Posljednjih se mjeseci u javnosti mnogo raspravljalo o političkim i ideološkim razlozima u pozadini prijevoda djela suvremenih hrvatskih autora na strane jezike. U takvu ozračju gotovo spasonosno zvuči podatak da je na ovogodišnjim Danima hrvatske knjige nagradu »Davidias« Društva hrvatskih književnika za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike dobio engleski prijevod »Davidijade« Marka Marulića. S autorom prijevoda, filologom i filozofom prof. dr. Edwardom Mulhollandom, ususret Mjesecu hrvatske knjige, razgovarali smo o Marulićevu pjesničkom geniju, ali i o njegovoj relevantnosti za suvremene naraštaje. Predstojnik filološke katedre na kansaskom fakultetu Benedictine College uz početak se akademske godine rado osvrnuo i na krizu humanističkoga obrazovanja i katoličkih sveučilišta.
Dok sam prije dvadesetak godina predavao latinski i filozofiju u New Yorku, pripremao sam prijatelja Anthonyja Vallea koji je želio studirati patristiku u Rimu za ispit iz latinskoga. Njegov otac bio je iz Pule, a majka – djevojački Martinović – bila je s Oliba. On mi je prvi spomenuo Marulića i »Davidijadu«, za koju prethodno nisam čuo. Nakon njegove preporuke nabavio sam izdanje iz 1974. godine, ali tek godinama kasnije prijavio sam se za stipendiju na Sveučilištu Kansas koja mi je omogućila da započnem prevođenje. Toga ljeta preveo sam četiri knjige u tri tjedna i nastavio prevoditi za vrijeme svake akademske stanke sve do 2020., kada sam se obratio hrvatskomu filologu Bratislavu Lučinu. On mi je otkrio da je moj prijevod prvi potpuni prijevod na bilo koji jezik osim hrvatskoga, a zahvaljujući njegovim kontaktima, englesku je »Davidijadu« odlučio objaviti Jeroen De Keyser iz izdavačke kuće »Lysa«. Iako isprva nije kanio izdavati bilo što vjerskoga sadržaja, zadivila ga je i Marulićeva epika i epska priča o jedinom preostalom rukopisu »Davidijade« – izgubljenu sve do 1922. i očuvanu u Torinu.
Marulić čini nešto slično onomu što danas čine autori serije »Izabrani«: on prepričava biblijsku priču u drugačijem žanru. Takav pothvat ima određene preduvjete. Da bi se napisao ep, sama pripovijest mora biti epska – a upravo mi je Marulić otkrio da je pripovijest o Davidu doista epska. Čak i oni koji poznaju biblijski izvještaj previdjet će činjenicu da je posrijedi priča o čovjeku predodređenu za prijestolje koji toga nije svjestan, čovjeku kojemu Bog povjerava poslanje ostvarivo samo prevladavanjem golemih kušnja uz božansku pomoć. Marulić je to jasno uvidio i još me uvijek zadivljuje koliko je vjerno slijedio i Sveto pismo i epske konvencije – i koliko toga ima reći kršćanima danas.
David nije samo najprikladniji za epsku obradu među starozavjetnim likovima; kao prorok, svećenik i kralj – što prema koncilskom dekretu o laičkom apostolatu svaki kršćanin postaje krštenjem u Kristu – on je i najbliži postkoncilskim kršćanima. Davidova priča stoga je priča svakoga krštenika: čovjeka koji se odaziva uzvišenu pozivu, suočava se s vlastitom grješnošću, prevladava nutarnje i vanjske teškoće, traži Božju volju na krivudavu životnom putu, podiže obitelj i prenosi viziju sljedećemu naraštaju. Svatko ima poveznicu s Davidom: on je i ratnik i pjesnik, i kralj i otac; iznad svega, život mu nije lak te se mora osloniti na druge. Više nego na Odiseja – individualista koji gubi sve svoje ljude zbog nerazboritosti – Marulićev David podsjeća na Eneju, vođu koji doslovce nosi svoju tradiciju na ramenima. U tom smislu »Davidijada« snažno progovara i današnjemu naraštaju Hrvata.
