»Iako u nastupima nije ekstreman ipak ne zaboravlja na negativne istupe. Takav stav je imao i u pogledu Deklaracije, koja je prema njegovim riječima odraz i želja življa hrvatske nacionalnosti. Vjerska je sloboda za njega fiktivna, a svećenici žrtve postojećeg režima«, stoji u obrazloženju Službe državne sigurnosti u Rijeci od 6. prosinca 1967. zašto je bila pokrenuta »obrada« Viktora Burića, sina Petra, r. 6. rujna 1887. u Kraljevici, »biskupa u Senjskoj biskupiji«, tj. da se temeljem svih dotada prikupljenih dokumenata načini dosje o njemu. Zadaća je uz suglasnost republičkoga SDS-a bila povjerena operativnomu djelatniku Janku Gorupu, koji je savjesno i temeljito posložio na 120 stranica, u predmetu pod br. 120.275, sve službene zabilješke, analize i suradnička izvješća. Iz dosjea se može iščitati metodologija rada jugoslavenske tajne službe, stvaranje mreže suradnika, područja koja su ih najviše zanimala i sl.
Već je spomenut datum rođenja riječko-senjskoga nadbiskupa Viktora Burića, koji je nakon dvogodišnjega studija filozofije u Senju i teologije također u Senju pa u austrijskom Innsbrucku i Zagrebu, zaređen za svećenika g. 1920.
Obavljao je različite svećeničke službe 15 godina, bio je prefekt u senjskom konviktu za siromašne učenike »Ožegovićianum«, nazvanom po utemeljitelju biskupu Mirku Ožegoviću, upravitelj župe Čabar, kateheta na Pomorskoj akademiji u Bakru, upravitelj župe Selce, voditelj biskupske kancelarije u Senju, kateheta u karlovačkoj gimnaziji, duhovnik u »Ožegovićianumu«, tajnik biskupa Ivana Starčevića, profesor filozofije i crkvene povijesti na novootvorenoj senjskoj bogosloviji. Doktorirao je na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu g. 1933. na temu »Sveti Pavao kao pisac«. Za senjsko-modruškoga biskupa imenovan je u svibnju 1935. i iste godine zaređen u zagrebačkoj katedrali. Nakon rata s predsjednikom biskupskih konferencija zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem i ostalim katoličkim (nad)biskupima potpisao je glasovito »Pastirsko pismo« od 20. rujna 1945. Čekala ga je zahtjevna pastirska služba jer je velik broj crkava i župnih stanova bio porušen, mnoštvo ljudi u krajnjem siromaštvu, dosta pobijenih svećenika i popriličan broj njih u emigraciji. Osim toga trebalo je riješiti i pitanje Rijeke pa je 20. XII. 1952. imenovan administratorom hrvatskoga dijela biskupije. Svetoj je Stolici bilo jasno da će se Burić teško moći sam uspješno nositi sa svim tim problemima i obvezama pa mu je iste godine imenovala pomoćnika mons. Josipa Pavlišića. Budući da je visokim crkvenim vlastima bilo jasno da Rijeka treba imati svoga rezidencijalnoga biskupa, osnovana je 27. srpnja 1969. Riječko-senjska nadbiskupija spajanjem hrvatskoga dijela riječke biskupije s područjem starodrevnih biskupija senjske i modruške. Rijeka je ujedno postala metropolitansko središte, a Burić prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit. »Kod svakoga s kime se u životu susretao, ostavio bi dojam finoga gospodina, suosjećajnog i nenametljivog svećenika i biskupa«, napisao je prigodom 100. obljetnice njegova rođenja jedno vrijeme njegov tajnik Mile Bogović. Umirovljen je 1974., a preminuo 1983.
»Dosje Burić« započinje »Prijedlogom za odlikovanje« od 21. ožujka 1944. koji je potpisao onodobni ministar pravosuđa i bogoštovlja u Vladi NDH dr. Pavao Canki, kojega su nove jugoslavenske vlasti kasnije osudile na smrt strijeljanjem. Svakako su zanimljivi razlozi koji se navode za dodjelu odličja: »Marljiv radnik u zadnjim godinama oko spašavanja hrvatskog pučanstva u hrvatskom Primorju pred talijanskom vojskom i odmetničkim bandama. Upućivao je svećenstvo da ostane do kraja sa svojim narodom u najtežim prilikama.« Jednako tako vrijedi citirati i predloženi tekst za povelju: »Što se kao biskup zauzimao za napaćeni narod i bodrio svećenstvo, da izdrži s narodom u najtežim trenutcima.«
Nema smisla osvrnuti se na sve dokumente iz »Dosjea Burić« jer ne samo da bi to oduzelo prilično prostora, nego i stoga što brojni od njih sadržajno-tematski nisu vrlo važni. Stoga nizanka donosi samo one ključne za razumijevanje SDS-ova odnosa prema (nad)biskupu Buriću i njegova držanja u tim zamršenim i teškim okolnostima, prepunim lažnih optužaba, prijetnja i ucjena.
Tako je Državna bezbjednost Uprave za unutrašnje poslove Narodnoga odbora kotara Rijeka 25. ožujka 1956. Državnomu sekretarijatu za unutrašnje poslove Narodne Republike Hrvatske, II. odjeljenju Uprave državne bezbjednosti, poslala dopis o sadržaju razgovora s onodobnim biskupom Burićem u riječkom državnom uredu 20. ožujka iste godine. Riječki su operativci jugoslavenske tajne službe pozvali biskupa na saslušanje, što je jasno napisano u izvješću, na osnovi instrukcija u vezi s krivičnim predmetom protiv Ane Tomljenović, s obzirom na držanje njegova pomoćnoga biskupa Josipa Pavlišića. Biskup Pavlišić im je, »koji je prethodno pozvan po istome postupku«, očito stao na žulj, na što su upozorili biskupa Burića.
Očekivano, na red je morao doći i biskup Pavlišić: »Nakon prva dva pitanja i njegovih odgovora, koji su konstatirani u zapisniku, rečeno mu je, da njegov pomoćni biskup Pavlišić ovakvim svojim postupcima ignorira Ustav, ustavne propise, sve zakonske propise i uopće društveno uređenje kod nas, što i nije bio slučaj samo prilikom zadnjeg pozivanja već su i od ranije ovakvi njegovi postupci poznati i zadokumentirani.«
NASTAVLJA SE
