Noć knjige manifestacija je koja se u Hrvatskoj održava od 2012. godine kako bi se, bez zatvaranja očiju pred često nelijepom svakidašnjicom, barem na jedan dan govorilo o čaroliji stvaranja i radosti čitanja knjiga. Njezin je cilj potaknuti kulturu čitanja i prihvaćanja knjige kao civilizacijskoga i kulturnoga dosega te dati poticaj razgovoru o statusu i važnosti knjige u suvremenom društvu. Povod za to pružaju Svjetski dan knjige i autorskih prava (23. travnja) i Dan hrvatske knjige (22. travnja), navodi se na mrežnim stranicama manifestacije. Tema je četrnaestoga izdanja Noći knjige »O životinjama i ljudima«, a proizišla je među ostalim i iz 110. obljetnice izdanja modernističke pripovijetke »Preobrazba« Franza Kafke.
Kafkina »Preobrazba« započinje glasovitom rečenicom: »Kad se Gregor Samsa jedno jutro probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca.« Svaki čitatelj koji je naučen na uzročno-posljedičnu izgradnju fabule nakon takve rečenice postavit će posve očekivana pitanja: Kako se Gregor Samsa pretvorio u kukca? Zašto se pretvorio u kukca? U kojega se kukca pretvorio? Međutim, čitajući Kafku u takvom, realističkom ključu, odgovore na postavljena pitanja ne će dobiti jer »Preobrazba« nije pripovijetka u kojoj bi se trebali tražiti razlozi Gregorove metamorfoze koja je već na početku prikazana kao gotov, svršen, ireverzibilan čin, nego bi se pozornost trebala usmjeriti na preobrazbu koja se događa onkraj Gregorove i koja je užasnija od njegove – na preobrazbu ostalih članova obitelji Samsa.
Nejestiva gamad
Naime, da bi otplatio dug svojih roditelja, Gregor radi posao koji ne voli i istodobno sanja o financiranju upisa sestre Grete na konzervatorij. U tom se smislu on, kao jedini zaposleni član svoje obitelji, za svoju obitelj i žrtvuje. Zanimljivo, u izvorniku na njemačkom jeziku za riječ koja je u hrvatskim inačicama prevedena riječju kukac Kafka rabi izraz Ungeziefer (gamad) koji se etimološki povezuje sa starom njemačkom riječju Zebar (žrtvena životinja). S prefiksom un (ne) Samsa postaje nedostojan žrtve – pomodnije: nejestiv.
Tako, primjerice, dok Gregora Samsu zbog snažno izražena osjećaja odgovornosti prema ocu, majci, sestri i otplaćivanju obiteljskih dugova toga sudbonosnoga jutra više od same preobrazbe uznemiruje činjenica da kasni na posao, dotle u njegovoj obitelj, kako vrijeme odmiče, osjećaj odgovornosti prema njemu slabi sve dok ga u potpunosti ne nestane. Otac svojega sina kukca, čija je preobrazba narušila dotadašnji prividni obiteljski sklad, gađa jabukom, koja trune u njegovim leđima, a konačni mu udarac svojim riječima zadaje sestra koja je u etičko-psihološkom smislu doživjela najintenzivniji oblik preobrazbe.
– Dragi roditelji – prozborila je sestra i, umjesto uvoda, udarila šakom o stol – ovako više ne može dalje. Ako vi to možda ne uviđate, ja uviđam. Ja ne želim pred ovim čudovištem izgovoriti ime bratovo, pa ću samo reći: moramo ga se pokušati osloboditi. Učinili smo sve što je u ljudskoj moći da ga njegujemo i trpimo, mislim da nam nitko ne može ništa zamjeriti. (…)
– On mora iz kuće – uzvikne sestra – to je jedini način, oče. Moraš se samo potruditi da se oslobodiš misli da je to Gregor. Naša je prava nesreća upravo u tome što smo predugo u to vjerovali. Ama, kako bi to mogao biti Gregor? Kad bi to bio Gregor, već bi odavno bio uvidio da ljudi ne mogu živjeti s takvom životinjom, i otišao bi od svoje volje.
Gregorova obitelj
Nakon što je čuo te sestrine riječi i povjerovao u njih, Gregor Samsa povlači se u sobu.
Tada mu je glava i protiv njegove volje do kraja klonula, a iz nosnica mu se izvio posljednji slabašni dah.
Njegova smrt bila je definitivna žrtva koju je podnio za sretan nastavak života članova svoje parazitski nastrojene obitelji u kojoj je bilo znatno manje ljudskosti nego ispod oklopa golemoga kukca Gregora. U Kafkinoj se pripovijetki, dakle, za dobrobit svojih bližnjih žrtvovao čovjek u tijelu životinje. Međutim, promišljajući o temi ovogodišnje Noći knjige proširenoj motivom žrtve koji se s »Preobrazbom« neizbježno nameće, ne može se ne svrnuti pogled na najveću žrtvu ikad podnesenu – na žrtvu Sina Božjega, nazvanoga Jaganjcem, koji je na sebe uzeo ljudsko tijelo.