Ni jedan čitatelj »Eneide« iz doba kada ju je Vergilije napisao nije poznavao trajnu stabilnost. Rim je proživio stoljeće građanskih ratova i njegov je identitet bio u krizi. »Eneida« je Vergilijev pjesnički odgovor na pitanje: Tko smo mi kao Rimljani? Marulićeva je nakana slična, ali on se ne bavi nacionalnim, nego kršćanskim identitetom. Opisujući trenutak kada Ahimelek ispituje Davida i njegove ljude da provjeri jesu li obredno čisti da prime sveti kruh namijenjen samo svećenicima, Marulić se obraća izravno čitatelju: Ako se to tražilo za običan kruh, koliko bi se više trebalo pripremiti za pričest? On govori o Davidu eda bi razotkrio pravi identitet vjernika – da kršćanima svojega doba pokaže da je njihov život epska borba. Malo bi koja poruka mogla snažnije odjeknuti u naraštaju koji je izišao iz mračnih godina komunizma i ponovno se suočava s pitanjem: Tko smo mi?
Davidova se priča razlikuje od drugih epova upravo zato što nije fikcionalna. Budući da je nadahnuta, ona je i istinita i spasonosna – i zato se Marulić osjeća pozvanim navijestiti je. U uvodu u »Davidijadu« oslanjam se na Božičevićevu biografiju Marulića, koja pjesnikove posljednje trenutke opisuje riječima i svetoga Pavla i Horacija.
Ta ravnoteža kršćanstva i humanizma bitna je za kršćanski moral, ali i za samu »Davidijadu«. Marulić hodi Vergilijevim stopama, ali zna da cilja naviše. On ne zaziva muze, nego živoga Boga; ne piše dvanaest knjiga, nego četrnaest, prema broju Davidovih naraštaja. To je svojevrsno kulturno pokrštavanje, slično Michelangelovu ostvarenju na svodu Sikstinske kapele koje desetljeće ranije: riječ je o preuzimanju najplemenitijih sastavnica klasične kulture i njihovu stavljanju u službu kršćanske priče. Nije slučajno da se to pokrštavanje zbiva usred reformacije, koja će kulturu puritanski i antiintelektualno lišiti njezinih klasičnih temelja, odražavajući protestantski rascjep između naravi i milosti. Marulić razumije da milost ne razara narav, nego je uzdiže – a upravo takva uključivost danas treba našoj kulturi, osobito katoličkoj.
Dosad nisam razgovarao s mnogo čitatelja premda očekujem da će se to promijeniti kada »Davidijada« postane dostupna u digitalnom obliku na engleskom jeziku. Ipak, bilo mi je osobito drago čuti pohvale pojedinih čitatelja iz Hrvatske. Nikada nisam razmišljao o raščlanjivanju Marulićevih slojeva; jednostavno sam nastojao da svaki od njih dođe do izražaja u odgovarajućem trenutku da bi engleski čitatelj mogao imati iskustvo slično iskustvu latinskoga čitatelja. Marulićevi heksametri bogati su aliteracijom i zvučnim riječima, što sam nastojao odraziti naglašenim dobama jambskoga pentametra, engleskoga herojskoga stiha kojim se već dugo prevode klasični epovi.
