Nakon što se krajem veljače i u Hrvatskoj pojavio novi i nedovoljno istražen koronavirus glavna struja javnoga mnijenja kao ključne izazove hrvatskoga zdravstva nametnula je pitanja dnevnoga broja zaraženih osoba, kapaciteta ležajeva u bolnicama i broja respiratora. No »novo normalno« nije izliječilo boljke hrvatskoga zdravstva iz ere »staroga normalnoga«. Uz galopirajuće dugove, ne treba izostaviti ni višegodišnje nezadovoljstvo mnogih hrvatskih liječnika uvjetima rada u domovini. Dio toga nezadovoljstva odražava se i u broju odlazaka liječnika i medicinskoga osoblja u inozemstvo. Odlaze iskusni liječnici, ali i oni bez ikakvoga iskustva – mnogi netom nakon završetka studija medicine u Hrvatskoj odlučuju svoje talente »iznajmiti« inozemnim zdravstvenim sustavima. S druge strane, upravo je pandemija koronavirusa pokazala da zdravstveni djelatnici nisu samo dio broja zaposlenika javnoga sektora, nego i ključni resurs za opstanak i normalno funkcioniranje društva. Blagdan svetoga Luke evanđelista, koji se u kršćanskoj tradiciji časti kao zaštitnik liječnika, bio je prigoda da o stanju hrvatskoga zdravstva u okolnostima pandemije sugovornik bude predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Krešimir Luetić. Na dužnost predsjednika vodeće strukovne liječničke udruge dr. Luetić stupio je u lipnju prošle godine. Kao specijalist interne medicine, gastroenterologije i hepatologije radi u Kliničkoj bolnici Sveti Duh, a predaje i na Katedri za internu medicinu zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta. Oženjen je i otac je troje djece.
DR. LUETIĆ: Nije nikakva novost da je hrvatski zdravstveni sustav već godinama u financijskoj, kadrovskoj, infrastrukturnoj i organizacijskoj krizi. Dugovanja veledrogerijama samo su odraz činjenice da zdravstveni sustav nije postavljen na održivim temeljima. Već godinama svjedočimo da veledrogerije prijete bolnicama obustavom isporuke lijekova i da se onda interventno ulijevaju sredstva u zdravstveni sustav. Mislim da se, kao i ranije, te prijetnje ne će obistiniti te da zbog financijskih dubioza ne će biti nikakvih posljedica na zdravlje građana. Važno je također zdravstvu skidati stigmu gubitaša, kao da je riječ o nekom neuspješnom poduzeću. Naime, zdravstveni sustav ne postoji da stvara profit, nego da zadovoljava zdravstvene potrebe građana. Bolnice nisu brodogradilišta koja grade brodove skuplje nego što ih mogu prodati, nego su javna služba koja je 24 sata na raspolaganju svima koji trebaju medicinske usluge. Limiti, odnosno sredstva koje bolnice dobivaju od HZZO-a, ponekad nisu dostatni ni za troškove plaća zaposlenih, ali bolnice ne mogu zatvoriti svoja vrata kada potroše mjesečni limit. Međutim, mjesta za racionalizaciju troškova svakako ima. To je u prvom redu racionalnija javna nabava, smanjivanje broja nezdravstvenih radnika u zdravstvenim ustanovama te primjerice zajednička kupnja posebno skupih lijekova s još nekoliko susjednih država radi postizanja niže cijene i ušteda.
DR. LUETIĆ: Kada smo prije nekoliko godina proveli anketu među liječnicima mlađima od 40 godina, rezultati su bili upozoravajući. Naime, 90 posto liječnika smatralo je da je njihov status lošiji nego status kolega u inozemstvu, a tri četvrtine anketiranih nije vjerovalo da će se situacija popraviti. Nezadovoljstvo i besperspektivnost u sinergiji, nažalost, dovode do odluke o odlasku iz Hrvatske. Više od 900 liječnika u zadnjih je sedam godina napustilo hrvatski zdravstveni sustav, a još oko 1000 njih ima pripremljene papire tako da u svakom trenutku također mogu otići.
