Riječ »karmel« u većini će vjernika pobuditi misao na asketsku pobožnost skrivenu od svijeta. Kako su to saželi prošlostoljetni karmelićanski velikani sv. Elizabeta od Presvetoga Trojstva i sv. Rafael Kalinowski, u karmelu »nema ničega doli Boga« te i duša u karmelu »nije radi trica, nego radi Boga«. Ipak, možda je i ljepota te duhovnosti koja se uvijek obuhvaća gramatičkom jedninom baš u množini raznovrsnoga cvijeća kojom rađa karmel – »vrt Božji«.
Poglavarica vrhovečkoga samostana s. Maja Ribić: »Gdje je prisutan karmel Božanskoga Srca Isusova, uvijek je prisutno i dijete. Osobitost je našega poziva zahtjev da ljepotu suživota s Isusom prenesemo i na one koji su mu najmiliji, a to su upravo maleni«Množina je to u kojoj se i skrovitost može ucijepiti u svijet, a askeza rascvasti u služenje. Tako bi se najkraće mogla ocrtati duhovnost koja već stotinu godina cvate na zagrebačkom brježuljku Vrhovcu, u jednom od devet hrvatskih samostana karmelićanki Božanskoga Srca Isusova. Stota godišnjica karmela u kojem se pobožnost škapulara prožima pobožnošću Presvetomu Srcu bila je prigoda da se rasvijetli na koji način karmelska prisutnost i danas mijenja lice Zagreba.
Kako je karmel došao u Hrvatsku
Iako karmel na Vrhovcu svoju stogodišnjicu slavi 17. svibnja – na stotu obljetnicu kanonizacije svoje nebeske zaštitnice sv. Terezije od Djeteta Isusa – spomenuta je preobrazba u Hrvatskoj započela još 1917., objašnjava nam jedna od sestara Josipa Šprajc.
»Kada je naša majka utemeljiteljica, bl. Marija Terezija od sv. Josipa, boravila u Americi 1913., među mnoštvom je naroda susrela i siromašne hrvatske iseljenike. Odmah se obratila svojoj najbližoj suradnici i zamolila je da ode u Hrvatsku kako bi pronašla domaća zvanja za američki apostolat. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer sestrama je ponudio dom na Ksaveru, odakle su se ubrzo preselile u Hrvatski Leskovac, a 1925. na Vrhovcu je uz samostan otvorena i Kuća sv. Terezije za nezbrinutu djecu. Naš je karmel po želji srca naše majke otada postao ishodištem za karmele diljem svijeta, a sestre s Vrhovca kao misionarke su odlazile u Nigeriju, Brazil i Rusiju«, pripovijeda sugovornica.
Odgoj u ilegali
Iz srca karmelske majke potječe i želja da karmel postane i utočištem najpotrebitijih njezina doba, objašnjava nam ravnateljica Dječjega vrtića svete Male Terezije s. Katarina Pišković. »U doba industrijske revolucije u Berlinu je bio velik broj djece koju su majke napuštale jer su morale ići raditi. Bl. Marija Terezija za takvu je djecu otvorila dom, ali je shvatila da istodobno mora i spriječiti slične pojave. Stoga je usporedno s domovima pokretala dječja obdaništa iz kojih će se kasnije razviti vrtići.« Karmel na Vrhovcu 1925. u dom je primio 110 djece, a u vrtić njih 97, navodi sugovornica. »Vlasti su 1945. pokušale ukinuti odgojno djelovanje karmela te su zabranili sestrama da odgajaju djecu u dnevnom boravku, a ograničili su i boravak djece u domu do treće godine života. Iako su sestre do 90-ih praktički morale odgajati u ilegali, nikada nas nisu uspjeli posve odvojiti od djece.«
Vjerski odgoj za koji nije teško »potegnuti«
Poveznice obitelji Zovkić s karmelom Božanskoga Srca Isusova započele su još u Domovinskom ratu, svjedoči stomatologinja Lucija Zovkić. »Moj suprug Ivan kao petogodišnjak je u izbjeglištvu bio smješten kod karmelićanki na Vrhovcu, gdje je kratko pohađao i malu školu. Stoga smo oduvijek željeli da onamo idu i naša djeca.«Tajna je u majčinstvu
Cilj karmelskoga apostolata ipak nije samo zbrinjavanje djece, napominje s. Katarina Pišković. »Naša je utemeljiteljica još 1925. sastavila pravila toliko suvremena da ih ne treba mnogo mijenjati, s naglascima na radnom odgoju, osobnoj molitvi i trenutcima radosti. Vizionarski je shvaćala da ne odgajaju samo riječi odgojitelja, nego ponajprije njegov primjer. Od sestara stoga nije tražila da budu učiteljice ili njegovateljice, nego majke: one koje se nesebično daruju. Ustrajala je na manjem broju djece u skupini – izvorno njih 16 na dvije redovnice i još jednoga laika. Takav pristup omogućuje obiteljsko ozračje prihvaćenosti, a to je osobito važno u domu. Mi toj djeci ne možemo zamijeniti obitelj, ali možemo im svojom ljubavlju pomoći da umjesto problema zemlje postanu osobe koje će tu zemlju preobraziti. Znak je takve ljubavi i to što naši domovi štićenicima ostaju otvoreni i nakon punoljetnosti«, ističe sugovornica.
