Zahvaljujući televizijskim kamerama, dvadesetak dana na prijelazu iz stare u novu godinu pozornost hrvatske javnosti bila je usmjerena na zagrebačku crkvu i župu sv. Ivana Krstitelja na Novoj vesi jer je upravo to mjesto bilo odabrano za prijenos euharistijskih slavlja na javnoj televiziji. No kada se svjetla reflektora ugase i iščezne slika prekrasne barokne crkve, što ostaje na tom području središta grada u crkvi za koju možda i dugogodišnji stanovnici Zagreba ne znaju? Jer crkva je malo uvučena s ulice koja spaja Kaptol i Gupčevu zvijezdu, okružena cinktorom, a iz krošanja stoljetnih stabala tek proviruje zvonik koji naznačuje da je riječ o sakralnoj građevini. Iako se možda na prvu i ne primijeti, ta crkva, posvećena Isusovu preteči, u sadašnjem obliku mjesto je okupljanja i slavljenja u Zagrebu već 230 godina, ali i ranije jer je tu nekada bila templarska utvrda iz 14. stoljeća. Zagrebački potresi 1880. ni oni novijih datuma nisu uništili taj barokni biser, a sada, kada je crkva sv. Katarine teško stradala, crkva sv. Ivana jedina je barokna crkva u Zagrebu koja sjaji u svojem originalnom ruhu.
Jedna je to od četiriju najstarijih župa u Zagrebu, njoj pripadaju prebendari Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga smješteni u prebendama na Novoj vesi, a tu župu koja gaji jednostavnost i otvorenost prema svima posljednjih nešto više od godinu dana predvodi mladi svećenik Ivan Lastovčić. On se sada kao upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja zapravo vratio na mjesto gdje je pohađao Zdravstveno veleučilište, fakultet koji je završio prije nego što je upisao bogosloviju.
»Ovdje je pretežito starije stanovništvo, središte grada – posebice nakon potresa – sve je praznije, ima malo mladih i mlađih obitelji pa smo se u pastoralnom radu usmjerili na karitativno djelovanje i molitvene zajednice. U ovoj se župi primjećuju i veliki kontrasti: dok bi neki rekli da je središte grada elitno mjesto, potres je pokazao da su mnoge kuće stare i trošne jer mnogi nisu mogli ulagati«, napominje župnik Lastovčić, a vidljivo je to i prošeće li se oko crkve, gdje se mogu primijetiti mnoge upozoravajuće trake. A tako je i sa župnom kućom, kao i kapelicom Gospe Žalosne kojoj prijeti urušavanje.
No potres je – prema riječima župnika, ali i drugih pastoralnih suradnika – donio i nešto dobro. »Budući da smo u gradu te je župi nadomak mnogo crkava i bogata duhovna ponuda, mnogi su odlazili na mise u te crkve. No situacija se s potresom i oštećenim crkvama promijenila pa pokušavam potaknuti mlade, osobito obitelji, da se vrate u svoju župu i tu pronađu svoje poslanje«, kaže župnik Lastovčić i ističe da su lijepa zajednica koja se dobro poznaje. U ljetnim i jesenskim danima, dok se crkva obnavljala od nevelikih oštećenja nakon prvoga potresa, mise su slavili na otvorenom, a tamo su vjernici sudjelovali i na pobožnostima. Na području župe nalaze se i dvije bolnice u kojima upravitelj Lastovčić posjećuje bolesnike.
Na području novoveške župe čak su četiri samostana redovnica: kćeri Milosrđa, sestara Presvetoga Srca Isusova, kćeri Božje ljubavi te služavaka Maloga Isusa, pa na jutarnjim misama u tjednu klupe župne crkve često popune upravo redovnice. U pastoral župe kroz katehezu prvopričesnika, sakristansku službu te vođenje liturgijskoga pjevanja i zborova uključene su služavke Maloga Isusa, a među njima i s. Marta Vunak (31).
»Posljednji događaji ljude su vratili župi jer su se iz duhovnih središta vratili župi, opet u svijest dolazi obiteljska crta župe, a mi nastojimo gajiti otvorenost, prihvaćanje, da se župno bilo jače i intenzivnije osjeti u neposrednim susretima i našoj dostupnosti. Župa u posljednje vrijeme odiše otvorenošću, župnik ima otvorene ruke i srce, podržava svaki projekt, a sve s ciljem da ljudima i ovoj gradskoj populaciji – koja je često materijalno i intelektualno situirana – omogućimo da lakše dođu do susreta s Bogom«, kaže redovnica Vunak, koja vodi katehezu za prvopričesnike.
