U vihoru komunističke represije, likvidacija, zatvaranja i progona Katoličke Crkve, uključujući i dostojanstvenike s biskupskim redom, našao se u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji američki biskup i prokušani vatikanski diplomat Joseph Patrick Hurley. U teškoj misiji u koju ga je 1945. poslao papa Pio XII. mons. Hurley bio je u Jugoslaviji vatikanski diplomatski predstavnik ad interim, svojevrsni ekvivalent apostolskoga nuncija. A kao papin predstavnik on je nazočio i brojnim »tektonskim zbivanjima«, među kojima je i namješteno suđenje zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu ujesen 1946., kao i niz drugih takvih procesa, među kojima je bilo i suđenje i utamničenje mostarskoga biskupa Petra Čule u ljeto 1948. godine.
Bojan Ivešić: »Rekao bih da je njegova je misija bila djelomično ‘neuspješna’ i da je pomalo time ostao razočaran. Međutim, danas kada imamo na raspolaganju njegove dokumente, uviđamo svu njezinu veličinu i uspješnost. Hurley spada u red osoba koje zasigurno zaslužuju spomen među hrvatskim narodom i u hrvatskoj državi«Djelić dramatične službe biskupa Hurleyja u Jugoslaviji ukoričio je povjesničar i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije Bojan Ivešić u nedavno objavljenoj knjizi »Izvješće mons. Josepha Patricka Hurleyja o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947.«. Svećenik Ivešić za Glas Koncila iznosi svoje uvide u službu nedovoljno poznatoga vatikanskoga diplomata u prijelomnim vremenima hrvatske povijesti.
Iako je geostrateški poredak nakon 1945. izgrađen na temeljima antifašističke koalicije, u koju je »uskočila« i Titova Jugoslavija, biskup Hurley od početaka svoje službe nije se dao »navući« na narative Titovih komunista, napominje sugovornik Ivešić. »Kao Amerikanac, ali isto tako i kao katolički svećenik, diplomat i biskup, vjerojatno je Hurley poznavao bit komunističke ideologije i njezine temeljne zasade, no prije dolaska u Jugoslaviju nije imao iskustvo promatranja njezine praktične implementacije u društvu. Ne bih rekao da je na Titov režim gledao kao na ‘saveznički’ u bilo kojem smislu jer je prije svojega polaska bio temeljito upoznat o procesu, načinu i samoj instalaciji toga režima u tadašnjoj Jugoslaviji. Moj je dojam da je on, temeljem informacija koje je dobio, imao izgrađenu ispravnu sliku koja je nakon dolaska, prvih kontakata i interakcije pretvorena u bolno iskustvo«, pojašnjava svećenik Ivešić.
Biskupu Hurleyju od početaka je bilo jasno što čine Titovi komunisti – bila je to nasilna revolucija, promjena društva po uzoru na boljševičku revoluciju. Zločini te revolucije nisu bili nikakva »poratna odmazda«, upozorava svećenik Ivešić, nego dio »zacrtanoga programa« Komunističke partije. No u svemu se američkoga biskupa i vatikanskoga diplomata duboko dojmila ustrajnost i neslomljivost hrvatskoga katoličkoga puka i njegovih pastira u Jugoslaviji. »Tu je istinu sa sobom odnio u SAD i proširio po svijetu«, dodaje Ivešić. Biskup Hurley u Jugoslaviji je bio u diplomatskoj misiji sve do 1949. godine.
Komunistički režim redovito je ignorirao intervente biskupa Hurleyja, smatrajući ga marginalnom figurom, napominje Ivešić. »Njegovi dopisi i note su ignorirane, a njegove intervencije dovele bi osobe za koje se zauzimao u teži položaj. Nisam konzultirao vrela jugoslavenske obavještajne službe da bih mogao reći kako su na njega gledali. Vjerujem da nije gledan blagonaklono zbog svojih kontakata s diplomatima SAD-a, Velike Britanije, Francuske i drugih zapadnih zemalja. Nastojali su mu otežavati dolazak do informacija kod biskupa, svećenika i drugih, a samim time priječili su mu i informiranje o tome što se uistinu događa u Jugoslaviji, bilo da je riječ o informacijama koje su išle prema Svetoj Stolici bilo o onima prema zapadnomu svijetu. Rekao bih da je osjećao da je njegova misija bila djelomično ‘neuspješna’ i da je pomalo time ostao razočaran. Međutim, danas kada imamo na raspolaganju njegove dokumente, uviđamo svu njezinu veličinu i uspješnost. Hurley spada u red osoba koje zasigurno zaslužuju spomen među hrvatskim narodom i u hrvatskoj državi«, dodaje sugovornik.
