UZ NEDJELJU PRESVETOGA TROJSTVA Bog je odlučio otvoriti sve karte prema čovjeku

Presveto Trojstvo (Ps 8, 2. 4-9)

Snimio: Z. Galić | Katedrala Presvetoga Trojstva u Križevcima

Po nedjelji Presvetoga Trojstva kršćani žele zahvaliti Bogu što je sebe predstavio čovjeku. Kršćani o Bogu imaju znanje da nešto kažu. No hoće li kršćanin tu spoznaju upotrijebiti za nešto dobro? Odzvanjaju tako riječi današnjega psalma: »Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?«

Nebrojene su situacije u kojima se duboko uzdahne govoreći: »Što je čovjek? Što li je jedan obični ljudski život?« Ponavljaju se u situacijama potresnih događaja, kao i kod velikih ljudskih podviga u kojima se pokazuje moć zajedničkoga djelovanja. Kada se ugasi mladi život, stari se ljudi pitaju o dužini ljudskoga života. Ako je pak neki poznati čovjek prepun zasluga za čovječanstvo odjednom zaboravljen, opet se ponavlja isto pitanje. Ne može se zaobići pitanje o čovjeku kad god ga se stavlja pred važne događaje.

I psalmist je postavio pitanje o čovjeku. Dok je promatrao veličanstvena djela Božjega stvaranja – golemo more, brze rijeke, nebrojene životinje – uočio je da je čovjeku tako mnogo dano, a ipak… U velikoj Božjoj brizi kao da čovjek nije uspio izvući najviše od sebe. Bog je po prorocima bio blizak narodu, u šatoru sastanka izgovarao smjernice za novi dan, a tek po svojem Sinu koliku je brižljivost prikazao! Jednostavno, u svako vrijeme može se uzdahnuti nad čovjekom. Uzdah je to osobnoga predbacivanja jer se čovjek nije dovoljno potrudio pred objavom samoga Boga. Bog je odlučio otvoriti sve karte prema čovjeku, a čovjek se onu jednu jedinu, svojega života, koju drži u ruci, boji Bogu pokazati. Samo kuknjava: »Što je čovjek, što sam ja? Ti si, Bože, čovjeka pohodio!«

Kada bi se u današnje vrijeme pokazao odlučan ljudski odgovor na Božje predstavljanje! Umjesto jednoga velikoga hvala, čovjek bi mogao oponašati Boga. Otac, Sin i Duh Sveti, svaki na svoj način, pokazali su sliku istoga Boga. I sada, nije li vrijeme za čovječanstvo da pokaže kako je stvoreno na sliku Božju? Umjesto želje za ratom, ili pak nekakvoga bezobzirnoga prikupljanja samo za sebe, ili umjetnih strahova koji se otkrivaju u neopravdanoj lijenosti, pitanje psalmista može biti protumačeno, može postati poticaj zrelih savjesnih odgovora. Bog se čovjeka spomenuo, koje li radosti što je čovjek postao Bogu bitan. I sada bi čovjek mogao postati važan svojemu bližnjemu. Uz malo oponašanja Boga, može se razumjeti koliki je izazov Bog ostavio ljudima.

Ivan Zlatousti slično se pita o povlasticama ljudi dok tumači isti psalam: »Uzimajući u obzir tako divnu brigu i Božju providnost, psalmist je zatečen potpunim čuđenjem. Zašto je Bog čovjeka smatrao vrijednim pažnje? Na kraju krajeva, sve vidljive stvari su radi čovjeka. Za čovjeka je raj, zapovijedi, kazne, čuda, odmazde, dobrota nakon Zakona. I Sin Božji je postao čovjekom! Što bi tko mogao reći o budućnosti koja je bila namijenjena za uživanje? Dakle, sve te stvari prolaze psalmistu kroz misli kada kaže da je čovjek dostojan takvih privilegija. I kakvo onda mora biti ljudsko biće?«

Svetkovina Presvetoga Trojstva može biti prilika da se kršćanin zamisli nad svim onim što mu je Bog povjerio. I sada kršćanin taj nezasluženi Božji dar može upotrijebiti i za svoje predstavljanje. Čovjek je poput Boga biće odnosa. Ako sklad vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga, može li se dio toga sklada preslikati i na međuljudske odnose? U potrazi za skladom kršćanin se može ugledati na Boga. Bog je sklad potvrdio razgovorom. Nije to bio razgovor kojim bi se ispunjavalo vrijeme, bio je to razgovor kojim je nastupila punina vremena. Umjesto pustoga međusobnoga naklapanja kojim ljudima samo kukaju nad onim što nemaju, razgovor bi mogao postati početak dubljega upoznavanja, kao i uklanjanje kojekakvih barijera koje su se ubacile jer se bježalo od susreta. Sklad razgovora, kao i sklad u slušanju predstavljanja drugih, kršćanski je put oponašanja Boga.

Prema riječima psalmista Bog se spomenuo čovjeka, a sada se kršćanin može spomenuti svojega bližnjega. U razgovorima, u rješavanju napetosti, u opraštanju, u slušanju, u svemu navedenom kriju se koraci približavanja Bogu. Tada će se pitanje »što je čovjek?« možda malo zatomiti, a u djelima ljudi napokon će nastupiti odgovori koji će biti rezultat zajedničkoga rada na dobru po uzoru na samoga Boga.

Gospodine, predstavio si se svijetu kao Presveto Trojstvo jer si nam želio
približiti samoga sebe pa nam podaj dovoljno strpljivosti da se
međusobno upoznajemo kako bismo osjetili jasniju povezanost
s Tobom koji nam daruješ sebe za vijeke vjekova. Amen.