Sve češće postavlja se pitanje treba li zamijeniti teflonsku tavu. Mnoge domaćice, gastronomski znalci i znanstvenici sumnjaju ili smatraju da je teflonsko posuđe kratkoga vijeka trajanja. Suprotno marketinškim porukama o trajnoj, sigurnoj i neljepljivoj tavi, sve je više podataka, dokaza i iskustava da se radi o kratkoživućem polimeru, koji se termičkim raspadom pretvara u koktel štetnih kemikalija.
Što je bilo prije?
U odnosu na staklo, emajl, keramiku, nehrđajuće (inoks) ili lijevano željezo (gus), teflon je u kuhinji – novotarija. Na hrvatskom se tržištu palačinke na teflonu pripremaju tek pedesetak godina. Prije toga teflona nije bilo! To jednostavno znači da je kuhanje i pečenje bilo moguće i bez teflonske tave. No što je duže na tržištu, to je više pitanja o sigurnosti i trajnosti teflonske tave. Neki smatraju da je vijek trajanja teflonskoga posuđa godinu dana, neki smatraju da tavu treba izbaciti iz kuhinje – odmah, a rijetki tvrde da je trajnost teflonske tave dulja od pet godina.
(Ne)stabilnost teflona
Trajnost teflonske tave ovisi o vrsti materijala, načinu proizvodnje i skladištenja, o načinu uporabe i pranja, o temperaturi pečenja, pa i o cijeni. Ponuda pet teflonskih tava s etiketom »Made in China« za pet eura zasigurno govori o kvaliteti teflonskoga premaza. Uglavnom, previše nepoznatih parametara čini tvrdnju o stabilnosti teflona tek pukom teorijom. Mnogi korisnici teflonskih tava zanemaruju ili nemaju informaciju da je teflonska tava, zapravo, obična plastična ambalaža. Pečenje krumpira na teflonskoj tavi je pečenje na plastici. Teflonska je tava najčešće od aluminija presvučena teflonskim polimerom, politetrafluoroetilenom ili skraćeno PTFE-om.
Rez na Pandorinoj kutiji
Taj se fluorirani polimer može lako oštetiti običnom vilicom ili nožem, abrazivnim sredstvima, pregrubom spužvom za pranje ili previsokom temperaturom tijekom zagrijavanja. Tada nastaju (ne)vidljiva mikrooštećenja teflonskoga sloja te je vrijeme da se teflonska tava – zamijeni ili izbaci iz kuhinje. Svaka je pukotina ili rez na površini teflonske tave poput otvorene rane iz koje curi arsenal kemikalija: oksidirane nanočestice PTFE-a, silicijev tetrafluorid, perfluoroizobuten, karbonil fluorid, fluorovodična i trifluorooctena kiselina, tetrafluorometan…
Jasno, svaka se tvar haba, s vremenom se troši, no dok neki od navedenih materijala mogu preživjeti erupciju vulkana iznad Pompeja, neki se, poput teflona, razgrađuju već nakon prvoga pečenja piletine. Osim toga, trošenje i usitnjavanje provjerenih materijala ne otvara nova toksikološka pitanja, a razgradnja i usitnjavanje polimernih materijala – Pandorina je kutija u kuhinji.
Novi i novi lonci i poklopci
Zamijeniti pak teflonsku tavu znači povećati nered u okolišu. Teflonska tava i posuđe kompozitni su materijali koji se ili ne mogu ili se ne isplate reciklirati. Odbačena se teflonska tava na smetlištu ili u spalionici pretvara u zloglasne i vječne polifluorirane alkilne tvari (PFAS) i u trifluoroctenu superkiselinu (TFA). Privremena korist (čitaj: jednogodišnja komocija) teflonske tave pretvara se, kupnjom nove, u dugotrajni ekološki poremećaj. Ako je istina, a čini se vrlo vjerojatnim i mjerljivim, da pravilna i sigurna uporaba teflonske tave zahtijeva sezonsku nabavu novih lonaca i poklopaca, takva je kuhinjska moda ružna i štetna.
Najzad, teflonska tava nije samo toksikološki incident u kuhinji i blagovaonici, pa i šire, nego je hrana poslužena na takvoj plastici – gastronomski poraz. Hrana pripremljena u teflonskoj tavi nema isti okus kao ona pripravljena na gusanoj tavi, na zapečenoj tavi od kovanoga željeza ili – na rašljama. To tvrde vrhunski kuhari, sladokusci i degustatori.
Prema tome je odgovor na postavljeno pitanje suvišan jer nabavom gusane ili emajlirane ne treba mijenjati teflonsku tavu.
