Osim što je Četvrta vazmena nedjelja posvećena Dobromu Pastiru i molitvi za duhovna zvanja, taj je dan u univerzalnoj Crkvi u znaku jednoga od četiriju ogranaka Papinskih misijskih djela, koja možda nisu toliko popularizirana, ali zahvaćaju važno područje djelovanja Crkve. Riječ je o Djelu sv. Petra apostola koji se bavi financiranjem i školovanjem svećeničkih i redovničkih kandidata u misijskim zemljama, a danas je ta aktivnost prisutna u 157 zemalja. Uz molitve i potporu, Djelo sv. Petra, koje u Hrvatskoj provode Papinska misijska djela, prisutno je u 1111 biskupija u misijskim zemljama te uključuje formaciju i školovanje 116 843 bogoslova, 104 351 sjemeništarca, 3 122 653 vjeroučitelja te oko 10 tisuća novaka, a također se podupire 670 330 redovnica i 54 229 redovnika.
Iza tih impozantnih brojka skrivaju se ljudske priče, a među njima su i svjedočanstva dvojice svećenika iz Benina koja bez Djela sv. Petra ne bi uspjela postati svećenici: 38-godišnjega Roberta Djossoua i dvije godine starijega svećenika Léona Sagbohana koji su u studenom prošle godine iz svoje biskupije Porto-Novo na tri godine »posuđeni« Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Pastoralna suradnja dviju biskupija urodila je plodom te svećenici sa zapada Afrike, čije se svećeničko zvanje razvijalo uz misionara Antuna Štefana, sada uče hrvatski jezik te se upoznaju sa životom i djelovanjem Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Obojica afričkih svećenika – zahvalni na sredstvima iz Djela sv. Petra koje im je omogućilo školovanje – uglas poručuju: »Škola i obrazovanje vrlo su važni. Škola nema cijene, jer bez odgoja i obrazovanja nema smisla živjeti. Ako se ne iskoristi to što školovanje nudi, lako se može dogoditi životni promašaj nakon kojega nema povratka.« Te riječi zvuče još uvjerljivije ako je poznato da se u Beninu školovanje plaća te mnogi nemaju priliku pohađati nastavu jer dolaze iz siromašnih obitelji koje nemaju mogućnost financiranja školovanja. U Beninu djeluje mnogo crkvenih osnovnih i srednjih škola koje vode svećenici i redovnice, a posebno su cijenjene među stanovništvom, no budući da ih država financijski ne podupire, ne mogu si svi priuštiti školovanje.
Svećenik Léon Sagbohan, kojega je misionar Štefan krstio te poslao u sjemenište, kaže: »Sve do prvoga razreda srednje škole za djevojčice je školovanje bilo besplatno, ali nakon promjene vlasti ponovno se uvelo plaćanje školovanja i za djevojčice. Djevojčice su ranije bile favorizirane jer su bile manje zastupljene u školama i na taj se način željelo potaknuti njihovo školovanje. I upis na fakultete bio je mnogo jeftiniji, a sada su se i cijene studija povećale. Za osnovnu i srednju školu ne postoje stipendije, ali na fakultetima ih ponekad ima. Postoji i vrlo mali broj udruga koje ponekad pomažu, ali vrlo ih je malo.«
Troškove svećeničke formacije njegova kolege Roberta Djossoua pokrivala je čepinska župa Duha Svetoga posredovanjem Djela sv. Petra Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, na čemu je neizmjerno zahvalan te svjedoči kako je i sam često morao raditi na poljima kako bi mogao platiti školovanje. »Onomu tko želi postati sretan i uspješan, to ne pada s neba. Treba iskoristiti prilike koje se nude. Nažalost, u Beninu roditelji ne mogu slati djecu u školu ako nemaju novca. Poneki župnici povremeno financijski pomognu, a i katoličke su škole vrlo skupe«, govori o obrazovnim izazovima u svojoj zemlji Djossou, koji je rođen u gradu Adjarri u animističkoj obitelji u kojoj se nije prakticirala vjera te je postupno upoznao Katoličku Crkvu, primio sakramente, postao ministrant te je 2002. godine maturirao i upisao bogosloviju.
»Poziv sam osjetio i prije nego što sam otišao u sjemenište. To sam posebno osjećao u trenutcima kada sam kao ministrant pratio misionara Štefana u posjetima bolesnicima. Mnogo mi je značilo što sam iz njegova primjera vidio da svećenik nije odvojen od ljudi i njihovih problema. Kada sam vidio u kakvom su stanju bili bolesnici, imao sam želju baviti se poslom kojim bih im pomagao u liječenju. Kada sam bio aspirant, k nama je došao redovnik kamilijanac – bio je svećenik, ali se također brinuo za bolesne. Puno mi je govorio o tome i shvatio sam da jedno nije zaprjeka drugomu«, svjedoči Djossou, čija se majka, ne skriva to, izrazito protivila tomu da postane svećenik.
U razgovoru se osvrće i na pitanje budućnosti razvoja Crkve u Beninu. »Mislim da to što naši biskupi šalju svećenike na školovanje izvan Benina ne bi trebalo biti isključivo na području teologije i duhovnosti. Trebalo bi slati i druge koji bi učili zanate i konkretna znanja kojima bismo pomogli društvu kada bismo se vratili. Ne možemo učiti samo o duhovnosti. Zašto svećenici ne bi učili i o poljoprivredi? Iako se na prvi pogled čini da su to discipline koje nemaju veze s duhovnošću, njihova je vrijednost praktična i značajna za razvoj društva. Zašto svećenici ne bi postali stručnjaci i na tom području?« pita se Djossou, svećenik sa šestogodišnjim pastoralnim iskustvom, čije mišljenje potvrđuje i kolega u svećeništvu Léon Sagbohan.
