»KULA DALMATINSKOGA PRAVAŠTVA« Kršćanska i hrvatska misao Ante Dulibića

Ante Dulibić

Među politički zauzetim izrazito katoličkim intelektualcima važno mjesto prvih desetljeća 20. stoljeća zauzima Šibenčanin Ante Dulibić pa ga je dr. Zlatko Matijević na kraju zbornika »Hrvatski katolički pokret« (2002.) s pravom uvrstio u »Životopise istaknutijih pripadnika Hrvatskoga katoličkoga pokreta«.

Suprotstavljao se centralizmu

Rođen je u Šibeniku 19. veljače 1867. Gimnaziju je polazio u Zadru, a pravo je studirao i doktorirao u Beču. Po povratku je službovao u Kistanju, Drnišu i na sudu u Zadru, a od 1904. u Šibeniku, gdje je najprije bio sudski tajnik, a od 1923. do umirovljenja 1931. predsjednik Okružnoga suda. Bio je kao zajednički kandidat šibenskih narodnjaka i pravaša biran za zastupnika u Carevinskom vijeću 1904. – 1918., a kao kandidat Stranke prava dobio je zastupnički mandat u Dalmatinskom saboru 1908. – 1918. Sjedinjenjem narodnjaka i pravaša u Dalmaciji 1905. postao je tajnikom jedinstvene Hrvatske stranke.

Godine 1913. izabran je za delegata u vrhovnoj upravi Stranke prava u Zagrebu i zamjenika delegata u Hrvatsko-slovenskom egzekutivnom odboru. Godine 1914. ušao je u izborni sporazum s naprednjacima i pobijedio na općinskim izborima. Tijekom rata zastupao je vladinu politiku pa ga optužuju za velikoaustrijanstvo i antijugoslavenstvo. Velikoaustrijan nije nikada bio – naprotiv se suprotstavljao državnomu centralizmu i borio protiv svih oblika velikogermanstva, ali antijugoslaven jest, što je vidljivo iz njegovih najčešće nepotpisanih tekstova u »Hrvatskoj misli«, gdje 1913. u članku »Temelji hrvatske misli« piše: »Hrvatsko državno pravo, slavenska zajednica i zdravi demokratizam temelji su hrvatske misli i na njima počivat će naš rad. U to ime: Bog i Hrvati!«

Zastupao kršćanska načela

Bio je jedan od suautora »Memoranduma« odnosno »Spomenice« hrvatskih i slovenskih katoličkih intelektualaca 1915. upućene Benediktu XV. u kojoj se nakon rata tražio »treći entitet« u Austro-Ugarskoj ili, ako Monarhija izgubi, samostalna država Hrvata i Slovenaca. Bio je, uz ostalo, član Društva sv. Vinka Paulskoga. U politici je dosljedno zastupao kršćanska načela u javnom životu i branio domoljubnu ulogu katoličkoga svećenstva. Ta su ga stajališta dovela u 1919. osnovanu »domagojsku« Hrvatsku pučku stranku, kojoj je poslije bio predsjednikom u Dalmaciji, a na izborima za Konstituantu Kraljevine SHS 1920. izabran je za zastupnika.

S pravom ga je »Hrvatska rieč« nazvala 1911. »kulom dalmatinskoga pravaštva«. I bio je to u obrani hrvatskoga državnoga prava i katolicizma, a mnoge teme i sadržaji njegovih govora aktualni su i danas.

Bio je član Kraljevine SHS u povjerenstvu za podjelu arhiva s Kraljevinom Italijom (1924. – 1927.). Djelovao je u upravi Zadružnoga saveza u Splitu, a 1924. poticao je osnivanje Gospodarske štedionice te Gospodarske i Zadružne matice. Njegovom inicijativom osnovana je 1909. u Šibeniku niža realka, koja je 1913. podignuta na rang gimnazije. Zahvaljujući njemu, Šibenik je dobio »brodske veze sa svim svojim otočnim i priobalnim mjestima, izgrađene su luke u mnogim primorskim mjestima, Tisno je dobilo plovni put i most s kopnom, Skradin most preko Krke, šibenski kraj i sjeverna Dalmacija nove prometnice i prvu suvremenu telefonsku mrežu«, stoji na portalu »Šibenik news«.

Potpuni hrvatski integritet

Uza sve to, bijaše plodan publicist. Godine 1905. s Matom Drinkovićem pokrenuo je »Hrvatsku rieč«, prve političke novine u Šibeniku, koje su promicale ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U Šibeniku je od 1921. do 1928. izdavao »Narodnu stražu«, stranačko glasilo Hrvatske pučke stranke – »hrvatske, težačke i kršćanske misli«, kako ju je jednom zgodom predstavila dubrovačka, također stranačka »Narodna svijest«. Pisao je u »Hrvatskoj misli« i »Narodnoj straži«, a govori i skupštinski interventi objavljivani su mu u »Hrvatskoj riječi«, »Našim pravicama«, »Narodnoj straži«, »Jadranu«, šibenskom »Katoliku«, osječkoj »Narodnoj obrani«, »Težačkim novinama«, a na njemačkom u »Die Drau«.

Govorio je i pisao o svim važnim političkim, kulturnim i gospodarskim lokalnim, zavičajnim i nacionalnim pitanjima. Bio je za slogu Hrvata i Srba, ali zagovarajući potpun hrvatski državni integritet i nacionalni identitet. Posebice se posvećivao zaštiti prava težaka i ribara od poreznih nameta, branio je prava rudara i pomoraca, isticao važnost izgradnje željeznica i razvoja otoka te grmio protiv korupcije i »bezglavosti i diletantizma« u trošenju narodnoga novca. Isticao je potrebu državne politike zaštite iseljeništva i, ujedno, sprječavanja iseljavanja. Govoreći o tome 1914., rekao je: »Nego samo privreda kod svoje kuće može da predstavlja nešto trajno i sigurno za opstanak pučanstva. I takvu privredu treba stvoriti promicanjem poljodjelstva, industrije, trgovine i obrta, gradnjom najpotrebnijih željeznih putova, te prosvjetom i sređenjem javnih prilika tako da čovjek bude zadovoljan kod svoje kuće.«

Nepokolebivo odan

Umro je u Šibeniku 18. siječnja 1935. S pravom ga je »Hrvatska rieč« 1911. nazvala »kulom dalmatinskoga pravaštva«. I bio je to, nepokolebivo odan, kao i don Ivo Prodan, obrani hrvatskoga državnoga prava i katolicizma. Mnoge teme i sadržaji njegovih govora aktualni su i danas.

IZVORGlas Koncila br. 39/2020.
Prethodni članakSV. JERONIM O LAKRDIJAŠIMA I SVADLJIVCIMA Između brbljanja i teološkoga rada
Sljedeći članakFILMSKI OPJEVAN PRADJEDOV »PORVENIR« Za bolju budućnost