Ljetno vrijeme zahtijeva i ljetne teme; teme vezane uz neko lagano štivo, uz literaturu koja opušta i zabavlja, koja je neopterećena filozofskim pitanjima ljudske egzistencije jer od svega se toga čovjek jednostavno mora odmaknuti u vrućim danima srpnja i kolovoza. Odnos s Bogom kao da mnogima postaje jedna od onih zamornih komponenata od kojih bi se u ljetnim mjesecima bilo dobro malo odmaknuti, s obzirom na to da se na previsokim temperaturama od čovjeka ne može očekivati ništa više osim dokolice i drijemeža, a u takvim klimatskim uvjetima Bog, koji od čovjeka traži svakodnevni angažman i rad na sebi, nekima kao da postaje prezahtjevan i zato za njega često nema mjesta na najljepšim plažama Jadranskoga mora koje je upravo on darovao svojemu stvorenju kako bi zajedno predahnuli od napornoga rada i skupili snage za ono što čovjeka čeka kada se vrati u svoju svakodnevicu.
Kako se takvo što ne bi dogodilo, kako čovjek ne bi zaboravio pozvati Boga i u svoju dokolicu i u svoj drijemež, Glas Koncila stavlja pred čitatelja knjigu Josipa Mužića Ilija Gromovnik, Prorok posljednjih vremena, objavljenu početkom srpnja. Stil kojim je knjiga pisana jednostavan je, razumljiv, jasan, prigodan i za vruće ljetne dane, pri čemu valja istaknuti da ju takva stilska određenja ne klasificiraju kao knjižicu za plažu, nego upućuju na način kojim autor komunicira sa svojim čitateljima i razotkrivaju njegovu osnovnu nakanu – da uzor života koji vjernik može prepoznati kroz biblijske zapise o proroku Iliji bude pristupačan svima onima koji ga odluče proučavati i o njemu promišljati. I što je još važnije, da bude pristupačan onima koji će kroz lik Ilije proučavati sebe i promišljati o sebi.
U predgovoru knjizi doc. dr. Edvard Punda ističe da je Ilija Gromovnik svojevrsna lectio divina (božansko čitanje) biblijskih ulomaka o proroku Iliji iz Prve i Druge knjige o Kraljevima, iz Druge knjige Ljetopisa te u redcima iz Otkrivenja u kojima se spominju dva neimenovana svjedoka, a u jednom od svjedoka kršćanska tradicija od početka vidi upravo proroka Iliju. Pojam lectio divina, prema riječima Papinske biblijske komisije, odnosi se na čitanje, individualno i zajedničko, više ili manje dugoga odlomka Pisma, prihvaćenoga kao Riječ Božja, razvijajući se potom, na poticaj Duha, u meditaciju, molitvu i kontemplaciju.
Lectio divina smatra se jednim od najvećih bogatstava kršćanske molitvene tradicije, a odnosi se na čitanje Svetoga Pisma za koje kršćani vjeruju da je njegovo stvaranje nadahnuo sâm Gospod Bog. Slušanje Božje riječi u Svetom Pismu tradicionalni je put njegovanja prijateljstva s Kristom. To je put slušanja teksta u kojem nam On predlaže temu razgovora. Svakodnevni susret s Kristom i promišljanje Njegove riječi oblikuje u nama stav prijateljstva, povjerenja i ljubavi. Lectio divina nije samo čin pobožnosti, nego nutarnja potraga za smislom postojanja koja objedinjuje rast u ovozemaljskoj ljudskosti i poslušnosti Duhu Svetomu te donosi plod u Božjem posinstvu. Iz svega navedenoga može se zaključiti da Mužićeva knjiga nije usmjerena prema onoj vrsti opuštanja koje često postaje samo sebi svrhom, nego prema izgradnji čovjeka u bolju, kvalitetniju osobu, ali bez prisile, bez pritiska, uz ritam čitanja i promišljanja koji čovjek sam sebi odabire i koji mu u konačnici, uz opuštenost, jamči i rezultat.
Prorok Ilija, njegove riječi i njegovo djelovanje središnja su paradigma knjige dr. Mužića i to iz nekoliko razloga: On je četvrta najčešće citirana osoba u Starom zavjetu, dok se u starokršćanskoj literaturi spominje više od tri tisuće puta. Ilija je prvak proroka jer je njegova misija veća negoli ona drugih proroka. Njegovo djelo obraćenja šire je i dublje. (…) I samo njegovo ime je već program njegova života: Ilija znači »Gospodin je moj Bog«, odnosno Bog otaca jedini je pravi Bog.
