Sindikat umirovljenika Hrvatske organizirao je nedavno prosvjede za ispravljanje nepravda prema umirovljenicima. Iako su zahtjevi i poruke uglavnom opravdani, ipak se ne mogu pozdraviti sve poruke upućene Vladi, odnosno državi. Zato se valja najprije osvrnuti na međusobne odnose sindikata te brojnih drugih udruga umirovljenika i političkih stranaka prema radnim i mirovinskim reformama koje su provodile prethodne, pa i sadašnja vlada. Sve dosadašnje politike prema reformama radnoga i mirovinskoga zakonodavstva nisu bile dovoljno jasne, čemu su kumovali i brojni mediji, koje je zanimao samo senzacionalizam. Opisivali su se pojedini ekstremni slučajevi nepravda i siromaštva u pojedinim socijalnim skupinama i tražila privremena rješenja, umjesto da su se tražila načelna rješenja koja bi sprječavala dolaženje u siromaštvo.
Tako su sindikati zaposlenika (radnika, namještenika i drugih skupina) brinuli brigu samo za prava vezana uz rad i odnose u zaposlenju. Nisu dovoljno radikalno pružali otpore reformama kojima su posljedice bile ukidanje, ograničavanje ili smanjivanje budućih radnih i mirovinskih prava njihova članstva. Uvijek je netko imao neki »opravdan« razlog za neslaganje, pa se nikada nije mogao održati neki opći štrajk. Više su se bavili sami sobom (slično kao i političke stranke). S druge strane Sindikat umirovljenika, Matica umirovljenika i brojne udruge umirovljenika bavili su se samo pojedinačnim nepravdama prema zatečenim umirovljenicima. Isto vrijedi i za političke stranke s predznakom da su umirovljeničke. Dakle, »jedni su išli šumom, a drugi drumom« pa nisu mislili da će tijekom godina i članstvo trenutačno aktivnih zaposlenika njihovim umirovljenjem prelaziti u članstvo umirovljenika. Tako je izostajala zajednička akcija koja je trebala znatno pojačati zajedničku zaštitu prava zaposlenika i prava umirovljenika. Izostala je sinergija pozitivnoga učinka kao posljedica suradnje zaštitnika radničkih i umirovljeničkih interesa.
Dvije glavne političke stranke koje se povremeno smjenjuju na vlasti kao »desni« ili » lijevi« centar iskorištavale su takvu neslogu pa su i dalje provodile politiku neoliberalnoga kapitalizma. Ta se politika provodila brojnim zakonskim promjenama na štetu zaposlenika i umirovljenika. U radnom zakonodavstvu nije se ostvarila zabrana rada nedjeljom. Inspekcije ne sankcioniraju neplaćanje noćnoga ni prekovremenoga rada. Izbjegava se zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, u korist sve brojnijih ugovora o radu na određeno vrijeme. Mladi ljudi nemaju sigurnosti trajnijega zaposlenja pa su sve češće u sve dužim prekidima nezaposlenosti. U takvom ozračju ne vidi se budućnost, ali se zato javlja zabrinutost za mogućnost ostvarenja dostojne mirovine, što sve nije poticajno za sklapanje brakova i osnivanje obitelji.
S druge strane sadašnjim i budućim umirovljenicima prijeti se daljnjim smanjivanjem mirovinskih prava. Osobito su zabrinuti budući umirovljenici, koje ne treba ni plašiti jer postaju sami svjesni da zbog niskih prosjeka plaća i maloga mirovinskoga staža njihove mirovine mogu biti još niže od mirovina današnjih umirovljenika. Stalno se dovode u pitanje njihova očekivanja glede stalnosti zaposlenja i povećanja plaća, a najavljuju neke nove reforme. Nažalost dosadašnjim mirovinskim reformama ništa se bitno nije promijenilo u pravcu poboljšanja položaja umirovljenika. Politika podržava pučke kuhinje (one su potrebne, ali nisu trajno rješenje), povremeno jeftiniji, pa čak i besplatan prijevoz umirovljenika i slično, a kasnije ta ista politika ukida povlašten prijevoz učenika i studenata, prigovarajući im da su razmaženi. Sve su to oblici nedosljednih odnosa prema prosječnim građanima.
Sindikat umirovljenika Hrvatske opravdano dovodi u pitanje potrebu osiguranja u drugom mirovinskom stupu, pozivajući se na praksu većine europskih država koje nisu uopće prihvatile II. mirovinski stup, a neke su odustale od takvoga načina mirovinskoga osiguranja ili ga zadržale samo kao dobrovoljni, a nikako obvezni. Izračuni visine mirovina u II. stupu pokazuju da bi mirovine mogle biti veće od 120 do najviše 440 kuna, ali samo za one koji ostvaruju mirovinu s punim mirovinskim stažem od najmanje 40 godina. Zbog stanja na tržištu rada danas u Hrvatskoj samo 14 umirovljenika od njih 100 ostvaruje pravo na mirovinu s punim mirovinskim stažem. Dakle samo 14 posto njih ima šanse za nešto bolju mirovinu drugoga stupa. Unatoč toj računici, vodeća vladajuća stranka i vodeća oporbena stranka i dalje smatraju da II. stup mora ostati i da treba povećati stopu doprinosa sa 5 na 10 posto, a na štetu I. mirovinskoga stupa. Sve to potvrđuje da je dosadašnja, a još više buduća mirovinska reforma u interesu kapitala i mirovinskih fondova, koji su zapravo neke vrste investicijskih banaka. Usporedi li se to s neizvjesnom sudbinom »Agrokora« u kojem svoje dioničke udjele imaju i obvezni mirovinski fondovi, postaje neizvjesna i sudbina budućih mirovina iz drugoga stupa.
Eventualno uvođenje »nacionalne mirovine« koja je predizborno obećanje, za koju se zalažu dvije najveće političke stranke, samo je prividno u skladu s načelom solidarnosti, a više sliči političkoj demagogiji. Naime, davanje nekomu mirovine samo zbog određene starosti, a da nikada nije radio i uplaćivao mirovinske doprinose ili poreze, uvrjeda je svim onima koji su tijekom svoga života, svakodnevno, osam i više radnih sati radili, od čijega se rada godinama naplaćivalo poreze i doprinose. Iako bez solidarnosti nema budućnosti, solidarnost se ne smije primjenjivati iskrivljeno. Naime, razlozi da netko nije čitav život radio za plaću niti se za njega uplaćivalo poreze i doprinose mogu biti čak i opravdani, ali to ne daje pravo na mirovinu. Tako netko može imati imovinu i kapital i da ništa ne radi, a država će mu davati još i mirovinu. Država za siromašne ima druge socijalne i pravne institute, prije svega socijalnu pomoć ili skrb, koja se daje ovisno o imovinskom stanju korisnika. Siromaštvo je sramota države i društva i za to se mora naći rješenje, ali ne u mirovinskom sustavu.
