Početkom veljače u prostorima Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu predstavljena je knjiga »Studije o Marulićevoj ‘Juditi’« autorice dr. Ružice Pšihistal. Dva mjeseca prije toga znanstvena je monografija predstavljena i u Osijeku. U Zagrebu je o njoj govorila dr. Hrvojka Milanović-Salopek, u Osijeku dr. Krešimir Šimić. U obje je prigode istaknuto da je knjiga plod dugogodišnjega autoričina bavljenja Markom Marulićem i njegovim kapitalnim djelom te da donosi vrlo vrijedne nove uvide u Marulićevo djelo zahvaljujući kojemu je splitski kršćanski humanist stekao status oca hrvatske književnosti. Na predstavljanjima je, barem na onom u Zagrebu, također došlo na vidjelo da mnoga ključna opredjeljenja nisu poštovala taj status do dana današnjega. Taj je vid Marulićeve aktualnosti bio povod Glasu Koncila da autoricu zamoli za intervju.
Bilo je, jasno, hrvatske književnosti, usmene, pučke i pisane, i prije Marulića i bez nje Marulić ne bi bio moguć. No on je autor »Judite« kao prvoga velikoga autorskoga književnoga djela na hrvatskom jeziku, koje je k tomu i prvo tiskano književno djelo na vernakularu (lokalnom govoru, danas bi se reklo dijalektu). Marulić je s »Juditom« usporediv s Danteom i »Božanstvenom komedijom«, što je s punim pravom postalo općim mjestom. »Judita« je k tomu remek-djelo svjetske književnosti i vjerojatno prvo veliko književno djelo na narodnom jeziku među slavenskim narodima. Istodobno je to djelo poznatoga i vrlo uglednoga autora koji je prema djelima na latinskom prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa. Dakle, i Marulić kao autor i »Judita« kao djelo pripadaju najužemu kanonu nacionalnih klasika ili kamena temeljaca hrvatske književnosti. Sve su te konotacije prisutne kada kažemo da je Marulić otac hrvatske književnosti.
Marulić je mogao birati kojim će se jezikom koristiti, kojoj će se publici obratiti i u kojem žanru. Nije neobično da je spjevao »Davidijadu« na latinskom, ali odluka da u žanru biblijskoga epa najprije napiše »Juditu« na »harvackom« bila je smjela i ambiciozna. Kod čitanja »Judite« odmah je vidljivo da ne funkcioniraju alternative srednjovjekovlje ili renesansa, domaća ili antička tradicija, začinjavci ili »stari poet«, pouka ili estetski užitak, visoko ili nisko, ozbiljno ili smiješno. Inkluzivnost je Marulićeva temeljna komunikacijska strategija: obraća se i domaćim učenim humanistima koji znaju latinski, ali i onima koji znaju samo jedan »naš jazik«, nasljeduje i nekršćansku ili pretkršćansku, ali i kršćansku antiku. »Judita« je djelo vrlo složene strukture.
Ona je prema žanru biblijski ep zasnovan na modelu biblijske parafraze, ali ima i elemenata »niskoga« humora i groteske te nije »savršeni vergilijanski ep«, nego sadrži i sekundarne žanrove poput molitava, blagoslova ili tužaljka te česte prekide u pripovijedanju sa svrhom poučavanja kršćanskim vrlinama i odvraćanja od poroka.
Kao što to često biva, nedostajale su pripreme, pa nas je na neki način obljetnica »zatekla«, a valja imati na umu i izvanredne okolnosti epidemioloških mjera. Unatoč tomu bilo je vrijednih znanstvenih okupljanja na simpozijima, ali i okupljanja uže struke profesora hrvatskoga jezika, u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje; objavljeno je više vrijednih izdanja, među kojim valja izdvojiti prvo kritičko izdanje »Judite«, uz studijsko i preslikano izdanje koje je priredio Zvonko Pandžić, pomno priređeno i raskošno opremljeno izdanje Bratislava Lučina te novi unutarjezični prijevod ili adaptacija »Judite« Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Bilo je i vrijednih izložaba i predavanja diljem Hrvatske, posebice u Splitu u organizaciji Književnoga kruga Split i Centra »Marulianum« te drugih kulturnih ustanova, ali i u Dubrovniku u franjevačkom samostanu Male braće, gdje se čuva cjelovito očuvan primjerak prvotiska »Judite«. Emitiran je na HRT-u dokumentarni film o »Juditi«, bilo je i popularnih adaptacija u žanru stripa. Ne može se reći da je sve to malo.