»Davidijada« nije drugorazredna vergilijanska fanfikcija, nego samosvojno remek-djelo. Znamo li da je Marulić na njoj godinama radio bez mecene, uzdržavajući se kao komunalni službenik, ona ne blista samo kao plod podrobnoga obrazovanja i retoričke vještine, nego i kao djelo ljubavi. Prevodeći Marulića, želio sam očuvati njegove arhaične latinske izraze i ritam naracije. Potonje otkriva izvrstan, možda i glazbeno obrazovan sluh, a prethodno svjedoči o uronjenosti u mediteransku tradiciju slobodnih umijeća, ali i o istinskom pjesničkom geniju. Marulićev dijalog s klasičnim latinskim i grčkim pjesnicima – od kršćanskoga pjesničkoga uzora Vergilija do manje poznatih autora kakav je Arat – može se usporediti s umijećem jazz-glazbenika: nekoga tko dobro poznaje standarde, a ipak slobodno stvara, nesvjesno citirajući stare teme ili ih svjesno parafrazirajući. U tom je pogledu on velik – ako ne i maksimalan – predstavnik klasično obrazovanih pisaca koji stvaraju kršćansku književnost na velikoj povijesnoj prekretnici.
Kako bi Marulićevo »revno čitanje« danas moglo izgledati?
Marulić je već dugo u središtu hrvatskih rasprava o srednjoškolskoj lektiri, u kojima mu se često prigovara jezična nepristupačnost ili tematska nevažnost za današnju mladež. Kako biste odgovorili na takve prigovore?
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju. Zadovoljstvo mi je najaviti da će jedan moj kolega ovoga semestra uključiti Marulića u svoj kolegij o latinskoj epici, stavljajući ga uz bok autorima poput Vergilija i Lukrecija. S istih bi se polazišta moglo prigovoriti i Shakespeareu. Prosječnomu engleskomu čitatelju danas trebaju fusnote da bi ga razumio. Ipak, trud se čitanja takvih autora isplati jer im djela sadrže viziju ljudskosti koja odolijeva stoljećima. Stoga se takvi prigovori ne čine plodom legitimne kritičnosti, nego posljedicom naivne vjere u napredak – u mit naslijeđen iz moderniteta.
Savršen se primjer krije u samom jeziku. Kada je Jane Austen rabila riječ »primitivan«, smjerala je na nešto čisto i neiskvareno. Sto godina kasnije, krajem devetnaestoga stoljeća, ta je riječ poprimila novo značenje: »zaostalo«. Mit da je novije automatski i bolje uvukao se i u suvremene obrazovne filozofije – filozofije koje su, kako je duhovito zamijetio G. K. Chesterton, mlađe od djece koja im se podvrgavaju. Te filozofije svode obrazovanje na stručno osposobljavanje, sapinjući ga zahtjevima tržišta i pripremajući mlade na ulogu pukih zupčanika u stroju. Nasuprot tomu civilizacijskomu nazadovanju, temeljni ideal zapadnoga obrazovanja najbolje odražava Platonova »Republika«, koja je značenje riječi sophia izmijenila iz vještine u mudrost. Obrazovanje se ne bi smjelo svesti samo na priskrbljivanje za život, nego na promišljanje života da bi on bio vrijedan življenja. Pokret za klasično obrazovanje, koji je u usponu u Sjedinjenim Državama, pokušaj je povratka upravo tomu idealu.
Djeca imaju pravo čuti istinu o tome tko su – a najizvjesnije će je čuti slušajući klasike. Pritom ne mislim tek na grčko-rimski kanon, nego i na ono što Marulić naziva exempla sanctorum; nije riječ samo o kanoniziranim svetcima, nego i najvećim primjerima čovječnosti, onima bez kojih ne možemo razumjeti što smo.
Taj je program protuotrov za epidemiju mentalne pretilosti djece – za stanje uzrokovano knjigama upitne kvalitete. Slikovito rečeno, namjesto da se djeci ponudi meso i krumpir za dušu, šopa ih se mentalnim umjetnim sladilima. U osnovnoj školi dobivaju knjige čija je svrha izazvati određeni osjećaj prema određenomu društvenomu pitanju samo zato što se to pitanje smatra »relevantnim«. No to je tek još jedan mit: nitko ne može predvidjeti koje će teme biti relevantne u budućnosti. Kad sam prije petnaest godina započeo predavati na Benedictineu, nitko nije govorio o umjetnoj inteligenciji. Nasuprot tomu, klasično obrazovanje ostaje trajno relevantno jer se bavi naravlju ljudske osobe.