Bog je providio janje
U starom je Izraelu žrtva bila jedan od prvobitnih oblika bogoštovlja. Kajin je prinio Gospodinu žrtvu od zemaljskih plodova, a Abel od prvine svoje stoke. Noa je, izašavši iz korablje na suho, prinio čiste životinje i čiste ptice. Abraham, upućen prema obećanoj zemlji, prinosi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića, a nekoliko godina kasnije Bog od njega traži da prinese svoju najveću žrtvu: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati« (Post 22, 2). Izak, noseći drva za žrtvu paljenicu i ne videći životinju koju će on i otac žrtvovati Gospodinu, s razlogom se pita gdje je to janje za žrtvu paljenicu, na što mu Abraham odgovara: »Bog će već sam providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!« (Post 22,8). Abrahamove riječi mogu se u tom slučaju razumjeti kao proročke, a cijeli taj događaj kao svojevrsna predslika Isusove žrtve na križu. Isus je, poput Izaka, bio jedini ljubljeni sin vjernoga oca. Ponovno poput Izaka, Isus je uzbrdo nosio drvo za vlastitu žrtvu, koja će biti dovršena na jeruzalemskom brdu. Zapravo, mjesto na kojem je Isus umro – Kalvarija – bio je jedan od brježuljaka na području Morije, tumači se u knjizi »Gozba Jaganjčeva« Scotta Hahna. Nagoviješteno je janje za žrtvu Isus Krist, Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijete – kako ga, stojeći u Jordanu, oslovljava Ivan Krstitelj.
Sljedeća predslika Kristove žrtve prikazana ponovno u liku janjeta nalazi se u Knjizi Izlaska. Kako bi izbjegli pokolj prvorođenaca, Bog naređuje svakoj izraelskoj obitelji da uzme janje bez mane, dakle bez slomljenih kostiju, da ga ubije i poškropi njegovom krvlju nadvratnike i dovratnike svoje kuće te da ga iste večeri blaguju. U tom je kontekstu žrtveno janje ubijeno kao otkupnina. U Novom zavjetu u Ivanovu evanđelju zapisano je da je Isus stajao pred Pilatom oko šeste ure kad bijaše upravo priprava za Pashu (Iv 19, 14). To je sat u kojem su se u Hramu klali pashalni janjci, dakle to je trenutak žrtve. Nadalje, Isusu na križu nije slomljena ni jedna kost, kako je i bilo naloženo za pashalno janje, ono bez mane: »Niti na žrtvi smijete koju kost slomiti« (Izl 12, 46). Evanđelist Ivan svjedoči i da su promatrači nataknuli na izopovu trsku spužvu natopljenu octom. Izop je trska propisana Zakonom kojom se na blagdan Pashe škropilo jaganjčevom krvlju. Tako je ovaj jednostavan čin označavao ispunjenje novoga i savršenog otkupljenja. I tek je tada Isus mogao izgovoriti: »Dovršeno je!« (Iv 19, 30).
Čista žrtva
I prorok će se Izaija u Četvrtoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem također poslužiti slikom janjeta: »Ko janje na klanje odvedoše ga« (Iz 53, 7), a u Knjizi Otkrivenja također će omiljeni naziv i slika Isusa Krista ponovno biti Jaganjac koji kraljuje, zauzima nebesko prijestolje, vodi vojsku stotine tisuća ljudi i anđela sijući strah u srca zlih te koji, naposljetku, poziva na svoju svadbenu gozbu: »Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!« (Otk 19, 9) na kojoj se on otkriva i kao svećenik i kao oltar i kao žrtva.
Mnoštvo je motiva u Svetom pismu koji bi se mogli povezati s temom ovogodišnje Noći knjige (od geneze preko zmije zavodnice, Noe i njegove korablje, golubice, životinjskih pošasti poslanih na Egipćane pa se sve do magarca na kojem je Isus ušao u Jeruzalem), no motiv žrtve nejestivoga, kako je u preuzetom dijelu teksta nazvan Gregor Samsa, usmjerio je pozornost prema motivu Jaganjca, Isusu Kristu, jestivoj euharistijskoj žrtvi. Gregorova žrtva bila je velika, ali ne i svojevoljna, na neki način, zapravo, isprovocirana sestrinim riječima. Kristova je žrtva bila dobrovoljna, proizišla iz ljubavi, ne iz nagovora, žrtva koju je Bog podnio za čovjeka i koja je, kao takva, jedina kadra ostvariti ono čemu teže sve ljudske žrtve: oproštenje grijeha, povratak čovjeka Stvoritelju i potpuni poraz smrti.