VODIO JE KANDIDATE DO BEATIFIKACIJE Fabijan Veraja – povijest pod plaštem svetosti

Fabijan Veraja

Premda cijeloga života posvećen naizgled birokratskim dužnostima u Crkvi, Fabijan Veraja na osobit način pripada klubu kršćanskih obnovitelja kulture kao povjesničar koji je u specifičnom poslu jedne rimske kongregacije, prije svega preko »Pozicije« o Ivanu Merzu, dao izvanredan doprinos poznavanju povijesti Hrvatskoga katoličkoga pokreta, koji je, upravo kao i Merz, prije svega kulturom evangelizacije i kulturnom evangelizacijom oplemenio hrvatski javni život prve polovice 20. stoljeća. Dapače je kultura, posebice književnost i utjecaj dr. Ljubomira Marakovića, bila ključna »poluga« Merčeva obraćenja.

Rođen je 20. siječnja 1923. u Metkoviću, gdje je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Splitu. Filozofsko-teološki studij započeo je u Đakovu 1941. jer to u Splitu nije bilo moguće zbog rata i talijanske okupacije. Pred prodorom partizana 14. travnja 1945. svi su bogoslovi napustili Đakovo. Kratko su se zadržali u Zagrebu, a potom 6. svibnja krenuli prema Sloveniji i Austriji. U posljednji trenutak Veraja je promijenio svoj plan u Sloveniji i krenuo prema Italiji, što mu je vjerojatno spasilo život.

Početkom lipnja zajedno s nekoliko bogoslova stigao je u Rim, u Zavod sv. Jeronima, no kako nije bilo mjesta za njih, smješten je u Irski kolegij, koji je bio otvoren za klerike i svećenike koji nisu imali smještaja u drugim crkvenim ustanovama. Sve te događaje kasnije će opisati u autobiografskoj knjizi »Putovima providnosti. Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvo hrvatskih iseljenika u kontekstu ‘Ostpolitik’ Svete Stolice« iz 2013.

Podtajnik Kongregacije za proglašenje svetima

Studij teologije nastavio je na Papinskom gregorijanskom sveučilištu. Za svećenika Splitsko-makarske biskupije zaređen je 1947. u Rimu. Nakon ređenja nastavio je studij teologije na »Gregoriani«, s prekidom od 1948. do 1952. zbog slaba zdravlja. U Zavodu sv. Jeronima boravio je od 1947. do 1959. Doktorirao je 1956. tezom »Le origini della controversia teologica sul contratto di censo nel XIII secolo – Izvori teološke nesuglasice glede ugovora o plaći u XIII. stoljeću«, koja je objavljena 1960., a dominikanac Jordan Kuničić popratio ju je, uz ostalo, i ovim riječima: »Knjiga nas zadivljuje svojom minucioznošću, znanstvenom spremom. Doista pravi prilog napretku ekonomije u službi moralke, odnosno katoličkoga nazora na ekonomske probleme.« Magisterij iz kanonskoga prava položio je na Papinskom lateranskom sveučilištu 1962. Pastoralno je pomagao u više župa i ustanova. Od 1959. do 1979. bio je kapelan u rimskom »Istituto dell’Assunzione«. Predavao je osnovno moralno bogoslovlje u rimskom novicijatu sestara asumpcionistkinja od 1956. do 1958., a od 1957. do 1961. vjeronauk u liceju sestara ančela u Rimu. Godine 1961. primljen je u »Kongregaciju obreda« i time je definitivno ostao na službi u Rimu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1981. podtajnikom Kongregacije za proglašenje svetima. Na toj službi ostao je do odlaska u mirovinu 1993. Na temelju rada u Kongregaciji objavio je 1992. na talijanskom knjigu »Le cause di canonizzazine dei santi: commento alla legislazione e guida pratica – Slučajevi kanonizacije svetih: komentar zakonodavstva i praktični vodič«.

Uz ostala njegova djela, »Pozicija« Ivana Merza izvanredno je vrijedna povijest razvoja Hrvatskoga katoličkoga pokreta.

Među ostalim, tu su spomenuta »Pozicija« za proglašenje blaženim i svetim Ivana Merza, kao i Miroslava Bulešića. Obojica su proglašena blaženicima, što dovoljno govori o značenju i uspjehu njegova rada.

Merčeva pozicija tiskana je 1998. na talijanskom jeziku »Ivan Merz – pionere dell azione cattolica in Croazia (1896-1928)« na 1104 stranice i do sada je to najpotpunije napisana povijest razvoja katoličkoga pokreta do Merčeve smrti. Valja se nadati što skorijemu prijevodu. O Bulešiću je pak izišla na hrvatskom 2013. njegova knjiga »Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre«.

Koliko je katolički pokret držao važnim svjedoči i njegova polemička rasprava »Hrvatski katolički pokret ‘potpuno zakazao i neuspio’?«, objavljena 2005. u »Crkvi u svijetu«. K tomu, povijest Crkve u Hrvata druge četvrtine 20. st. obradio je i knjigom »Nikola Moscatello: ‘Uspomene’ u svjetlu dokumenata: doprinos povijesti katolicizma u Jugoslaviji (1922-1946.)«, tiskana 2014.

Neretvanski kraj pak duguje mu zahvalnost za osvjetljenje života i djela don Radovana Jerkovića, koji je podnio mučeništvo kao žrtva komunističkoga režima. I ta knjiga, »Svećenik i žrtva – don Radovan Jerković (1900. – 1950.)«, sadrži sve što je potrebno za službenu poziciju mučeništva (Positio super martyrio), kojom se na Kongregaciji za kauze svetih dokazuje da je određeni sluga Božji ubijen iz mržnje prema vjeri, prihvativši mučeništvo kao svjedočanstvo za Krista. Vrijedno je također djelo o Merčevu suvremeniku »Svjedok jednoga vremena: iz uspomena don Ante Radića« 2013.

Autor je mnoštva stručnih članaka, uz ostale, o kultu solinskih mučenika, o nadbiskupu Stadleru i sv. Nikoli Taveliću. Brojne članke napisao je na talijanskom i latinskom. Umro je u Grottaferrati kod Rima 28. listopada 2014., a pokopan u Metkoviću 8. studenoga.

IZVORGlas Koncila br. 46/2019.
Prethodni članakKOGA SE ZAPRAVO LJUDI BOJE? Istina pred licem Božjim
Sljedeći članakPRAVE VRIJEDNOSTI KNJIGE Lekcija skromnosti