»Tvorac je prve naše originalne pedagogije, poručuje odgajateljima i učenicima: ‘Živi punim svojim konkretnim životom… živi u Istini i Vječnosti – u Bogu.’« Tako o Stjepanu Matičeviću piše Hrvatski povijesni portal, što ga kao filozofa i pedagoga svrstava uz imena kao što su Franjo Marković, Đuro Arnold i Pavao Vuk Pavlović.
Rođen je 19. prosinca 1880. u Velikom Gradištu, na brodu tijekom plovidbe njegove majke Dunavom. U Srijemskoj Mitrovici završio je nižu gimnaziju, a višu u Vinkovcima 1899. Studij filozofije i klasične filologije pohađao je u Zagrebu, a završio u Beču 1907. disertacijom iz logike »Zur Grundlegung der Logik« (Prema utemeljenju logike). U Leipzigu i Jeni specijalizirao je filozofiju i pedagogiju. Kao gimnazijski nastavnik službovao je u Osijeku i Senju, zatim je kao profesor pedagogije prešao u Zagreb na novoosnovanu Višu pedagošku školu 1919.
»Matičevićevo prosvjetiteljsko djelovanje obilježava suradnja s Vladimirom Nazorom s kojim je nedugo nakon Prvog svjetskog rata počeo izdavati časopis ‘Omladina’. Osjećao je potrebu da oduševljava mladost novim idejama, ali da ih i priprema za velike preporodne poslove. Svoj je rad nastavio u ‘Nastavnom vjesniku’, časopisu koji je uređivao, objavljujući najnovije pedagoške ideje vezane uz sam nastavni proces, ali i socijalnu interakciju s učenicima. Veliku odvažnost pokazuje odbijajući primamljivu ponudu Kraljevske vlade da postane ministar obrazovanja« (K. Krešić). Godine 1920. habilitirao je raspravom iz opće i gimnazijske pedagogije, 1924. postao je izvanredni, a već 1925. redoviti profesor Pedagoške akademije. Bio je član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, Matice hrvatske, predavao je na Pučkom sveučilištu, primjerice »Psovka i kleveta narodna sramota«. Redoviti je član HAZU-a od 1930. kao prvi pedagog akademik, član je državnih prosvjetnih komisija i utemeljitelj Pedagogijskoga instituta u Zagrebu 1936. Umro je 16. lipnja 1940. u Zagrebu.
Bio je plodan pisac. Pisao je u časopisima i listovima »Nastavnom vjesniku«, »Radu JAZU«, »Kršćanskoj školi«, »Hrvatskoj straži«, »Napretku«, »Učitelju«, »Hrvatskoj reviji«, »Seljačkoj prosvjeti«, »Jugoslavenskoj njivi«, »Obzoru« i dr. Prvi su mu radovi filozofski: »Neke napomene u prilog našoj filozofijskoj i psihologijskoj terminologiji« 1912. i »Počeci filozofije« 1919., a potom se posvetio pedagogiji: »Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja« 1921., »Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi« 1934., »Osnovi nove škole« 1934., »Priroda, kultura i odgoj« 1935., »Uvod u pedagogiju« 1936., »Uzgoj, škola, i učitelj u novoj pedagogiji« 1938. Posmrtno mu 1991. izlazi knjiga tekstova »Personalistička pedagogija«.
Cilj odgoja je, smatrao je, »razvijanje svih sposobnosti za uživanje i oživotvorenje po mogućnosti svih vrijednosti ili kulturnih dobara, ukoliko su one spojive s najvišim ljudskim vrijednostima«. »Stjepan Matičević… smatrao je da pedagog mora polaziti od kulture svog naroda i svoje sredine te u njoj pronalaziti ‘kulturni ideal’ na osnovi kojeg će biti postavljen i ‘obrazovni ideal’. (…) Odgajatelj, po njegovu mišljenju, mora posjedovati karizmu, ali ga ujedno mora krasiti i duboka ljubav za čovjeka u duhovnom postojanju i kulturnom određenju. Odgajateljev rad promatra kao kretanje između ljubavi i autoriteta, a idealan odnos odgajatelja i odgajanika promatra kao ‘susret’ koji odlikuje međusobni sklad i privlačenje.
Pravi je odgajatelj slobodan od vanjskih utjecaja koji u sebi ne nose duboke vrijednosti, a njegovo se djelovanje može poistovjetiti s ‘kulturnim misionarstvom’« (K. Krešić). »Smatrao je da glavno pitanje pedagogijske znanosti nije utvrđivanje odgojne svrhe i odgojnog ideala, nego bit odgojne funkcije. Ona u pedagoški odnos skladno povezuje odgajatelja, odgojenika i odgojne vrijednosti, te trajne vrijednosti istine, dobrote, ljepote, svetosti« (A. Vukasović). »Upravo zato on smatra da odgajatelj mora živjeti vrijednosti koje prenosi jer je to jedini način na koji može svojim primjerom djelovati na odgajanika u osobnom odnosu« (B. Pušić).
Njegova pedagogija nije bila apstraktna, nego konkretno upućena na hrvatske duhovno-povijesne prilike: »I hrvatski narod«, pisao je 1936. u »Hrvatskoj straži« u povodu 100. obljetnice Hrvatskoga narodnoga preporoda, »ima uskrsnih misli: treba ih i ima ih ako ima životnog elana, ako ima pred sobom još životnih progresivnih zadataka.«
Kršćanstvo u Matičevićevim djelima nije često expresis verbis, ali je prisutno u njegovu zagovaranju humaniteta koje se oslanja na vrjednote kršćanskoga morala te u činjenici da je žarištu njegove misli osoba, pa ga se može smatrati aksiologijsko-personalističkim pedagogom. Zacijelo, u nastojanjima hrvatske obrazovne i kulturne obnove »posve bi nam dobro došao jedan Matičević redivivus« (A. Vukasović) jer »njegova pedagogija u dubini nudi svojevrsni kompas, a njegovo je djelo krajnje inspirativno« (K. Krešić). O tome svjedoči i Centar »Stjepan Matičević« Sveučilišta u Zadru kao nositelj brojnih programa pedagogijskoga osposobljavanja u Hrvatskoj.