Vrijeme u kojem Ilija djeluje iznimno je teško vrijeme za židovski narod, vrijeme je to velikih političkih i vjerskih podjela, vrijeme u kojem su se Izraelci odmetnuli od Boga svojih otaca i štovali Baala kao boga plodnosti, kao boga koji vlada njihovim životima. Već iz povijesnoga konteksta u kojem prorok Ilija ustaje na djelovanje, uz sve prethodno navedene razloge, čitatelju može odmah postati jasno zašto autor pred njega stavlja upravo Iliju, a ne kojega drugoga proroka; zagledan u sliku današnjega hrvatskoga društva, ne će li čitatelj u njemu pronaći isti odraz koji je pronašao i Ilija promatrajući svoj narod?
Mnogo se danas govori o podijeljenosti hrvatskoga društva, neki čak smatraju da podijeljenost i nije dovoljna jaka riječ kojom bi se opisalo stanje u zemlji pa umjesto o podijeljenoj Hrvatskoj govore o zavađenoj Hrvatskoj. Odnos prema Bogu u domovini koja se diči vjerom svojih pradjedova postao je formalan, prigodničarski, čovjek kao da se ponovno počeo klanjati zlatnom teletu, trčati za novcem kojega nikada nema i nikada ga i ne će biti dovoljno, jer tržište neprestano »izbacuje« nove potrebe s novim cijenama, a oni koji bi morali i mogli progovoriti ušutjeli su, povukli su se, predali se.
Ne može samo jedno dobro djelo, bez obzira koliko bilo veliko i koliko dugo trajalo, iskupiti čovjeka i dati mu opravdanje da cijeli ostali život proživi kao anonimni vjernik, kao oportunist. Problem je naš danas upravo taj što ima puno dobrih kršćana koji se prodaju i služe neprijatelju. Ne toliko iz straha za svoj život koliko iz brige da im bude dobro, da sačuvaju svoj položaj, da imaju dobar standard, da budu ugledni, da ih ljudi časte. Iz komocije i sebične, nezdrave ljubavi prema sebi čovjek je kadar sebe zatomiti, zanijekati ono što u svojoj biti uistinu jest, zatvoriti i oči i uši i usta pred istinom, dobrovoljno predati svoju slobodu drugomu da njome po svojoj volji nesputano raspolaže i zato su ovomu, kao i onomu vremenu, potrebni ljudi kao što je bio Ilija, zato je danas potrebno podsjetiti se njegova karaktera, njegove snage, odlučnosti, ali i svih njegovih slabosti, i u njemu pronaći inspiraciju za svoj život, za jasno opredjeljenje za Boga ili za Baala: Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega. Pojašnjavajući riječi koje na Karmelu prorok Ilija upućuje svojemu narodu, dr. Mužić navodi da obično čovjek hramlje na jednu nogu i smatra se teškim invalidom. Dvostruko je teže stanje kad se hramlje na obje noge jer tada hodanje postaje mukotrpan pothvat. Okupljeno mnoštvo nije potpuno ni Jahvino ni Baalovo. (…) To je ona mlakost za koju Gospodin kaže da će je izbljuvati iz usta (Otk 3,16). To je ona mlakost koja se prepoznaje i u današnjim ljudima. To je blud duše, prostitucija u kojoj se zlatnom teletu prodaju ideali. To su oni mlitavci za koje je Dante u svojoj Božanstvenoj komediji rekao da duše takvih ljudi ne želi ni raj ni pakao. To su ljudi bez stava, tako silno poželjni u današnjem svijetu jer se njima može manipulirati bez straha da će ikada podići svoj glas. I dok su oči čitatelja Ilije Gromovnika usmjerene na ljude oko njega ili na samoga proroka Iliju, Mužić ga poziva da pogled usmjeri i prema sebi: Svaki grad ima svoje proroke. Gdje su danas proroci? Svi kršćani su dobili i milost udjela na Kristovoj proročkoj službi koja se treba pokazati posebno u svjedočenju života. Kolike duše propadaju jer se ova služba zapostavlja?
Mnoga još pitanja postavlja knjiga Ilija Gromovnik i, doista, potrebno je mnogo odvažnosti za susret s tim duboko ljudskim, ali u isto vrijeme i nebeskim likom; on je snažan i nemoćan ujedno; on istodobno odbija i privlači, on bljesne poput munje i udari poput groma, ali je također slab te bježi ispred gnjeva jedne žene. Baš zato je blizak svakome tko želi razvijati prisan odnos s Bogom i pomoći svojim bližnjima da ga i oni žive slobodni od zabluda.
Ilija Gromovnik poziva čitatelje da u ljetnoj dokolici i drijemežu ipak ostanu budni, pripravni, da se u razdoblju u kojem se najčešće daruje odmor tijelu podari i zasluženi odmor duhu i to na taj način da ga se osnaži i ojača spoznajom da u svakom čovjeku i za (naj)vrućih ljetnih dana grmi Ilijin žar, ali samo onda kada, kao Ilija, dopusti da ga svojim lahorom pomiluje Bog.
