Svaki su izbori trenutak kad građani preuzimaju dio odgovornosti za svoju budućnost. Zato je i odluka o tome komu dati svoj glas, odnosno povjerenje, ipak dio kolektivne odgovornosti. Nepristupanje izborima, pa čak i pristupanje ali s poništavanjem izbornoga listića, može se smatrati kao dio preuzimanja vlastite krivnje za buduću politiku. Eventualno nezadovoljstvo socijalnom pravednošću ili pravdom ne smije biti razlog apstinencije. Moramo biti svjesni da pravednost u stvarnom životu nije nikada potpuno ostvariva, što ne znači da politički poredak ne treba težiti socijalnoj pravdi. Međutim, naše političke elite još su daleko od spoznaje da je trošenje tuđega novca (novac građana iz poreza i doprinosa) puno odgovornije od trošenja vlastitoga. Zato se i problemi korupcije i povlastica teško ili nikako ne rješavaju. Stoga je korupcija glavni kočničar razvitka, a povlastice koče ostale promjene. Dakle, s jedne strane imamo politiku neracionalnoga dijeljenja novca, a s druge strane prihvaćanje povlastica kao da su staleško pravo povlaštenih.
Ako se osvrnemo u prošlost, sa stajališta socijalne pravde možemo zaključiti da su težnje za povlaštenim izdvajanjima pojedinih socijalnih, ali i političkih skupina ostale i dalje. Ništa se bitno nije izmijenilo. Istina, ukinute su povlaštene zastupničke mirovine, ali su mnoge nepravde bivšega poretka ostale, a neke su nove povlastice uvedene i proširene na nove socijalne skupine, kao npr. nacionalna mirovina, koja će se pod imenom »nacionalna naknada za starije osobe« priznavati od 1. siječnja 2021. svakomu hrvatskomu državljaninu starijemu od 65 godina koji ima najmanje 20 godina neprekidno prebivalište u Hrvatskoj a nema mirovinu, jer nije nikada radio u Hrvatskoj niti plaćao poreze i doprinose ili je povremeno radio, ali nema najmanje 15 godina mirovinskoga staža. Mirovina će iznositi 800 kuna mjesečno.
Mnogi nisu sigurni da se takvom mirovinom ostvaruje socijalna pravda u odnosu na one koji su radili u Hrvatskoj i uredno plaćali poreze i doprinose, a za 15 i više godina mirovinskoga staža primaju ili će primati 200 ili 500 kuna veću od korisnika nacionalne mirovine kao svoju zajamčenu najnižu mirovinu.
Nitko nema ništa protiv da država iz svojega proračuna izdvaja sredstva za socijalno nezbrinute građane, ali to se može rješavati socijalnom skrblju, a ne mirovinama. Ovakva rastrošnost s »mirovinama« nije ostvarivanje socijalne pravde i više sliči politikantstvu nego odgovornoj politici. Postavlja se pitanje kako će se to pravo financirati u budućnosti ako se prijeteća gospodarska kriza produži, a pandemija se obnovi i broj se korisnika nacionalnih mirovina poveća sa starenjem pučanstva. Morat će se zaustavljati usklađivanje redovitih mirovina. Takvo loše iskustvo imamo iz ranih početaka naše mlade države. EU sigurno to ne će htjeti sufinancirati. Sigurno je međutim, a to potvrđuje i povijesno iskustvo, da se nitko ne će dragovoljno odreći jednom stečenoga prava ili povlastice. Feudalci, koje danas slavimo (u zagrebačkom Podsusedu održavaju se dani Franje Tahija), nisu se odrekli dobrovoljno svojih povlastica u korist kmetova. Seljačke su bune krvavo gušene (Matija Gubec), a tek su buržoaske revolucije 1848. g. počele ukidati kmetstvo (kod nas ban Josip Jelačić).
Dosadašnji su izbori potvrđivali želju naroda i građana za ostvarenjem socijalne pravde i uzajamne solidarnosti ne samo kao vezu među ljudima pojedinačno, nego i kao vezu unutar socijalnih skupina. U predizbornom nadmetanju, koje nije najbolje izabrano s obzirom na godišnje doba i postojeću pandemiju, očekuje se od građana da će se ozbiljno i odgovorno odnositi prema izborima i prosuđivati najbolje programe, za razliku od političkih stranaka i strančica, ali i nezavisnih lista, te prepoznati prave kandidate. No tu je najveću problem. Dobri i loši učinci političara i politike moraju biti odlučujući za donošenje odluke o tome komu dati svoj glas. Odluka će biti teška jer većina nudi sukob ideologija i svjetonazora uz skrb za opće dobro, ali bez konkretnih rješenja. Nitko se ne želi previše zaletavati iz straha da ne izgubi svoje lokalne navijače (birače), no ipak se mogu izdvojiti najvažniji problemi koji tište građane: porez na dodanu vrijednost (PDV) obračunavati tek nakon naplate i smanjiti stope, broj općina, gradova i županija također smanjiti, previše je raznih polufiskalnih nameta, više od 400 tisuća hektara državnoga zemljišta je neraspoređeno, gubitke u zdravstvu smanjiti, a primarnu zdravstvenu zaštitu proširiti i ojačati, posebice domove zdravlja, preispitati opravdanost II. mirovinskoga stupa, stimulirati jačanje malih i srednjih obiteljskih gospodarstava, zaustaviti korupciju, reorganizirati sudstvo da bi se steklo povjerenje u pravosuđe itd. Predlaže se također žurno donošenje posebnoga zakona za obnovu Zagreba, vezano uz posljedice potresa.
Očita je želja kandidata za saborska mjesta da svi oni koji preuzimaju javne odgovornosti moraju i odgovarati za svoju stručnost, poštenje i moralnost. Takve poruke sviđaju se običnim građanima, no problem je u činjenici da se nakon izbora većina takvih obećanja zaboravlja ili izigrava ili se preseljava u potpuno drugi ideološki ili svjetonazorski tabor pa ih se podrugljivo naziva »žetončićima«, iako bi takvi htjeli biti tretirani kao preobraćenici. Nažalost to nisu iskreni obraćenici (koje kršćanstvo cijeni), nego su to »kameleoni« (iako ljudi) koji uvijek ostaju isti, ali samo mijenjaju boju (stranački dres), kako bi se prilagodili novim političkim okolnostima i dalje preživljavali. Primanje takvih u kandidature ili koalicije obilježava negativno stranke koje ih »udomljuju«. Birači trebaju to prepoznati.
