U većini hrvatskih bolnica potpisani su sporazumi, imenovani koordinatori za preventivne preglede hrvatskih branitelja i rješavanje zdravstvenih potreba u odabranoj bolnici. Svaka hrvatska bolnica, bilo opća, regionalna ili klinička, imenuje koordinatora za braniteljsku populaciju pa tako kad se hrvatski branitelj obrati bolnici, uloga je koordinatora da ga primi i uputi komu se i gdje treba javiti ili mu rezervira termin. Neke su bolnice odradile sto posto svoj posao poput Opće županijske i Bolnice hrvatskih veterana u Pakracu. No u mnogim bolnicama koordinatori se nisu snašli, poput KBC-a Zagreb.
Primjer dobre prakse je Đurđica Stokić, primalja prvostupnica, glavna sestra Opće županijske bolnice Pakrac i Bolnice hrvatskih veterana, koordinatorica za hrvatske branitelje. Uz supruga i svojih petero djece završila je magisterij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođena je Križevčanka koja je stigla u vrijeme Domovinskoga rata s kirurškom ekipom iz Zagreba, i kako to već biva, zbog ljubavi, ostala je u Pakracu. »Danas imam sretnu obitelj s petero djece, na koju sam jako ponosa«, navodi. »Nažalost, kako to već biva i u drugim mjestima kad su u pitanju iseljavanja mladih, jedno dijete već radi i živi u Njemačkoj, kći je na studiju u Münchenu te isto tako za sada ostaje u Njemačkoj, a ostala su djeca za sada u Pakracu.« Navodi da je dugo radila kao glavna primalja u rodilištu Pakrac i na taj dio je iznimno ponosna, jer svaki novi život je radost. »Gledam kao majka, ali i kao primalja na život kao Božji dar. I svaki je neponovljiv i poseban. Zabrinjavajuće je što je poroda svake godine sve manje u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Pakracu, premda slovimo za jedno od boljih rodilišta u Hrvatskoj. No neprestano sam u nadi i vjeri da će biti bolje.«
Glavna sestra pakračke bolnice je i koordinatorica za hrvatske branitelje koji obavljaju preventivne preglede. Upravo je među rijetkima pozitivan i vodeći primjer jer u dogovoru s osobljem bolnice još je u prošloj godini uspjela svim hrvatskim braniteljima koji gravitiraju tomu području organizirati preventivne preglede. »Svrha je koordinatora da bude osoba koja koordinira, organizira, upućuje, sluša i čuje čovjeka. Kad ne zna kuda i kamo, čovjek je izgubljen, zato je dobro da postoje koordinatori koji hrvatske branitelje usmjeravaju kamo trebaju ići i da se imaju komu obratiti. Za odrađene sistematske preglede hrvatskih branitelja nisam samo ja zaslužna, nego svi koji su u tome sudjelovali, od portira do ravnateljice bolnice. Zahvalna sam medicinskomu osoblju na odličnoj suradnji, na njihovu senzibilitetu za hrvatske branitelje i komunikaciji s njima, što je dovelo do rezultata da smo uspjeli prema postavljenim kriterijima sve hrvatske branitelje na našem području preventivno pregledati i one koji su u rizičnoj skupini usmjeriti dalje da im se pomogne. Sustav nikako ne bi trebao funkcionirati na način da su hrvatski branitelji opterećenje, nego im treba pomoći, postaviti sustav tako da se točno znade na bolničkoj razini koliko je potrebno pregleda i što je sve potrebno za njih da im se pomogne što prije i što kvalitetnije. Zato je potrebna koordinacija i komunikacija na svim razinama.«
Glavna sestra Stokić ističe da uz sve teškoće treba zadržati mlade osobe, posebno u ruralnim područjima. A to se može jedino otvaranjem radnih mjesta, boljim primanjima, ali i uvažavanjem i poticanjem svakoga mladoga čovjeka, a ne da ih se gleda kao: »Što ti znaš, ti si mlad?« Mlade treba motivirati nagrađivanjem vrijednoga radnika primanjima, ali i pohvalama, slušati njihova razmišljanja i uvažavati ih. »Cijeli sustav traži konkretne reforme, počevši od manjih kamata na kredite. Školovanje treba prilagoditi potrebama na tržištu, birokracija je spora, a najvažnije je da za sve vrijede isti zakoni i pravila. Konkretno, Pakrac je lijep, miran gradić, jutra su prekrasna, zalasci sunca čarobni. Tko tu ne bi volio živjeti? Osjećaju se i vidljivi su pomaci u našem gradu, ali medijski pesimizam širi crnilo i mlade još više potiče na iseljavanje. Tako, što se tiče pesimizma i odlazaka izvan Hrvatske, kao da je to trend, a ne baš svima potreba. Ne isključujem da ima i onih koji odlaze zbog bolje egzistencije, ali pomalo izgleda kao domino-efekt – jedan ode, a za njim još pet, šest i više njih. Naravno, to ide lančano, a mediji svojim crnilom to još više ubrzavaju. Tako se i u našoj zdravstvenoj struci čini da školujemo medicinske sestre i primalje za odlazak van, a netko ih tamo jedva dočeka raširenih ruku. Premalo se kroz školovanje izgrađuje ljubav prema domovini. Ne idu mladi samo zbog materijalnoga, nego ih se potiče da idu. Pitanje je kako to zaustaviti. Mišljenja sam da je odgovor vrlo jednostavan: poslom, nagradom za dobro odrađen posao, i ponavljam, da za sve vrijede ista pravila. Ljudi su revoltirani upravo zbog toga što za sve ne vrijede ista pravila, netko može kako hoće, a drugi ni onako kako bi trebalo biti. Tu vidim velik problem, a to je pravda, dakle za sve jednako i to je sigurno jedan od osigurača da mladi ne odlaze izvan Hrvatske.«
Govoreći o ljepoti Hrvatske, glavna sestra pakračke bolnice kaže: »Naša je zemlja najljepši dragulj što sjaji sa šest boja: planine, gore, more, jezera, šume, ravnice, a žitnica naša, ravna Slavonija, vapi da je iskoristimo. Ljudi hoće raditi, samo ih valja poticati u tome u što krenu i da im to u konačnici osigura pristojan život. Vjerujem u Božju providnost, jer prevelike su žrtve utkane u hrvatsku samostalnost i u temelje hrvatske slobode. Taj zalog nas ohrabruje, ali trebamo i mi sami nešto učiniti i pokrenuti se, a ne čekati da netko drugi za nas nešto odradi. Moramo se pojedinačno više aktivirati, a ne čekati što će netko učiniti za nas. To mi se čini da je put opstanka, dakle svatko treba pogledati u sebe s pitanjem: Koliko volim domovinu i što mogu učiniti za nju?«
