kako izbjeći zabranjeni herbicid?
Atrazin se, poput glifozata, akumulira u listovima i plodovima biljaka pa se, nakon potpisivanja trgovinskoga sporazuma, očekuje povratak tih herbicida na tanjure Europljana. Iz švicarskoga Basela preko Buenos Airesa ravno do Bruxellesa (i Rijeke). U trgovačkim centrima širom Europe ne će se moći izbjeći proizvodi obogaćeni herbicidima. Oni koji kupuju hranu, voće, povrće, žitarice ili meso u razvikanim ili susjednim trgovačkim lancima postat će korisnici glifozata i atrazina. Plimni val uvozne južnoameričke robe bit će preveliki zalogaj za europske (i hrvatske) inspekcije. Jedino utočište bolje hrane ostat će stolovi na placu, rijetki ekoproizvođači i obiteljska gospodarstva. Upravo bi oni trebali iskoristiti prehrambeni desant, najavljene dolaske transatlantskih flota i glasnije ponuditi hranu bez zabranjenih herbicida.