Prošle sam godine radio s djecom u jednoj srednjoj školi u svojem gradu. Čitali smo »Anu Karenjinu« – golemo djelo o Sankt Peterburgu i Moskvi 19. stoljeća, naizgled vrlo udaljeno od njihova života.
Ali je li doista tako? To je knjiga koja razmatra što čini sretan brak i što čini osobu čestitom – a nitko od mladih ne podnosi lažnjake. Sukob između privida i stvarnosti jedna je od trajnih tema klasične književnosti s kojom se mladi lako povezuju; pitanje je samo kako tu povezanost pospješiti. Tu dolazi do izražaja kvaliteta učitelja. Dobar učitelj ne bi se trebao ponašati kao da je on planina koju učenici moraju prijeći. Dobar učitelj vodi učenike da se sami uspnu na vrh planine jer je pogled s vrha zadivljujući. Suvišno je i reći da se osjećaj postignuća nakon takva uspona ne može usporediti s osjećajem učenika nakon čitanja knjige natopljene društvenim sentimentalizmom. Takve se knjige mogu čitati, ali na njima se ne mogu graditi relevantni obrazovni sustavi.
Prve dvije godine studija u Sjedinjenim Državama služe svojevrsnomu dovršetku općega obrazovanja koje su studenti trebali steći u srednjoj školi. Stručni studiji poput inženjerstva, arhitekture ili sestrinstva imaju koristi od širokoga humanističkoga obrazovanja ponajprije zato što svaki posao koji studenti dobiju samo dva promaknuća dijele od rada s ljudima. Čak i ako im je raspored stoga opterećen, to je ujedno jedini način da pronađu odgovor na pitanje zašto rade to što rade. Svijet u kojem svi pitaju kako, a nitko ne pita zašto, opasan je svijet. Iako Katolička Crkva tu istinu poštuje stoljećima, mnoge su katoličke obrazovne institucije od nje odavno odustale, zadovoljavajući se raspelom na zidu i vjeronaukom. No ako cijeli kurikul nije prožet istinskom vizijom ljudske osobe i njezina dostojanstva, katoličko je obrazovanje osuđeno na propast. To vrijedi čak i s površnoga tržišnoga stajališta – osobito ondje gdje država ne subvencionira katoličko obrazovanje, kao što je slučaj u SAD-u.
Spomenuta misao potječe iz molitve svetoga Tome Akvinskoga prije učenja. On je molio Boga da ga oslobodi dvostruke tame u kojoj je rođen: tame neznanja i tame grijeha. Toma zamjećuje usku povezanost između tih dviju tama: život u milosti snaži ljudsku sposobnost poimanja istine. Ipak, ta se sposobnost ne može razviti bez vježbe. Tomu »vježbanju« služi i velika književnost, ali knjige nisu dovoljne. Potrebni su i »veliki predmeti«, što na Benedictineu osigurava Centar za ljepotu i kulturu. Katoličko sveučilište mora svoje studente opremiti i intelektualnim i duhovnim oruđem za »dobar boj«.
Mnoga katolička sveučilišta odrekla su se blaga koje posjeduju, nastojeći postati nalik velikim istraživačkim sveučilištima – kao da prenošenje istine nije samo po sebi dovoljno veliko. Pod pritiskom mita napretka zaboravila su da je učinkovitost vrlina samo ako se zna što učiniti s ušteđenim resursima, kao i da je raznolikost vrlina samo kada se sjedini u više jedinstvo. Biti katolik znači biti sposoban za dijalog, ali dijalog uvijek treba imati čvrsta polazišta. Drugost može cijeniti samo onaj tko dobro poznaje istinu o sebi.