S druge strane moram dati za pravo i Vašemu dojmu. Čini mi se da je on više odraz suvremenoga informacijskoga kaosa i kakofonije, odnosno naše nemogućnosti da među lavinom informacija koje nas zasiplju razlučimo bitno od nebitnoga. Obljetnice su važan element kulturnoga pamćenja pa njihovo značenje ne treba podcjenjivati, ali pitanje je koliko je danas kapaciteta i volje za pamćenje. Iskoristit ću ovu prigodu kako bih podsjetila da smo vrlo blizu sljedećemu važnomu datumu, 500. obljetnici Marulićeve smrti koja pada 2024. godine. Eto, imamo novu prigodu…
Marulić je u hrvatskoj književnoj kulturi od početka prihvaćen kao kanon, uzor, mjerilo. Uz poneke oscilacije imao je u njoj neprekinut kontinuitet recepcije. No od tridesetih godina 19. stoljeća, u procesima formiranja književnoga kanona, bilo je za Marulića i »Juditu« nekoliko zaprjeka. Prva je bila jezična. Druga je zaprjeka bio ideološki supstrat ilirske faze hrvatskoga narodnoga preporoda kojemu je odgovarala zamisao južnoslavenskoga i »općeslovinskoga« zajedništva. Na tim pretpostavkama primjereniji su bili Mažuranićev »Smrt Smail-age Čengića« i Gundulićev »Osman«. Jasno, i ta djela imaju visoku estetsku vrijednost, ali su istodobno odgovarala ideološkoj struji. Tako su Marulić i njegova »Judita« ostali u drugom planu.
Zanimljivo je da su strani kroatisti i slavisti primjećivali tu pomalo čudnu pojavu koje mi nismo svjesni jer smo na nju navikli. Poljska književna povjesničarka Joanna Rapacka primjerice zapazila je da su Hrvatima klasična djela postala ona kojima tema nije nacionalna prošlost. I u »Smail-agi« i u »Osmanu« imamo protuosmanlijsku temu, ali su u prvom protagonisti Crnogorci, a drugi je vezan uz Poljake.
Što se tiče Krleže, stvari su vrlo jednostavne. Iz ideoloških razloga imao je negativno stajalište prema svemu što je imalo bilo kakve izravne ili neizravne veze s Katoličkom Crkvom. Za njega su humanizam i renesansa – uz poneke iznimke – nespojivi s kršćanskom vjerom. Naš se humanizam, tvrdi Krleža, »ugasio«, upravo »zaglavio« u »pokornosti crkvi katoličkoj i istinitoj vjeri«. Takvo je stajalište već u Krležino vrijeme napušteno i renesansni je humanizam uglavnom prihvaćen kao svjetonazorski neutralan kulturni i obrazovni pokret. Prihvaćeno je međutim da postoji jedna struja humanista koji su klasičnu učenost stavili u službu kršćanske vjere, kod kojih je naglašena sinteza biblijske, patrističke i klasične sastavnice. Kao primjer obično se uzima Erazmo Roterdamski, no bilo je i mnogo drugih, među kojima je bio i Marulić. Taj uvid nije realno očekivati od Krleže.
Razloga je više. Moramo priznati da vrijeme u kojem živimo nije sklono tehnikama pomnoga, sporoga čitanja. Treba uzeti u obzir i srednjoškolsku dob, digitalno vrijeme… Unatoč svemu tomu »Judita« je djelo koje obvezuje. Uz to, prema stupnju svojih filoloških i ostalih obrada, »Judita« je spremna da uđe u srednjoškolske učionice i da ju profesori povežu s ishodima učenja. Pokazao je to i zbornik koji je prošle godine objavila Agencija za odgoj i obrazovanje: srednjoškolskim je profesorima stalo do »Judite« i oni je znaju metodički obraditi i prilagoditi učenicima. Kaos koji je izazvala izrada novoga kurikula od 2016. godine naovamo usudila bih se nazvati subverzijom.
Kao što sam rekla, stvar je složena i razloga ima više. Ako ih idemo dublje tražiti, jedan od njih je i to što u izradu kurikula nisu dovoljno bili uključeni kompetentni stručnjaci. Ne možemo isključiti ni da je zaprjeka za »Juditu« bila »kršćanska ideologija«. Kako god, umjesto kriterija književne vrijednosti djela u prvi su plan postavljeni imperativi »čitanje iz užitka« i »sloboda izbora«, kao prozirni sofizmi…
»Judita« se od 2016. do danas, pod pritiskom javnosti, simulirano »vraćala« u »lektiru«. O čemu je riječ? Što je školska lektira? Lektira podrazumijeva cjelovito samostalno čitanje djela, kod kuće, a književna djela u ulomcima čitamo u školskim čitankama na nastavi. Prema kurikulu koji je na snazi za nastavni predmet hrvatski jezik »Judita« nije na popisu obveznih djela za cjelovito čitanje, ali je na popisu »klasičnih« književnih tekstova za »cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka«, i to među stotinjak drugih djela, ali uz napomenu »izbor«. U Preporukama za ostvarivanje ishoda u 3. razredu gimnazije izrijekom se preporučuje uvoditi »Juditu« »na ulomcima«. Kako to razumjeti? Jednostavno. »Judita« je izbačena iz lektire i nema te retorike kojom bi se obranila suprotna teza, koja je pljuska i struci i zdravoj pameti! Drugi je utješni zaključak kako nije zabranjeno učenicima da spontano posegnu za cjelovitim čitanjem »Judite« iz vlastita »užitka«.