U pravu ste, ljudi su ključni resurs svakoga sustava, pa tako i zdravstvenoga. Ova pandemija jasno je pokazala cijelomu hrvatskomu društvu važnost zdravlja, a samim time i važnost liječništva za funkcionalan zdravstveni sustav. Vjerujem da će se kroz prizmu borbe s virusom te napora i žrtava koje u toj borbi podnose upravo hrvatski liječnici i ostali zdravstveni radnici cijelo društvo suglasiti s našim naporima. Želim ostati nepopravljiv optimist i nadam se da ćemo, unatoč izazovnim ekonomskim vremenima koja su pred nama, ubrzo svjedočiti boljemu pozicioniranju te, u konačnici, primjerenu statusu liječnika u Hrvatskoj. Jer upravo je osnaživanje statusa i položaja liječnika te ostalih zdravstvenih radnika nuždan preduvjet za osiguravanje dostupne, pravodobne i kvalitetne zdravstvene zaštite naših građana. Ako se žurno ne prione donošenju Zakona o statusu i plaćama liječnika, bojim se da sve veći broj kolega ne će vidjeti perspektivu u našem zdravstvenom sustavu i da će svoju profesionalnu budućnost potražiti drugdje.
DR. LUETIĆ: Novi je zabrinjavajući fenomen eksponencijalni rast broja odlazaka najmlađih liječnika, odmah nakon diplome, bez ijednoga dana radnoga staža u Hrvatskoj. Naraštaji mladih liječnika perspektivu u inozemstvu vide svakako kroz bolje uvjete rada, bolji materijalni položaj te rad u organiziranijem i uređenijem sustavu. Nije zanemarivo ni pitanje slobodnoga vremena, odnosno obiteljskoga života jer, podsjetimo, liječnici u Hrvatskoj odrađuju više od tri milijuna prekovremenih sati godišnje. To je prosječno 500 prekovremenih sati godišnje po liječniku, što dugoročno bitno narušava kvalitetu života i dovodi do kroničnoga nezadovoljstva. Mladi više »ne žive da bi radili«, čak i »ne rade da bi živjeli«, nego žele »živjeti dok rade«, a upravo takvu mogućnost sve manje vide u našem zdravstvenom sustavu. Stoga trebamo mijenjati način organizacije i upravljanja našim zdravstvenim sustavom. Uz učinkovitost i funkcionalnost sve više trebamo inzistirati na sigurnom, poticajnom i ugodnom radnom okruženju u kojem će se napredovati u skladu sa sposobnostima i ambicijama, a ne prema podobnosti i na temelju negativne selekcije. Naime, kada mladi kolege pogledaju status liječnika u Hrvatskoj, pri čemu ne mislim ponajprije na plaću, moram priznati da me ne čudi njihova namjera odlaska. Odlaska tamo gdje se liječnike prihvaća kao partnere u socijalnom dijalogu o njihovim radnim pravima, tamo gdje liječnici ne moraju tužiti svoje ustanove kako bi dobili svoju zarađenu plaću i tamo gdje liječnici ne završavaju na prekršajnom sudu jer su imali previše prekovremenih sati bez kojih sustav ne bi mogao opstati. Sve to liječnici nažalost u Hrvatskoj danas još nemaju.
DR. LUETIĆ: Treba reći da se medicina kao struka i znanost temelji na dokazima, a to su znanja i spoznaje o nekoj bolesti, poremećaju ili stanju. Pandemiju je prouzročio novi koronavirus i samo njegovo ime virusa sugerira da je riječ o posve novoj bolesti pa su znanja vrlo oskudna, odnosno tek se formiraju. Tako da od početka ove godine brojni liječnici i drugi znanstvenici pokušavaju doznati što više o virusu i bolesti COVID-19. S obzirom na limitirane spoznaje ne čudi da se ponekad unutar struke mogu čuti različita stajališta ili mišljenja. Treba slijediti prevladavajuća mišljenja krovnih liječničkih društava ili centara za prevenciju bolesti. Budući da još nemamo učinkovito cjepivo, najbolji način borbe s epidemijom stare su iskušane metode koje uključuju distanciranje, higijenu i maske. Kada je riječ o Hrvatskoj, mislim da unutar medicinske struke nema toliko prijepora koliko su možda javnost zbunjivale neke odluke Stožera. Treba podsjetiti da Stožer nije stručno, nego političko-operativno tijelo u kojem dijelom participiraju i medicinski stručnjaci.
