Da su komunističke vlasti u Dubrovniku točno znale na koga se misli pod izjavom: »Ubit ih se mora«, kako se bio izrazio jedan od idejnih začetnika toga zločina, nema nikakve sumnje – ubijeni su naime istaknuti svećenici i intelektualci koji su usmenom i pisanom riječju promicali hrvatsku i kršćansku kulturu; tako među ostalim pjesnik isusovac o. Petar Perica, prirodoslovac fra Marijan Blažić, profesor i gimnazijski ravnatelj fra Toma Tomašić, vjeroučitelj don Josip Schmidt, duhovnik »Domagoja«, romanist i glazbenik fra Gerard Barbir. U tom prvom valu likvidacija žrtva je bio i vjerski i kulturni pisac i pučki pripovjedač don Đuro Krečak.
Rođen je u Dubrovniku 22. (prema drugom podatku 23.) travnja 1883. Pučku školu završio je u rodnom gradu, kao i gimnaziju 1903., a filozofsko-teološki studij u Zadru 1907., kada je zaređen za svećenika. Službovao je kao kapelan u Čilipima 1907. – 1908. i Malom Stonu 1908. – 1918. te bio župnik u Čilipima 1918. – 1928., a potom do kraja života na Lapadu i Gružu (župa sv. Mihajla). Ubijen je odlukom komunističkih vlasti na Daksi 25. listopada 1944. Zabilježeno je da je prije smrti dao odrješenje o. Perici, koji ga je prije toga dao ostalima.
Domoljub srcem i umom, godine 1925. uhićen je zbog potpore konavoskim seljacima koji su se opirali novačenju, a prijavljen je i zbog pobudnih propovijedi te isticanja hrvatske zastave u crkvi. Od 1927. bio je član te neko vrijeme tajnik i predsjednik dubrovačkoga stola Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmaj Klimorski), zaslužan za postavljanje više spomenploča u povodu 1000. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, koje su tada postavljane diljem domovinskih krajeva, te znamenitim Dubrovčanima, među kojima i književniku Mati Vodopiću u isusovačkoj crkvi 1934. Bio je predsjednik Kulturnoga društva »Napredak« te utemeljitelj Pomorskoga fonda sv. Nikole u Gružu, za ispomoć obiteljima nestalih i poginulih pomoraca, posebno pomažući nakon potonuća parobroda »Daksa« 1930.
Među ostalim, zauzimao se za povratak u dubrovački arhiv građe otpremljene u Beč i Beograd. Kao suosnivač, tajnik i 1934. – 1944. predsjednik društva »Dub« napose je poticao osnutak muzeja Ive Vojnovića – čemu je namijenio staru župnu kuću na Mihajlu i prikupljao izloške – te pridonio utemeljenju Dubrovačke biblioteke, pa je njegova zbirka knjiga i danas u fondovima dubrovačkih knjižnica. Oporučno je veći dio svoje imovine ostavio Fondu za suzbijanje tuberkuloze, Biskupskomu sjemeništu u Dubrovniku i Hrvatskomu književnomu društvu sv. Jeronima u Zagrebu.
Objavljivao je u brojnim listovima i časopisima kao što su »List Dubrovačke biskupije«, »Pučke novine«, »Prava Crvena Hrvatska«, »Uzgajatelj«, »Katolički tjednik«, »Narodna svijest«, »Konavoski seljački dom«, »Jadranski dnevnik«, »Dubrava« , poslije »Hrvatska dubrava«, »Hrvatski glasnik«, »Vrhbosna«, »Spremnost«. Pisao je priloge o dubrovačkoj i konavoskoj povijesti, o isusovcima i benediktincima, odnosima Svete Stolice i Hrvata, sakralnoj likovno-arhitektonskoj baštini, političkom organiziranju katolika, o pravoslavlju u Dubrovniku, o božićnim običajima, o staroj dubrovačkoj trgovini i brodogradnji – pa je, uz ostalo, ubicirao stara brodogradilišta u Gružu. Treba istaknuti i njegov članak »Hrvatska religiozna književnost u Dubrovniku« u »Jadranskom dnevniku« 1937.
I on se, poput mnogih svećenika u to vrijeme, latio pisanja kratke proze pa je, poglavito u »Katoličkom tjedniku«, objavljivao nabožne pučke pripovijetke i crtice zavičajne motivike, a zapisivao je i narodne pjesme iz dubrovačke okolice. Među brojnim biografskim člancima i kraćim studijama nalazimo one o Ruđeru Boškoviću, don Mihi Fabrisu, fra Urbanu Taliji, mo. Andru Mitroviću, svećeniku književniku Mati Vodopiću, pjesniku i prevoditelju Svetoga pisma Ivanu Ev. Šariću, uglednom katoličkom intelektualcu političaru i pravniku Kosti pl. Vojnoviću, slikaru Marku Rašici. S Mihom Fabrisom autor je knjižice »Papinstvo, kultura, nacionalnost« (1933.). Fabris je obradio temu papinstva, a Krečak kulturu Dubrovačke Republike.
Recenzent u tjedniku »Obitelj« piše: »Radnja don Đura Krečka divno popunja radnju profesora Fabrisa te s njom čini cjelinu. Ono, što je prvi utvrdio, da je Crkva zaštitnica narodnosti, drugi dokazuje i potkrjepljuje primjerima. Ne traži ih daleko. Kao Dubrovčanin maša se povijesti svoga nekada slobodnog grada pa nam niže primjer za primjerom iz te povijesti. Tako doznajemo za veliku skrb Svete Stolice za Dubrovnik. Doznajemo i za onaj srdačni odnos stare republike sa Svetom Stolicom. Stari je Dubrovnik stekao velikih zasluga za katolicizam po Balkanu.« Uza sve to, održao je brojna javna predavanja o istaknutim Hrvatima i drugim temama.
Bio je čovjek širokih kulturnih interesa pa ga je u duhu te tvrdnje možda ponajbolje okarakterizirao naš ugledni intelektualac u iseljeništvu publicist Ante Kadić nazvavši ga u svojoj knjizi »Essays in South Slavic Literature« (1988.) »čovjekom visoke kulture«. Don Đuro Krečak nedvojbeno je to i bio.