Da! Cjelovito je čitanje moguće zahvaljujući nastojanjima mnogih naših vrsnih filologa, od Ivana Slamniga koji ju je djelomično preveo preko cjelovita prijevoda Marka Grčića u dva izdanja i prepjeva u rimama Nikice Kolumbića pa sve do spomenutoga novoga cjelovitoga prijevoda Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ni jedan od njih nije savršen, ali svaki je koristan jer omogućuje učenicima da razumiju tekst u procesu linearnoga čitanja. Zašto učenik ne bi čitao samostalno (kod kuće) unutarjezični prijevod, a na satu uz pomoć profesora i stručnih pomagala odabrane dijelove u originalnom versifikacijskom slogu. Nema sumnje da bi darovitiji nakon toga još jednom posegnuli i za izvornom Marulićevom »Juditom«.
Marulićeva je »Judita«, a tako je i s mnogim drugim klasičnim djelima, i zabavna, tj. ima i zabavnih elemenata. Učenici bi to otkrili kada bi ju cjelovito pročitali. Zašto je zabavna? Zato što je Marulić za predložak uzeo biblijsku Knjigu o Juditi, koja je sama po sebi jedna od najvještije ispripovijedanih biblijskih priča uopće.
Kada govorimo o »užitku« kod čitanja, postavlja se pitanje što je užitak. Je li to konzumeristička ideja užitka? Postoji li užitak znanja, estetski užitak? Užitak upoznavanja s vrijednim književnim djelima koja postaju dio intimnoga čitateljskoga habitusa za cijeli život? Što je zadaća škole?
Biblijska Judita u kršćanskoj tradiciji nije sporna, o čemu svjedoči i činjenica da je na Tridentskom koncilu ta biblijska knjiga definitivno uvrštena u katolički kanon. Postojali su neki moralni prijepori glede Judite, ali su se odnosili isključivo na element laži. Čak ni elementi zavođenja u ranoj percepciji nisu bili prijeporni. Zavođenja postaju prijepornima tek iz feminističke perspektive, za što su dobrim dijelom »zaslužne« mizogine obrade Judite u 19. stoljeću. Ubojstvo kao čin u kršćanskoj starini uopće nije bilo temom rasprave. Zašto? Zato što je već tada postojala ideja pravednoga rata, odnosno nužne samoobrane. Budući da je agresor izravno ugrozio ne samo opstanak Juditine Betulije, nego i vjerski, etnički i politički identitet čitavoga židovskoga naroda – a imao je ambiciju podčiniti i cijeli svijet – njezin postupak ne samo da se smatrao opravdanim, nego i uzornim činom hrabre žene koja se izložila opasnosti za spas drugih.
Marulićeva su djela uz nešto iznimaka vjerski angažirana, štoviše, on izrijekom nastupa kao kršćanin, kao evangelizator, »propagator fidei«, promicatelj vjere, i to tako da se koristio svojom humanističkom učenošću. Upravo je tako i percipiran, kao kršćanin koji je ujedno humanist, tj. kao kršćanski humanist. Njegova bi se latinska djela mogla čitati kao pokušaj evangelizacije europske elite. A u djelima na narodnom jeziku u to nastojanje uključuje i običan, domaći puk.
Tematski gledano u njegovim je teološkim djelima naglašena kristocentričnost i povratak izvorima kršćanstva, tj. Bibliji i crkvenim ocima. Tu je i utjecaj pokreta »devotio moderna«, tj. povratak jednostavnomu, svakodnevnomu življenju vjere i kršćanskih krjeposti, što podrazumijeva odmak od odveć spekulativne teologije i duhovnosti.
Da, tu su Marulićevu crtu modernosti primijetili teolozi, primjerice Mladen Parlov, Drago Šimundža i Franz Posset. Osim što je neprijeporna njegova književna veličina, njegova vjernost temeljnim kršćanskim vrijednostima, i to u teškom vremenu tranzicije iz srednjega u rani novi vijek, popraćenom ratovima, bolestima, migracijama i krizama svih vrsta, može biti i danas uzor i poticaj vjernicima da stoje čvrsto u vjeri u sličnom tranzicijskom vremenu. Njegovo traženje novih putova navještaja putokaz je svim vjerovjesnicima.