DR. LUETIĆ: Kada su u veljači i ožujku do nas dolazile snimke i vijesti iz Italije, iz Bergama i Lomabardije, svi smo bili zatečeni i vrlo zabrinuti. Kad smo čuli da liječnici u Italiji doslovno moraju birati koga staviti na respirator jer je pacijenata s teškim oblikom bolesti COVID-19 previše u usporedbi s brojem dostupnih uređaja, znao sam koliko je takva situacija težak etički prijepor za liječnike. Mi se srećom nismo ni približili takvu scenariju. Stoga je Stožer u ožujku i travnju donio logičnu odluku kojom je zaustavljen tzv. hladni pogon u bolnicama. To se odnosilo na sve pretrage, operacije i preglede koji nisu smatrani hitnima i koji nisu bili dio liječenja onkoloških bolesnika. No stanje se u svibnju, lipnju i tijekom ljeta normaliziralo, pokušalo se i nadoknaditi propušteno iz perioda »zatvaranja«. Ne zaboravimo da je u Zagrebu bio i potres koji je znatan dio bolničkih kapaciteta izbacio iz stroja. Situacija s koronavirusom zasigurno je produžila procese naručivanja i obavljanja nekih pretraga, a i mnogi rizični pacijenti nisu iz objektivnih, ali ponekad i subjektivnih razloga, kao što je strah, obavljali redovite kontrole u vrijeme epidemije. Smatram da je najviše trpjela preventivna medicina. Ona je tijekom ove prve faze pandemije nekako bila stavljena u drugi plan. Međutim, upravo je zato veoma važno inzistirati na ponovnom zamahu preventivnih zdravstvenih programa, poglavito ranih otkrivanja malignih bolesti dojke, debeloga crijeva, vrata maternice i pluća, u kojima smo po pobolu i smrtnosti među najlošijima u Europi.
DR. LUETIĆ: Vjerojatno aludirate na odluke Nacionalnoga stožera i izjave koje smo mogli čuti od njihovih predstavnika. Ponovit ću, Stožer je osnovan i imenovan temeljem zakonskih propisa te je operativno tijelo kojim rukovodi Hrvatska vlada, čije političke odluke Stožer provodi. Očito su tijekom epidemije mijenjali određena stajališta, dijelom vjerojatno zbog rastućega znanja te različitih podataka i informacija o virusu, a dijelom i zbog brige o ekonomskim interesima države, a ne samo zdravstvenim. Za nas liječnike zdravlje je uvijek prioritetno, ali budući da ova epidemija nije sprint na sto metara, nego utrka na duge pruge, shvaćam da sve države trebaju balansirati između ekonomskih i zdravstvenih argumenata.
DR. LUETIĆ: Situacija s poljoprivrednikom iz okolice Varaždina koji je dobio visoku kaznu jer je prekršio mjeru samoizolacije otišavši na rad u polju u usporedbi s visokorangiranim političarima koji su izbjegli samoizolaciju otvara pitanje dvostrukih kriterija. Dvostruki kriteriji i nekonzistentnost u komuniciranju upravo su glavni razlozi zašto je dio građana postao skeptičan prema Stožeru i njegovim mjerama. Dvostruki kriteriji i nekonzistentnost zapravo su voda na mlin svim teoretičarima zavjera, negatorima epidemije i osporavateljima odluka Stožera.
Zdravstveni sustav postoji radi očuvanja života i zdravlja građana. Pojava epidemije bolesti COVID-19 naravno ne znači da su ostale bolesti nestale ili privremeno zastale. Stoga je na svima nama u zdravstvenom sustavu zahtjevna zadaća da građanima omogućimo kontinuitet pružanja sveobuhvatne i dostupne zdravstvene zaštite, a istodobno osiguramo dovoljno kapaciteta za borbu s koronavirusom.
DR. LUETIĆ: I kao liječnik, znanstvenik, i kao čovjek zalažem se za slobodu govora i razmišljanja te preispitivanje dostignuća i autoriteta. Mislim da znanstvena ili stručna polemika mogu samo donijeti napredak i još bolja rješenja. No ako se postavlja sumnja na sve i a priori se odbacuju ikakvi argumenti struke, riječ je o isključivosti i nedostatku tolerancije. Nažalost, dio naših sugrađana ponaša se upravo tako. U situaciji ovakve epidemije takvo je ponašanje neučinkovito i ne pridonosi boljoj borbi Hrvatske s virusom. Na tzv. Festivalu slobode u Zagrebu i Rijeci mogli smo čuti neka stajališta koja negiraju ili banaliziraju opasnost epidemije. Takvo je ponašanje društveno neodgovorno. Relativizam sam po sebi ne bi trebao biti problem ako uz sebe ne veže isključivost, netoleranciju i jednosmjernu komunikaciju.
DR. LUETIĆ: Unatoč svemu navedenomu i brojnim teškoćama s kojima se suočavamo, odgovorno tvrdim da je hrvatski zdravstveni sustav još uvijek dobar. On je uglavnom dostupan i funkcionalan. Najveća vrijednost našega zdravstva su ljudi, vrhunski liječnici, marljive i stručne medicinske sestre te ostali zdravstveni radnici. Nemamo najnovije zgrade, nemamo najnoviju i najmoderniju opremu, a organizacija našega zdravstva sigurno može biti znatno bolja. Što ga onda čini učinkovitim i funkcionalnim? Ljudi, zdravstveni profesionalci.
