Hrvatska je sebe odredila kao socijalnu državu u kojoj je socijalna pravda utvrđena kao najviša vrjednota. Prvim Ustavom (tzv. Božićni ustav) naglašena je obveza izgradnje sustava socijalne sigurnosti u skladu s europskim i svjetskim dokumentima o ljudskim pravima, a posebice pravima invalida, žena i djece. Nakon toga Sabor je donio i posebne »Zaključke o prihvaćanju Europske povelje o socijalnim pravima radnika« u kojima je navedena odlučnost Sabora, kao političke vlasti, da izgrađuje Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će socijalna prava biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnoga ekonomskoga i socijalnoga razvitka, kojim će se štititi i promicati socijalna prava građana kao dio ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. U tom su dokumentu primjerice navođeni među ostalim potreba osiguranja boljih uvjeta života i rada, zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, obrazovanje, socijalna skrb i slično.
Posebno je naglašeno da su prava iz Europske socijalne povelje samo polazna osnova za njihovu dogradnju, što znači da se ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Dakle, htjela se potvrditi odlučnost političke vlasti da se Hrvatska izgrađuje kao država socijalne pravde.
Nažalost događa se dehumanizacija jer socijalno sigurni i socijalno zaštićeni ostaju sve više samo bogati i zaposleni, a sve manje se prihvaća ljudsko dostojanstvo pojedinca u potrebi. Mnogi propusti i nelogičnosti kod donošenja raznih zakona u ostvarenju radno-socijalnih reforma upućuju na sumnju da to nije slučajno niti je to posljedica neznanja, nego da se ipak provodi politička volja određenih struktura. Gledajući s današnje političke perspektive i aktualnih izjava pojedinih političkih dužnosnika, od ustavnih i raznih drugih deklaracija i zaključaka te preuzetih obećanja ostvareno je malo. Nije se očuvao ni ranije dostignuti stupanj socijalne sigurnosti najugroženijih. Svakodnevni životni i drugi egzistencijalni problemi socijalno ugroženih pokazuju niz nedopustivih propusta, kako u donošenju propisa tako i u provedbi.
Zakonodavna vlast mogla bi biti opreznija kod donošenja zakonskih promjena kojima se žele ostvariti određeni ciljevi. Socijalna politika može osiguravati i ostvarivati određenu socijalnu sigurnost na način da se štite socijalno ugroženi građani u najvećoj mogućoj mjeri po načelu solidarnosti. Posebno valja uzeti u obzir činjenicu da siromašnija društva traže veći stupanj međusobne unutarnje solidarnosti od bogatijih društava. Te okolnosti zahtijevaju maksimalnu međusobnu solidarnost na razini države i ne ucjenjivati ugroženoga pojedinca na način da ga se čini odgovornim za njegov socijalni položaj i još ga se kažnjava planiranim oduzimanjem imovine.
U takvu stanju ugroženosti pojedinca politika mora ponuditi rješenja odnosno izabrati općeprihvatljivi put, ali ne takav na kojem građanin ostaje sam i čeka nečiju milost. Još je sramotnija situacija kada se pojedincima u potrebi i socijalnoj ugroženosti uvjetuje dobivanje pomoći davanjem pristanka na zabilježbu hipoteke na nekretninu. Takvo traženje, makar propisano i zakonom, neodoljivo podsjeća na omrznuto kamatarenje.
Zbog takve »zaljubljenosti« države u načela neoliberalnoga (divljega) kapitalizma socijalno ugroženi građanin ostaje prepušten riziku vlastitih materijalnih nemogućnosti i riziku vlastitoga odricanja dijela imovine u korist »gladne« države.
U prosudbi ponašanja države prema socijalno ugroženu pojedincu nije pitanje hoće li država stvarno oduzimati imovinu (stan ili drugu nekretninu) ili ne će, nego je problem općega nemilosrdnoga ponašanja države ili lokalne zajednice prema ugroženomu pojedincu, koji ustrašen i usamljen biva ucijenjen ako želi ostvariti socijalnu skrb, koja mu pripada po zakonu. U svakidašnjoj praksi često se neopravdano ignoriraju temeljni dokumenti zaštite čovjeka, napose djece osoba s invaliditetom i osoba u potrebi socijalne skrbi.
Pravo na socijalnu sigurnost obvezuje na uspostavljanje i održavanje sustava socijalne sigurnosti najmanje u razini koja nije manja od minimalnoga standarda i da nema namjere sjedanja na imovinu ugroženoga u bliskoj budućnosti. Prema tome svatko tko nema dovoljno prihoda i tko nije kadar sam ostvariti minimalne prihode može i treba dobiti odgovarajuću socijalnu pomoć bez opasnosti oduzimanja njegove imovine, uključujući i njegove nasljednike.
Činjenica da je pravo oduzimanja nekretnine korisniku određene socijalne skrbi propisano zakonom, kao i činjenica da se nikada nitko do sada nije tomu protivio, ne može biti opravdanje države na odgađanje izmjena zakona. Država je jako sklona raznim izmjenama i dopunama propisa, kada treba i ne treba, a u ovom je slučaju dovoljno žurno brisati spornu odredbu.
