Vazmeno vrijeme liturgijske godine pred vjernike stavlja promišljanje o životu prve crkvene zajednice. Iz toga razloga svakodnevno se na misnim slavljima čitaju Djela apostolska koja prikazuje narav i djelovanje prve Crkve. U ovonedjeljnom prvom čitanju iz Djela apostolskih na konkretnom primjeru iz života misionara, sv. Pavla i Barnabe, može se uvidjeti sva ljepota, ali i težina evangelizacijskoga poslanja Crkve.
Snaga duhovne naravi
Pavao i Barnaba u jeku su svojega misijskoga putovanja prikazani kao oni koji prije svega bodre duše vjernika da ustraju u vjeri te im otvoreno tvrde da im je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Na tom istom putu nisu prikazani napuštenima ili ljudima koji bi tek na osnovi svojih ljudskih sila i sposobnosti bili Božji poslanici. Na putu ih neprestano prati snaga Duha Božjega koji ih bez prestanka krijepi u radu unatoč brojnim kušnjama.
Njihovo poslanje uči vjernike i danas da nije uvijek jednostavno vjerovati, a ono što je najteže jest briga o vlastitoj duši na koju uvijek treba paziti. Ona lako klone pritisnuta kušnjama i razočaranjem. Isto razočaranje najčešće biva uzrokovano susretom s ljudima koji jednostavno ne shvaćaju život po Duhu. Iz toga razloga apostoli su prikazani kao oni koji mole i poste te time crpe snagu od Gospodina za svoje poslanje. Nakon molitve i posta postavljaju starješine u zajednicama te ih izručuju milosti Božjoj ne bi li izvršili svoje poslanje. Prekrasan je to prikaz života prve Crkve. Ona uči Crkvu i danas da joj se nije pouzdavati u krv i meso, nego većma u milost i snagu koja dolazi odozgor. Snaga je to duhovne, a ne materijalne naravi.
Ona dakle dolazi iz istinskoga duhovnoga života te izručenosti samomu Bogu. Naravno, za takvo nešto bit će potrebno puno ljubavi. Prije svega prema Bogu, a onda naravno i prema čovjeku kojemu je svaki apostol poslan da izvrši svoje djelo naviještanja. Ljubav koja treba krasiti svakoga crkvenoga službenika čini se da i jest temelj, esencija njegova poslanja i života u krilu Crkve. Na taj način Crkva sebe otvara svijetu te otajstvo Isusa Krista čini shvatljivim svakomu čovjeku. Jer kada se misionarsko poslanje Crkve gleda izbliza, vidljivo je kako je najčešće jedini instrument evangelizacije domorodačkoga stanovništva ljubav koja se uprisutnjuje u manjim ili većim gestama. Samo teoretski navještaj doktrine osobama koje ju ne razumiju ne otkriva u potpunosti sjaj Božjega lika.
Ono pak što je svima i uvijek jasno jest konkretna ljubav i zauzimanje za dobro. Ljubav uprisutnjena u praksi biva temeljem kasnije katehizacije, koja tada može voditi prema spasenju duša. Kao da je upravo to bio smisao djelovanja prve Crkve kako ga opisuju Djela apostolska, a onda čini se da je to smisao djelovanja Crkve i danas: ljubav prema čovjeku koja vodi prema otkriću života duše te na kraju izručenje te duše Bogu koji je trajno zove u vječno zajedništvo sa sobom.
Znak raspoznavanja Kristovih vjernika
Evanđeoski ulomak ove nedjelje na izravan način govori o važnosti ljubavi. Osluškuje se razgovor između učenika i Isusa netom prije Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Krist biva prikazan izdan od Jude i taj čin biva proglašen proslavom Sina Čovječjega, a istodobno proslavom samoga Boga. Riječi su to koje djeluju zapanjujuće i pomalo užasavajuće. Kako shvatiti da je izdaja proslava Boga? Kako u gorčini izdaje ljubavi prepoznati razlog za slavlje? Pitanja su to koja ne nalaze adekvatniji odgovor osim odgovara u ljubavi. No ljubav je to koja boli. Ljubav koja se time prikazuje kao istinska ljubav jer je ljubav samopredanja.
Na kraju sam Krist u trinaestom poglavlju Ivanova evanđelja za govor o ljubavi koju trebaju imati učenici jedni prema drugima rabi grčki glagol agapao, a to je glagol koji smjera na beskrajnu ljubav kojom je on sam ljubio svijet i sebe predao za njega. To predanje je boljelo, i to do beskraja. U isti mah njegovo predanje, a sada i poziv na takvu ljubav koji upućuje učenicima, istodobno biva poziv svakomu dobronamjernomu čitatelju evanđelja da preispita kvalitetu svoje osobne ljubavi. Kako prema Bogu tako i prema čovjeku. Ima li u čovjeku danas potencijala za takvu ljubav ili je sve nepovratno izgubljeno? Pitanje je to na koje svaki čitatelj sam daje odgovor jer zadire duboko u intimu svačijega osobnoga odnosa s Bogom i ljudima.
Osim što biva nalogom koji Krist daje svojim učenicima, ljubav u isti trenutak postaje i znakom raspoznavanja Kristovih vjernika u svijetu. Po ljubavi koju imaju u sebi svijet će kršćane prepoznati kao Kristove vjerne nasljedovatelje. Iz istoga razloga nedavno preminuli talijanski bibličar i povjesničar Romano Penna u svojoj knjizi »L’amore sconfinato« (Ljubav bez granica), prikazujući identitet prvih kršćana, tvrdi da je upravo ljubav bila svojevrsna osobna iskaznica kršćana. Kršćani su se u kontekstu Rimskoga Carstva prepoznavali kao oni koji ljube na drukčiji i čudesan način. Oni ljube na nov način.
Drukčija ljubav koja nadilazi granice
Kada daje nalog učenicima u trinaestom poglavlju Ivanova evanđelja, Krist im govori da im daje novu zapovijed, a to je zapovijed ljubavi. Njezina novina nije ni u čemu drugom nego u činjenici da je to drukčija ljubav. Ljubav koja nadilazi granice ugode i sviđanja te ide do vrhunca u žrtvi predanja svojega bića za drugoga. Pa i u trenutcima gorčine i boli.
Tako primjerice onaj koji gleda kako ga se ljubi unatoč tomu što je opak i zao čovjek, mora s vremenom biti tom ljubavlju preobražen i potaknut na promjenu. Baš kao što tolike žene i muškarci ostaju u braku unatoč boli i teškoćama. A na jednak način tu su i svećenici koji unatoč križu svoje službe ipak ostaju u toj službi.
To je tako jer i jedni i drugi vjeruju u Boga kojih ih svojom ljubavlju ne prestaje ljubiti i trajno im daruje snagu da unatoč boli i gorčini uzdignute glave idu dalje sve dok se ne sjedine s Onim koji je za njih sam bio proboden.
