KRŠTENJA I KRIZME BEZ KUMOVA? Privremeno rješenje kao odgovor na neozbiljnosti

Snimio: Z. Atletić
Grijesi pridržani papi

Postoje li grijesi koje može odriješiti samo sveti otac?

Čitatelj

Prema Zakoniku kanonskoga prava, odrješenje nekih posebno teških grijeha (poput onih koji se kažnjavaju izopćenjem, kao što je primjerice pobačaj) pridržano je Apostolskoj Stolici ili mjesnomu biskupu ili od njih ovlaštenim svećenicima, premda u slučaju smrtne pogibelji svaki svećenik može odriješiti od svakoga grijeha i izopćenja. Dakle, može se reći da doista postoje i posebni slučajevi u kojima svećenici ne mogu odriješiti od grijeha, a riječ je o slučajevima u kojima je osoba pod kanonskom kaznom izopćenja ili pak zabrane bogoslužja, što dovodi do zabrane pristupanja sakramentima. Kako bi se u tim slučajevima moglo dobiti odrješenje i oproštenje grijeha, potrebno je prvo dobiti odrješenje od cenzure koje, kao što smo spomenuli, može podijeliti mjesni biskup i onaj komu on to povjeri, a u smrtnoj opasnosti svaki svećenik.

No u posebno teškim slučajevima odrješenje od cenzure pridržano je Apostolskoj Stolici, to jest papi. Pri tome je riječ o kaznama izopćenja (ekskomunikacija) u koje se upada samim počinjenim činom (to su kazne »latae sententiae« koje predviđa kanonsko pravo). Pod kazne čije je odrješenje pridržano Apostolskoj Stolici potpada onaj koji baci posvećene čestice (hostije) ili ih uzme ili drži sa svetogrdnom nakanom (nekima će sada biti jasnije i zašto su svećenici tako »oprezni« prilikom dijeljenja pričesti), onaj tko upotrijebi fizičku silu protiv pape, svećenik koji odriješi sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi, biskup koji bez papinskoga naloga posveti nekoga za biskupa (ali i onaj koji ga primi), te ispovjednik koji prekrši ispovjednu tajnu (povrijedi ispovjedni pečat).

Da ne širimo naš odgovor, u tom kontekstu radi lakšega razumijevanja navodimo spomenuti grijeh pobačaja o kojem Zakonik kanonskoga prava piše: »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno« (kan. 1398.). To konkretno znači da osoba koja je pobačaj počinila ili pak u njemu sudjelovala ne može pristupiti sakramentima prije nego što dobije odrješenje od kazne, a ono će se udijeliti ako se odista kaje, ako je odustala od toga grijeha i ako je spremna ispuniti propisanu kaznu. Redovito odrješenje dijeli nadležni biskup ili svećenik komu on to povjeri, s time da to ne može svaki svećenik jer nema tu ovlast. Neki ju imaju po službi – kao što su kanonici pokorničari u stolnim i zbornim crkvama, a nekima se to pravo daje posebnim odlukama – kao što smo svjedočili u slučaju »misionara milosrđa«, svećenika kojima je papa Franjo u Godini milosrđa po svijetu i u Hrvatskoj dao tu ovlast. Detaljaan odgovor možete pronaći i u članku dr. Jure Brkana »Pravna zaštita sakramenta pokore« u »Bogoslovskoj smotri« (BS 75 /2005/, br. 1, 381-405).

Bez kumova na krštenju i krizmi

Čujem da neke talijanske biskupije idu prema ukidanju kumova na krizmi. Je li to zapravo moguće i zašto se to čini? Zar nije nužno da na potvrdi kum bude prisutan kao znak. Kakvo je Vaše mišljenje o tom pitanju?

Marin G.

Neke talijanske biskupije doista su odlučile na određeno razdoblje »suspendirati« kumove na krštenju i krizmi, no ne bez objašnjenja takve odluke. Mi ćemo se u odgovoru na Vaše pitanje osloniti na dekret koji je u svibnju ove godine izdao nadbiskup Catanije mons. Salvatore Gristina, koji je »eksperimentalan i trogodišnji« – dakle, vezan je uz određeno razdoblje u kojem su svi pozvani razmišljati i »razlučivati duhove«, a upućen je svećenicima i đakonima. U tom dekretu nadbiskup Grisina ističe da su prema stoljetnoj tradiciji Crkve kume i kumovi ti koji prate krštenika ili krizmanika kako bi mu bili od pomoći na putu vjere. Prisutnost kumova ne traži slavlje tih sakramenata, nego rast u vjeri krštenika ili krizmanika, pa bi kumovi doista trebali biti praktični vjernici koji žive svoju vjeru i koji su sposobni poduprijeti ih na putu kršćanskoga života. Njihova je zadaća prava crkvena služba, a tako ju definira i Katekizam Katoličke Crkve, koji u broju 1255. ističe: »Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslomu, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.« No prema mišljenju mons. Grisine u današnjem društveno-crkvenom kontekstu njegove nadbiskupije prisutnost kumova i kuma »često je neka vrsta formalnoga ispunjavanja ili društveni običaj u kojem je gotovo nevidljiva dimenzija vjere«, a obiteljske su prilike složene i mnogi odabrani kumovi to ne mogu biti zbog neregularnoga crkvenoga stanja u kojem žive (npr. u izvanbračnoj zajednici, u drugom civilno sklopljenom braku), a budući da Zakonik kanonskoga prava ne propisuje funkciju kumova kao obvezu (kanon 872.: »neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum«; kan. 892.: »neka potvrđenik, ako je to moguće, ima kuma«), on je nakon savjetovanja s Prezbiterskim vijećem svoje nadbiskupije i nakon što je saslušao mišljenje Biskupijskoga pastoralnoga vijeća odlučio da će se taj dekret provoditi eksperimentalno na tri godine. Prema dekretu, na slavljima sakramenta krštenja i krizme ne će biti kumova, a cilj je dekreta »verificirati« kako mogućnosti ponovnoga davanja pravoga identiteta kumovanju/kumovima na tim sakramentima tako i samoga crkvenoga poslanja, to jest njihove funkcije. Dekret se počeo primjenjivati 25. svibnja 2021., a slični su dekreti na snazi i u nekim drugim biskupijama s različitim trajanjem.