Glina je grad na utoku rječice Maje u Glinu. Povezana je cestom s Karlovcem i Dvorom. Nalazi se u središtu Banovine. Udaljena je 22 km od Petrinje i 35 km od Siska. Vjerska povijest glinskoga i sisačkoga područja počela je u 3. st. kršćanstvom, koju su donijeli rimski vojnici. Pokrštavanje pridošlih Hrvata započelo je u Primorskoj Hrvatskoj u 7. st., a proširilo se na Panonsku dolaskom franačkih misionara. Od vremena osnivanja Zagrebačke biskupije g. 1094., koja je kasnije podijeljena u arhiđakonate (crkvene pokrajine), to je područje pripadalo Gorskoj županiji i Goričkomu arhiđakonatu. U 19. st. crkvena je pokrajina podijeljena na Sisački i Glinski arhiđakonat. Turskim prodorima i njihovom vlašću od 1563. do 1593. stanovništvo je izbjeglo s područja Gline. Nakon oslobođenja g. 1593. (bitka kod Siska i pobjeda banske vojske) mjesto je priključeno Banskoj krajini. Do francuske okupacije (1809. – 1814.) Glina je bila važno sjedište kapetanije i pukovnije, a nakon Napoleona ušla je u sastav Vojne krajine i Hrvatske. Ondje je od 1841. do 1848. boravio i bio zapovjednik pukovnik Josip Jelačić, a kadet Josip Runjanin je g. 1846. uglazbio Mihanovićevu pjesmu »Hrvatska domovina«, koja je od g. 1891. himna »Lijepa naša domovino«.
Za vrijeme Banske Vojne krajine u Glini i središta I. banske pukovnije, izgrađena je g. 1769. drvena kapela zaštitniku pukovnije sv. Ivanu Nepomuku. Kada je g. 1800. osnovana župa, koja se odijelila od majske župe, kapela je postala župnom crkvom. Zagrebački graditelj Bartol Felbinger je od g. 1824. do 1827. izgradio novu jednobrodnu zidanu crkvu stilom baroka i klasicizma. Ona je imala polukružno svetište i zvonik iznad glavnoga ulaza te je imala najljepše izveden enterijer od svih crkava na Banovini. Crkva je izdržala sve do srpske okupacije Gline u Domovinskom ratu, kada je zapaljena 26. lipnja 1991., a g. 1992. i potpuno srušena. Na mjestu te crkve nalazi se spomenobilježje.