Nastojeći ilustrirati u kojoj je mjeri za bilo kojega crkvenoga diplomata situacija u komunističkoj Jugoslaviji bila »izvan okvira«, svećenik Ivešić spomenuo je na tom tragu i slučaj splitskoga gradonačelnika Stjepana Vukušića kojemu nakon osude na smrt u poraću nije omogućeno da se ispovjedi pa je on to učinio javno, izrekavši pokajanje pred mnoštvom ljudi.
Premda je djelovao pod golemim pritiskom, što je vidljivo i iz činjenice da je od viših struktura u Rimu tražio i da se djelatnicima nuncijature u Beogradu svako toliko omogući dostojan odmor, mons. Hurley uspijevao je zadržati diplomatsku »hladnoću«, smatra Ivešić i dodaje: »Kada se uzmu prva njegova izvješća, točno se primijeti evolucija u pisanju i razmišljanju. Počevši od opisa prilika u Sloveniji i posjeta Ljubljani, preko Zagreba do dolaska u Beograd i susreta s Josipom Brozom Titom uviđa se da su njegova zapažanja diplomatska, bilježio je činjenice, ono što mu je rečeno i ono što je vidio. Prikaz susreta s Titom, koji je cjelovit objavljen u mojoj knjizi Nastanak i uporaba vatikanske verzije ‘navodnoga Stepinčeva pisma’ iz 1943. sa referencijalnim dokumentima, dovoljno prikazuje Hurleyjevo diplomatsko-profesionalno ophođenje jer je zamjećivao i bilježio svaku pojedinost počevši od dočeka do sadržaja razgovora i manira, što se sve temeljito interpretiralo.«
Biskupa Josepha Patricka Hurleyja duboko se dojmila ustrajnost i neslomljivost hrvatskoga katoličkoga puka i njegovih pastira u Jugoslaviji. »Tu je istinu sa sobom odnio u SAD i proširio po svijetu«, podsjeća svećenik i povjesničar Bojan IvešićNo u procesima protiv nadbiskupa Stepinca i biskupa Čule bilo je teško zadržati spomenutu »hladnoću«, a u njegovim izvješćima koja je slao u Vatikan vidljiv je i njegov angažman oko drugih slučajeva progonjenih, kao što je bilo suđenje svećeniku Nikoli Bilogriviću i istaknutomu katoličkomu laiku Felixu Niedzielskomu. U tim procesima nije se moglo ostati u »okvirima« puke diplomatske službe i ne promatrati ta događanja ljudskim, svećeničkim očima. »I svećenik Bilogrivić i Niedzielski jesu istinski mučenici čiji slučajevi pokazuju apsurdnost cjelokupnoga pravosudnoga sustava koji je svakoga, u svakom trenutku i za sve mogao optužiti, osuditi, abolirati ili ubiti. Banjolučki kraj u svakom stoljeću podari jednu plejadu mučenika svećenika, sestara i laika samo zato što su katolici. Njihove žrtve i njihova važnost ne smiju biti zaboravljene, nego moraju biti trajno prisutne i nadahnjujuće. Sam mons. Hurley zapisao je divne riječi, posebno o Niedzielskom i njegovoj smrti«, napominje Ivešić.
Djelovanje biskupa Hurleyja u Jugoslaviji opovrgava i teze o navodnoj šutnji pape Pija XII. u vremenima Drugoga svjetskoga rata i poraća. Ni u kojem pogledu Crkva se, kada je riječ konkretno o zbivanjima u 20. stoljeću, ne treba bojati svoje povijesti, podsjeća sugovornik Ivešić.
»Budući da sam proučavao pontifikat pape Pija XII., mogu slobodno i odgovorno reći da se radi o velikom papi, o velikom i prevažnom pontifikatu u povijesti Katoličke Crkve i čovječanstva. Sve opet ovisi o interpretaciji koju većina radi iz današnje perspektive – ne kako bi se došlo do povijesne istine, nego kako bi se postigao određeni cilj. Vrela pokazuju da je papa Pio XII., kako neki kažu, ‘šutio’. Ali on je i radio, aktivno i sustavno na svim poljima u granicama svojih mogućnosti. To su činjenice koje ‘vrište’ kao što je i slučaj s bl. Alojzijem Stepincem. Kada nema znanstvenoga argumenta, kaže se: ‘Nije dovoljno učinio, mogao je više’«, zaključuje svećenik Ivešić.
Paveliću je prijetila ekskomunikacija
