U Republici Hrvatskoj, najkompliciranijoj birokratskoj državi (osim nekih afričkih), iako je doba digitalizacije, priče o e-građaninu najobičnija su farsa, žrtva se ne vrjednuje, posebice ona iz Domovinskoga rata. Nezamislivo je da ni danas ne postoji registar hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata. Oni su ubijeni, ranjeni! Ono što je još žalosnije: ne postoji na jednom mjestu popis ubijene djece u Domovinskom ratu, a vodi ih se 402. Ne postoji jedinstven popis ni ranjene djece, kao ni ranjenih civila. O tome i drugim problemima koji se odnose na hrvatske civilne žrtve Domovinskoga rata govori Julijana Rosandić, koja je i sama žrtva. Predsjednica je Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata. Nakon niza godina radi se prijedlog nacrta zakona o hrvatskim civilnim žrtvama iz Domovinskoga rata koje su stradale u srpskoj agresiji. Dosadašnja su ministarstva to uklanjala ispred sebe, ili je sve ostajalo na obećanju, a prema sadašnjim obećanjima, jer radna skupina je oformljena, uskoro bi to trebalo i zakonski riješiti. Prijedlozi Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata za novi zakon su povećanje proračunske osnovice, zatim utvrđivanje statusa ranjenoga djeteta u Domovinskom ratu, ukidanje zaprjeke za ostvarenje prava na obiteljsku invalidninu, izrada registra civilnih žrtava Domovinskoga rata, dobivanje adekvatne zdravstvene zaštite, ortopedskih pomagala, prava na lječilišta i rehabilitaciju, podrška kroz psihosocijalnu pomoć te niz drugih prijedloga.
ROSANDIĆ: Na čelu sam Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske punih 20 godina. I tako već dva desetljeća rada i demokratske borbe provodim u dokazivanju vlastima da su civilni stradalnici dio Domovinskoga rata te da nisu »pali s Marsa«. Civili su u agresiji na Hrvatsku ubijani, i to sustavno i svakodnevno. Nažalost, to dokazivanje teško ide, premda kao takvi i po Ustavu i po zakonu imaju određena prava. Isto tako, podatci o civilnim žrtvama su različiti. U ovih 20 godina sramotno je da institucije države nisu ujedinile popise koji vjerojatno negdje postoje. Pa svatko je imao svoje ime i prezime, svoj identitet, mislim na one za koje se znade da su stradali. Primjerice, nedavno je Andrija Hebrang predstavio knjigu o stradalim civilima, nažalost opet nepotpunu, bez imena i prezimena. Tako on donosi da su skupni ili zbirni podatci oko 7500 ubijenih i oko 10 000 ranjenih. Nadalje, od civila oko 47 posto bilo je starije od 60 godina, a 44 posto su bile žene. Među ubijenim civilima je 345 djece (4,8 %), a 108 djece ostalo je trajnim invalidima. Bez jednoga roditelja ostalo je 4285 djece, a bez oba njih 54. To je hrvatska stvarnost s kojom se suočavamo dvadeset godina. Pa zar je teško iz neke središnje institucije poslati okružnicu, primjerice staviti tu stavku u popisu stanovništva, ili u crkvenim knjigama kroz matice. Ima bezbroj načina da ta brojka bude točna i precizna, s imenima i prezimenima, a ne da se govori »oko« ili otprilike?