S. Katarina Pišković: »S čvrstim osloncem ukorijenjenim u Bogu i nezbrinuto dijete može postići najljepše stvari«Doprijeti do srdaca
Danas u Kući sv. Terezije živi osamnaestero štićenika od treće do dvanaeste godine, a vrtić u jednoj jasličkoj i dvjema vrtićkim skupinama pohađa šezdeset i četvero djece. Ta je prisutnost osobito važna za karizmu karmelićanki, tumači poglavarica samostana s. Maja Ribić.
»Osim sestarskoga zajedništva, u kojem provodimo dva sata dnevno, naš je karmel osobit i po posvećenosti Presvetomu Srcu Isusovu. Ta posvećenost poziva nas da dopremo do srdaca drugih – ponajprije roditelja naše djece, koji nisu nužno u vjeri. Za to se ne mora učiniti mnogo: već i dječje priredbe, proslave blagdana ili duhovne obnove daju nam priliku da progovorimo njihovu srcu. No karmelićanke su pozvane imati majčinsko srce i za sve koji nam dolaze na vrata. Uz mlade koji se redovito okupljaju pri našim samostanima i karmelske laike koji našu duhovnost šire u svojim obiteljima i na radnom mjestu, to se osobito odnosi na poziv da idemo u kućne misije gdje god se nalaze naši samostani«, napominje poglavarica.
Misije u samostanskom susjedstvu
Nesvakidašnji misijski poziv približila nam je s. Josipa Šprajc, koja je trinaest godina kao misionarka služila i u Nigeriji i Kamerunu. »Majka utemeljiteljica htjela je da u misije uvijek idu dvije sestre zajedno. U suvremenim gradskim uvjetima takav apostolat možda zahtijeva više duhovne kreativnosti, no jednako je potreban kao i prije jer ljudi i danas žeđaju za bliskim odnosom. Dovoljno je upoznati ih na ulici ili na njihovim vratima i poslušati ih, katkada petnaest minuta, katkada sat i pol; a često i ne treba ništa reći. Tako se mnogošto otkrije: tko ima problema u obitelji, sa sakramentima, s bolešću… To je prigoda da svoje često nam i nepoznate susjede uputimo svećeniku, ponudimo im konkretnu pomoć ili se jednostavno pomolimo s njima«, opisuje sugovornica.
Od domskoga djeteta do odgojitelja
Štićenici doma za nezbrinutu djecu na Vrhovcu i nakon osamostaljenja svoje najveće životne trenutke rado dijele s karmelićankama. No na poseban je način s njima ostao povezan diplomirani teolog i povjesničar Denis Fudurić, koji je na Vrhovcu proveo vrijeme od 4. mjeseca do 4. godine života.Put srca do Srca
Prigoda je to i da se proširi vijest o brojnim karmelskim aktivnostima poput duhovnih vježba u šutnji za laike ili susreta za razlučivanje za mlade djevojke, ali i prigoda da se karmelićanke susretnu s polazištem jedinstvene karizme: nevoljom ljudi svojega doba, objašnjava s. Katarina Pišković. »Crkva bi morala ponovno pod svoje okrilje snažnije uzeti socijalno pitanje – osobito kada je riječ o disfunkcionalnim obiteljima. Hrvatska jest socijalna država, ali svjedočanstva naših štićenika pokazuju nam koliko je važno da i u socijalnoj državi najugroženijima služe one koje se mogu u potpunosti žrtvovati, bez radnoga vremena.« Potrebe za takvim apostolatom sve su veće. A vrhovečki karmel dokazuje da je on doista put Srca – do srca.
Sto godina karmela Božanskoga Srca Isusova na zagrebačkom Vrhovcu
