Jedan crkveni visokodostojanstvenik pod stare dane izgubio je osjećaj za orijentaciju. Kad se nije pojavio za stolom, sustolnici ga krenuše tražiti, prvo u njegovoj sobi. Otvore vrata i vidješe da ga nema tamo. No odnekud se čuo njegov glas… Vođeni time, dođoše do ormara. Otvore vrata, a on u ormaru!
– Pa što radite unutra, monsinjore? – upitaše ga.
– Ma, htio bih otvoriti i druga vrata, ali nikako ne mogu pronaći kvaku…
(Po tekstu »Lijepo bi bilo biti star da nije…«
iz knjige anegdota nadbiskupa u miru Marina Srakića)
