Među politički zauzetim izrazito katoličkim intelektualcima važno mjesto prvih desetljeća 20. stoljeća zauzima Šibenčanin Ante Dulibić pa ga je dr. Zlatko Matijević na kraju zbornika »Hrvatski katolički pokret« (2002.) s pravom uvrstio u »Životopise istaknutijih pripadnika Hrvatskoga katoličkoga pokreta«.
Rođen je u Šibeniku 19. veljače 1867. Gimnaziju je polazio u Zadru, a pravo je studirao i doktorirao u Beču. Po povratku je službovao u Kistanju, Drnišu i na sudu u Zadru, a od 1904. u Šibeniku, gdje je najprije bio sudski tajnik, a od 1923. do umirovljenja 1931. predsjednik Okružnoga suda. Bio je kao zajednički kandidat šibenskih narodnjaka i pravaša biran za zastupnika u Carevinskom vijeću 1904. – 1918., a kao kandidat Stranke prava dobio je zastupnički mandat u Dalmatinskom saboru 1908. – 1918. Sjedinjenjem narodnjaka i pravaša u Dalmaciji 1905. postao je tajnikom jedinstvene Hrvatske stranke.
Godine 1913. izabran je za delegata u vrhovnoj upravi Stranke prava u Zagrebu i zamjenika delegata u Hrvatsko-slovenskom egzekutivnom odboru. Godine 1914. ušao je u izborni sporazum s naprednjacima i pobijedio na općinskim izborima. Tijekom rata zastupao je vladinu politiku pa ga optužuju za velikoaustrijanstvo i antijugoslavenstvo. Velikoaustrijan nije nikada bio – naprotiv se suprotstavljao državnomu centralizmu i borio protiv svih oblika velikogermanstva, ali antijugoslaven jest, što je vidljivo iz njegovih najčešće nepotpisanih tekstova u »Hrvatskoj misli«, gdje 1913. u članku »Temelji hrvatske misli« piše: »Hrvatsko državno pravo, slavenska zajednica i zdravi demokratizam temelji su hrvatske misli i na njima počivat će naš rad. U to ime: Bog i Hrvati!«
Bio je jedan od suautora »Memoranduma« odnosno »Spomenice« hrvatskih i slovenskih katoličkih intelektualaca 1915. upućene Benediktu XV. u kojoj se nakon rata tražio »treći entitet« u Austro-Ugarskoj ili, ako Monarhija izgubi, samostalna država Hrvata i Slovenaca. Bio je, uz ostalo, član Društva sv. Vinka Paulskoga. U politici je dosljedno zastupao kršćanska načela u javnom životu i branio domoljubnu ulogu katoličkoga svećenstva. Ta su ga stajališta dovela u 1919. osnovanu »domagojsku« Hrvatsku pučku stranku, kojoj je poslije bio predsjednikom u Dalmaciji, a na izborima za Konstituantu Kraljevine SHS 1920. izabran je za zastupnika.
Bio je član Kraljevine SHS u povjerenstvu za podjelu arhiva s Kraljevinom Italijom (1924. – 1927.). Djelovao je u upravi Zadružnoga saveza u Splitu, a 1924. poticao je osnivanje Gospodarske štedionice te Gospodarske i Zadružne matice. Njegovom inicijativom osnovana je 1909. u Šibeniku niža realka, koja je 1913. podignuta na rang gimnazije. Zahvaljujući njemu, Šibenik je dobio »brodske veze sa svim svojim otočnim i priobalnim mjestima, izgrađene su luke u mnogim primorskim mjestima, Tisno je dobilo plovni put i most s kopnom, Skradin most preko Krke, šibenski kraj i sjeverna Dalmacija nove prometnice i prvu suvremenu telefonsku mrežu«, stoji na portalu »Šibenik news«.
Uza sve to, bijaše plodan publicist. Godine 1905. s Matom Drinkovićem pokrenuo je »Hrvatsku rieč«, prve političke novine u Šibeniku, koje su promicale ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U Šibeniku je od 1921. do 1928. izdavao »Narodnu stražu«, stranačko glasilo Hrvatske pučke stranke – »hrvatske, težačke i kršćanske misli«, kako ju je jednom zgodom predstavila dubrovačka, također stranačka »Narodna svijest«. Pisao je u »Hrvatskoj misli« i »Narodnoj straži«, a govori i skupštinski interventi objavljivani su mu u »Hrvatskoj riječi«, »Našim pravicama«, »Narodnoj straži«, »Jadranu«, šibenskom »Katoliku«, osječkoj »Narodnoj obrani«, »Težačkim novinama«, a na njemačkom u »Die Drau«.
Govorio je i pisao o svim važnim političkim, kulturnim i gospodarskim lokalnim, zavičajnim i nacionalnim pitanjima. Bio je za slogu Hrvata i Srba, ali zagovarajući potpun hrvatski državni integritet i nacionalni identitet. Posebice se posvećivao zaštiti prava težaka i ribara od poreznih nameta, branio je prava rudara i pomoraca, isticao važnost izgradnje željeznica i razvoja otoka te grmio protiv korupcije i »bezglavosti i diletantizma« u trošenju narodnoga novca. Isticao je potrebu državne politike zaštite iseljeništva i, ujedno, sprječavanja iseljavanja. Govoreći o tome 1914., rekao je: »Nego samo privreda kod svoje kuće može da predstavlja nešto trajno i sigurno za opstanak pučanstva. I takvu privredu treba stvoriti promicanjem poljodjelstva, industrije, trgovine i obrta, gradnjom najpotrebnijih željeznih putova, te prosvjetom i sređenjem javnih prilika tako da čovjek bude zadovoljan kod svoje kuće.«
Umro je u Šibeniku 18. siječnja 1935. S pravom ga je »Hrvatska rieč« 1911. nazvala »kulom dalmatinskoga pravaštva«. I bio je to, nepokolebivo odan, kao i don Ivo Prodan, obrani hrvatskoga državnoga prava i katolicizma. Mnoge teme i sadržaji njegovih govora aktualni su i danas.
