KNJIŽEVNIK TOMISLAV ANTUNOVIĆ U bombardiranju izgubio roman

Tomislav Antunović

Već rekosmo poznatu misao da bez »malih« pisaca nema »velikih«. Ali da u tim »minoritima« ima snažnih umjetničkih proplamsaja i ljudske veličine, posvjedočit će i stvaralaštvo književnika Tomislava Antunovića.

Rođen je 6. rujna 1914. u Kaštel-Sućurcu, gdje je pohađao pučku školu. Gimnaziju je završio kod franjevaca na Badiji, a zatim je otišao u novicijat na Košljun, no ubrzo je prešao na Klasičnu gimnaziju u Split, gdje je maturirao 1933. Upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, ali zbog materijalnih problema i bolesti nije diplomirao. Nakon odsluženja vojnoga roka nije uspio naći posao jer ga, kao i cijelu obitelj, prati karakteristika »separatista«. Tek nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. zaposlio se u carinarnici u Splitu, a 1940. je prešao u Bibinje. Tijekom NDH radio je kao carinik u Drnišu, Šibeniku i Splitu, a naposljetku je dobio zadaću osnovati općinu u Kaštel-Sućurcu.

Uhićen i osuđen na pet godina

Gotovo cijela obitelj poginula mu je u savezničkom bombardiranju Kaštela 5. prosinca 1943. Tada su mu propale mnoge bilješke, roman »Barbarinac« u rukopisu te rukopisi o zlodjelima Orjune u Dalmaciji, koje je prethodno već bio za tisak urednički pripremio dr. Ljubomir Maraković. Godine 1945. bio je uhićen i osuđen na pet godina robije, a nakon tri mjeseca bio je pušten jer se pokazalo da je kao općinski načelnik spašavao mnoge, među ostalim i komuniste. No bio je upućen u »kažnjenički bataljon« u Celje. Nastanio se potom s obitelji u Slovenskim Konjicama, ali je ponovno bio uhićen te nakon tri mjeseca zatvora upućen u Split, gdje je radio u Gradskoj štedionici »Split«, poslije Komunalnoj banci. Potom je radio u trogirskoj zadruzi, a 1972. zbog djelovanja u Matici hrvatskoj bio je izbačen s posla.

Podnijevši žrtve zbog svoje vjere i hrvatstva, samozatajno je cijeli život pridonosio afirmaciji kršćanske kulture, ostavši »uvijek uspravan, stamen značaj, kršćanin, Hrvat, dosljedan i izdržljiv«.

Pisati je započeo u đačkom listu »Badijski val«. Družio se s književnikom Ivom Lendićem, koji ga je poticao na pisanje. Od 1932. javljao se pjesmama, novelama, feljtonima i reportažama iz radničkoga života u katoličkim glasilima »Luči«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskoj straži«, »Domu i svijetu«, »Euharistijskom glasniku« te u »Hrvatskoj reviji«. Nakon rata raznim tekstovima javljao se u »Slobodnoj Dalmaciji«, »Vjesniku« i drugdje. Književno se reafirmirao u »Maruliću«, gdje je objavljivao novele, ulomke romana, pjesme i kritičke prikaze, a pisao je i u »Kulturnom radniku«, »Hrvatskom književnom listu«, »Imotskoj krajini«, »Zadarskoj reviji«, »Danici«, »Našim ognjištima«, »Svetoj baštini«, »Crkvi u svijetu«. U vrijeme hrvatskoga proljeća bio je glavni urednik lista »Kaštela«, a pisao je i u »Hrvatskom tjedniku«. Potpisivao se i pseudonimima ZABO IDO (Za Boga i Domovinu) Toan, Anto, Tome Perišin te inicijalima.

Prevođen je na češki i njemački

Godine 1960. objavio je roman »Viduša«, motiviran poratnim tragedijama, a u rukopisnoj ostavštini ostali su »Uznemireni kamenjar« i »Klakit«, s temom iskapanja boksita kod Drniša. Neobjavljeni roman »Razrušeno gnijezdo« uporabljen je kao podloga za scenarij filma »Deveti krug«. Napisao je scenarij za povijesno-ljubavni film »Miljenko i Dobrila«.

Objavio je pjesničke zbirke »Pisma s ladnog komina« 1970. i »Tuga za maslinom« 1984., a posmrtno su mu objavljene sabrane pjesme »Tuga i ognjište« 1995. Prevođen je na češki i njemački. Zastupljen je u nekoliko izbora poezije i antologija.

Poezija mu je, kako se već vidi u naslovima zbirka, obilježena nostalgično-rezignantnom notom. Primjerice, u pjesmi »Ja ću se pomoliti« ovako evocira požare u Dalmaciji: »(…) I umjesto da za sobom povučem gromove / ja ću se pomoliti za san popaljene mi zemlje / za tamarine da se ponovno zanjišu zelenom tišinom / za masline da zašume mirom / pomolit ću se za spokojan život uz naša ognjišta / za naša mirna jutra i naše tihe primorske noći / i da nam se galebi vrate / i to će biti / još jedna bol / ista bol.« Nije se, s obzirom na životno iskustvo, čuditi što su mu stihovi prožeti snažnim osjećajem egzistencijalne upitanosti, primjerice u potresnoj pjesmi »Nerođenom«, u kojoj »Nerođeni« biva ime svakoga čovjeka osuđena živjeti u tragici svijeta: »Za tebe bolje da se nisi rodio, / Nerođeni, jer / proljeća više nisu proljetna / ni more plavo / ni gora zelenom gorom obrasla, / na ovoj zemlji klanja / noću se gazi, / a svjetlost / daleko, / teški koraci u beznađu, / škripe zubi, / srce se grči / otrovana zemlja, otrovano / more i zrak, / ponori i pustinja / putovi bez putokaza, a svi vode / do tamnice, / (…) čovjek nema korijena, a vjetar / ubija pčele i leptire, / svijeće već ne plamsaju / ognjišta su pogašena / mrak je u sakristiji / mrak je u tvornici / mrak je na polju i na moru / ljudi prilaze jedan drugom sa zmijom / i toljagom / i tako dalje / i tako dalje. / Bolje, za tebe bolje da se uopće / nisi / rodio / Nerođeni.«

Dobio ulicu u Kaštel-Sućurcu

Završio je »večernju« umjetničku slikarsku školu u Beogradu 1951. – 1952. pa se bavio i slikarstvom. Kao slikar amater izlagao je na kolektivnim izložbama u splitskom salonu »Galić« te na dvije samostalne izložbe u Kaštelima.

»Ostao je uvijek uspravan, stamen značaj, kršćanin, Hrvat, dosljedan i izdržljiv« (M. Validžić). Umro je u Kaštel-Novom 1993. Godine 2014. »šjor Tomo« je dobio ulicu u Kaštel-Sućurcu.

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2018.
Prethodni članakNOVA LAĐA Identitet i uloga vjeroučitelja
Sljedeći članakFILM KAO LIJEPA RAZGLEDNICA S JADRANA Stari prijatelji na okupu