U tom smjeru ide i projekt u koji je župa bila uključena u došašću 2019. godine u sklopu programa »Advent u Zagrebu«. Slavili su mise na engleskom jeziku za turiste, organizirali klanjanje, duhovne nagovore – kako bi se otvorio vid duhovnoga turizma. A župa je posljednjih tjedana imala otvorena vrata i za mlade polaznike kateheza o sedam sakramenata, kao i inicijativu da svake zadnje nedjelje u mjesecu organiziraju »popodne s Isusom« – klanjanje pred Presvetim.
U župi djeluje i tridesetak prijatelja Maloga Isusa. Oni su živi vjernički krug. U tu je dimenziju župnoga života uključen bračni par Gabrijela Kosović-Sviben (49) i Siniša Sviben (50). »Uređujemo Facebook-stranicu župe, želimo da informacije o lijepim događajima koji se ovdje zbivaju dođu do šire javnosti. U životu smo prošli kroz teške kušnje i bolesti, no zadobili smo ozdravljenje i ovdje u župi pronalazimo snagu i mir te nesebično vraćamo u zahvalu za ono što smo primili«, kaže bračni par Sviben. U posljednjem prosinačkom potresu ostali su i bez krova nad glavom pa su im upravo župnik i redovnice i ponudili smještaj. »To je ljubav, tu se stvara zajedništvo, obitelj, svi radimo kao jedno«, kaže Gabrijela Kosović-Sviben.
Među angažiranim vjernicima koji su spremni pokositi travu ili odnijeti potrepštine siromašnima jest i rođeni Vinkovčanin Zlatko Franjić (54) koji se prije tri i pol godine doselio s obitelju u Zagreb. »Porastao sam u vjeri nakon životnih križeva s kojima sam bio suočen kroz smrt i bolest kćeri. Zadovoljan sam životom u župi ovdje u Zagrebu, ali volio bih da imamo više duhovnih obnova. Posebno u ovom vremenu korone i potresa trebaju nam liječnici duše«, napominje Franjić, koji je hrvatski ratni vojni invalid.
Jedan od starosjedilaca u župi jest Mario Brambilla (70), koji se sjeća i bivših dugogodišnjih župnika dr. Antuna Grščića i Stjepana Sirovca, ali i onih koji su se u posljednjih 12 godina mijenjali više puta. Pastoralni je vijećnik u trećem mandatu, a opisujući župu, uz ostalo primjećuje: »Ima puno novonaseljenih ljudi koji su došli nakon Drugoga svjetskoga rata. Oni su govorili da će izgrađivati stanovništvo, da o crkvi ne će ni pomisliti«, kaže umirovljenik koji je imao poduzeće, koji svoje znanje ugrađuje i u župnu zajednicu brinući se o rasvjetnim tijelima, mikrofonima, koji svakoga jutra dolazi na misu iako se preselio u Špansko.
Obitelj Palatinuš – otac Danijel, majka Vlatka te djeca Mihael i Jana – kaže da nisu imali pravi osjećaj župnoga života sve dok sina nisu uključili u ministrantsku zajednicu kada je pošao u prvi razred osnovne škole.
»Ljudi vole doći u ‘sv. Ivana Krstitelja’, biraju tu crkvu za krštenja i vjenčanja jer ima lijepu kulisu barokne crkve. Ali to je i živa stara župa, jedna od najstarijih u Zagrebu. Iako smo prije letjeli od jedne do druge crkve, naš se duhovni život obogatio kada smo se aktivno angažirali u župi. To je pravi vjernički život u zajednici, gdje se ljudi poznaju, gdje se upozna kako župa funkcionira. Tek kada smo se uključili, počeli smo razmišljati o tim pitanjima i kako to da je crkva čista nedjeljom. To uključivanje jest i žrtva, ali obogaćuje«, kaže Vlatka Palatinuš, čiji je suprug i izvanredni djelitelj pričesti. Ona se angažirala i kao voditeljica župnoga Caritasa koji je obnovljen u ožujku prošle godine te koordinira pet volontera koji su na usluzi župljanima, posebice samcima i starima kojima nose pakete.
U pastoral su uključeni i zaručnici Ivana Radman (25) i Zdeslav Sulić (27) koji su se upoznali u župi. Zajednički drže župnu katehezu za krizmanike, vjeroučenike iz triju škola. »Ne zamaramo ih teorijom, pokušavamo uspostaviti prijateljski odnos, pokazati im da Crkva nije samo zgrada, nego lijepa zajednica koja obogaćuje. Kada im se tako pristupili, doživljavaju se promjene«, kaže Ivana Radman, a njezine riječi prisnažuje zaručnik Zdeslav. »Dugo sam išao na mise za mlade u crkvu svete Mati Slobode. Tamo sam se hranio, ali sada je vrijeme da se počne služiti i davati ono što sam primio. To je Crkva«, kaže Sulić.
