Prvi brazilski film koji je osvojio Oscara jest izvrstan film »Još sam ovdje«, i to u kategoriji međunarodnoga filma, a imao je i nominacije za najbolji film u glavnoj konkurenciji i za glavnu glumicu Fernandu Torres, koja je dobila Zlatni globus. Niz nagrada za taj uistinu dirljiv, topao i lijep film, unatoč teškoj i istinitoj temi, počeo je u Veneciji gdje je osvojio nagrade za režiju i scenarij.
U Hrvatskoj je prikazan na Cinehillu, gdje mu je publika dodijelila najvišu ocjenu od stranih filmova. Prikazan je i na 19. vukovarskom filmskom festivalu krajem kolovoza, a potom u kinima.
Film se temelji na autobiografskoj knjizi iz 2015. godine Marcela Rubensa Paive (1959.), najmlađega od petero djece obitelji Paiva, jedinoga sina. Redatelj Walter Salles (1956.) kao tinejdžer se družio s njima u Riju de Janeiru.
U prvom dijelu filma prikazuju se vrlo topli i podržavajući odnosi te ljubav u obitelji Paiva. Ona je rado primala prijatelje u svoj dom blizu pješčane plaže, odakle se vide kip Krista Otkupitelja i planina Glava šećera.
Obiteljsku idilu prekida odvođenje oca Rubensa u vrijeme vojne diktature u Brazilu (1964. – 1985.), odakle se nikada nije vratio. Supruga i majka Eunice Facciolla Paiva (1929. – 2018.), nakon što je bila u zatvoru, preselila se s djecom u Săo Paulo te je završila studij prava i postala brazilska odvjetnica i aktivistica. Njezina hrabrost i ustrajnost bili su otpor diktaturi.
Još jedan jako dobar povijesni film u kinima jest talijanski »Vermiglio«.