»Budućnost je svijetla ako slijedimo nadahnuće Duha Svetoga. Ona je ljudsko i božansko djelo i treba ju takvom promatrati. Ne možemo djelovati samo svojim snagama. Ako nas Bog ne vodi, onda to ne ide dobro. Promotrimo li situaciju u našoj biskupiji Porto-Novo, problem je u tome što nemamo razvijeno gospodarstvo, ne obrađuje se zemlja. Crkva smatra da treba imati farme na kojima bi se naučilo proizvoditi hranu i uzdržavati ljude. Potrebno je ulagati u poljoprivredne škole u kojima bi se učilo kako obrađivati i najbolje iskorištavati zemlju«, napominje svećenik Sagbohan, koji potječe iz sedmeročlane obitelji, a odluku o svećeništvu donio je još u trećem razredu osnovne.
Budući da mu je otac umro u doba dječaštva, teško se samostalno školovao. »Otca više nije bilo i nisam imao nekoga tko bi mi pomogao. Živio sam od providnosti. Tijekom moga školovanja na jednoj godini bilo je više od 80 bogoslova. Kada bi jedan kandidat izišao iz bogoslovije, vrlo brzo bi na njegovo mjesto došao drugi. U cijeloj bogosloviji ukupno je bilo više od 200 bogoslova. Jako sam sretan što sam svećenik, ali prvih nekoliko godina stvarno sam se morao suočiti s mnogim poteškoćama. Sada ipak razumijem da postoji razlog zbog čega me Gospodin stavio u takve situacije – on želi nešto s time učiniti. Proveo sam mnogo lijepih i radosnih trenutaka s narodom i s vjernicima«, kaže Sagbohan, koji je posljednje četiri godine bio župnik u župi Kessounou koja je imala šest filijala.
Predstavljajući svoju rodnu zemlju, Sagbohan iznosi klasičnu priču svake afričke zemlje u razvoju te ističe da siromaštvo prati tamošnji narod i stanovništvo. »Mi smo zemlja u razvoju. Mnogo ljudi odlazi sa sela u gradove. To je i zbog političkih razloga – političari se ne žele brinuti za sela, nego samo za gradove. Gradovi su zbog toga prepuni ljudi, zrak je zagađen. Na društvenom području naša je Crkva vrlo utjecajna. Od proglašenja neovisnosti sve do naših dana narod cijeni biskupe, a nacionalnu je himnu napisao svećenik Gilbert Jean Dagnon. Kada god se događa neka kriza u državi, biskupe se pozove u pomoć. Ako se vratimo u povijest Crkve u Beninu, ono što ju je učinilo prepoznatljivom baš su misionari. Svi današnji političari i značajni ljudi u Beninu plodovi su rada naših misionara. Društvenu kremu, inteligenciju Benina formirali su svećenici misionari koji su dolazili iz različitih zemalja. Danas se sve više želi maknuti Boga iz društva, a misionari su bili ti koji su odgajali ljude koji su danas na vlasti. Ako uklonimo Boga, ako maknemo misionare, tko će odgajati, tko će nas učiniti sposobnim ljudima?« pita se Sagbohan, koji je kao svećenik specijalizirao filozofiju te je jedno vrijeme predavao u srednjim školama kako bi – prema njegovim riječima – pokazao da svećenika ne treba tjerati iz društva, da svećenik ne čini ništa zlo, nego dobro.
»Sada kao svećenik mogu reći da svećenici daleko više poznaju sredinu u kojoj žive nego političari. Smatram da kada bi se političari vratili na ono što su misionari pisali, one dokumente koje su misionari stvarali, naša bi zemlja bolje napredovala«, kaže svećenik Sagbohan, koji svjedoči i da je zato važno pridonosi Djelu sv. Petra jer svećenici misionari u mnogim zemljama formiraju cijelo društvo.
U Hrvatskoj se posljednjih pet mjeseci svećenici dobro snalaze, osjećaju se lijepo i vjernici su ih primili i dočekali s dobrodošlicom. Žele što prije naučiti jezik kako bi bolje upoznali hrvatsku kulturu, a Djossou svjedoči: »Crkva je jedna. Najprije su Europljani došli k nama, a sada mi Afrikanci evangeliziramo Europljane. Moglo bi se reći da je to paradoks, ali nije – to samo pokazuje jedinstvo Crkve, iako je ona u sebi vrlo različita.«
S njim se slaže i Sagbohan koji, parafrazirajući Isusove riječi: »Žetva je velika, a radnika uvijek malo«, zaključuje: »Crkva je uvijek u svojoj naravi misijska. Nikada ne ćemo imati dovoljno svećenika misionara. Mi doista možemo ići prema Europi, ali Europa mora i dalje nastaviti raditi kod nas u Africi. Koliko god nam nedostajalo, uvijek možemo nešto dati. Davati u Božjem smislu ne znači davati ono čega tko ima previše, nego davati upravo ono čega nema.«