ROSANDIĆ: Nažalost, sustav u Hrvatskoj poznaje ih vrlo malo ili ih uopće ne poznaje. Tužno je da i ono malo prava koja ostvaruju osobe s invaliditetom ostvaruju po zakonu o vojnim i civilnim invalidima rata iz Drugoga svjetskoga rata. Hrvatski zakon ne poznaje ubijeno ili ranjeno dijete iz Domovinskoga rata. O tome se može promišljati na različite načine. Zašto je tako? U prvom redu može se tumačiti na taj način da oni koji su iz ureda radili zakone i uređivali sustav žele umanjiti tragediju hrvatskoga naroda, ili možda oni na terenu nisu željeli pokazati stvarno stanje. Nije isključeno ni to da se željelo manipulirati žrtvama, jer za ubijenu i ranjenu djecu nema opravdanja. Kad bi se to isticalo u realnom prikazivanju, dosegnulo bi velike razmjere osude, svjetska javnost bi se senzibilizirala, a onda bi i svi postupci bili drukčiji, počevši od Haaga do Ujedinjenih naroda. Odgovornost je puno veća kad su ubijena djeca. Država je jedno, i nju smo izborili, ali naše je društvo složeno i puno je u njemu taloga, posebno u institucijama koje ne rade svoj posao. Uostalom, zar nije sramotno da Hrvatska kroz svoje institucije nema popis ubijene djece? Što iz toga proizlazi? Pojedinci su jednaki, drugi su manje jednaki. Sve to treba promatrati kroz prizmu osobnih interesa i materijalnih prava pojedinih skupina, zatim ideologije, politike, neznanja, žalopojke za bivšom državom. Presložen je to birokratski sustav u državi koji nema jasno i unificirano stajalište, nema jasne vrijednosne i moralne sudove. Sve se nataložilo da bi se prekrila istina i zaštitilo dostojanstvo običnoga maloga čovjeka – posebno žrtve Domovinskoga rata. Pa kakve veze ima zakon iz Drugoga svjetskoga rata sa žrtvama iz Domovinskoga rata, posebno s civilnim žrtvama, a tek kad su u pitanju djeca? To je omalovažavanje žrtve, a kroz sustav prolazi se ponovna viktimizacija žrtve.
ROSANDIĆ: Zapravo, sve je postavljeno pogrješno jer prioritet nije bio zaštititi žrtvu, pomoći joj, naći načina da njezino dostojanstvo bude vrjednovano. Slažem se da je stradanje djece u Domovinskom ratu trebalo biti najosjetljivije pitanje, međutim to nije bilo tako. Jer kad su civili u pitanju, danas su to odrasli ljudi koji osim trauma koje su doživjeli nose i teret nepravde koja im se još čini današnjim zakonima i pravilnicima. Sve to donosi traumatičnu i depresivnu sliku. I onda se postavlja pitanje zašto se mladi iseljavaju. I tu treba tražiti razloge »bolesnoga i nepravednoga društva« u korijenu i u temeljima. Što se tiče ubijene djece, sramota je da se o njima ne zna u javnosti. Prema popisima ubijeno je 402 djece u Domovinskom ratu. Jednostavno, službene su institucije zakazale, nisu odradile svoj posao, niti ga rade. U suradnji s Hrvatskim dokumentacijskim centrom nastojimo iščistiti popise te konačno riješiti popis koji zapravo nikada ne će biti konačan. Barem se nadam, jer na to imamo pravo, da ćemo brzo imati službene podatke o tome. Kad smo kod ubijene djece, želim napomenuti da roditelji ne primaju ni kunu naknade. Na drugoj strani, da su izgubili kokoši oboljele od ptičje gripe, davno bi dobili odštetu. Jednostavno, stradali hrvatski civili žrtve su drugoga, trećega i tko zna kojega reda u Hrvatskoj. Konkretno, imamo ubijenu djecu u Slavonskom Brodu, njih 29 imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje. U Slavonskom Brodu je spomenik »Prekinuto djetinjstvo« i on je na neki način podsjetnik da ne smijemo zaboraviti na te najmlađe žrtve, kao ni druge civilne žrtve.
ROSANDIĆ: Razlike u podatcima problem su koji je nastao puno ranije. Što je rezultat? Sve će ostaviti prostor za manipulaciju. Sigurno je da će u budućnosti biti manipuliranja žrtvama, kako svjedočimo i danas, primjer nam je Jasenovac. Zašto je to tako, teško je odgovoriti, ali znam da je u Domovinskom ratu, a i poslije rata, postojala institucija Ured za žrtve rata koja je prikupljala podatke o stradanjima. Taj je ured naprasno ukinut bez obrazloženja. Civilne su stradalnike osam puta selili iz ministarstva u ministarstvo i mijenjali nadležnost skrbi o nama, a u svakom tom preseljavanju uvijek se nešto izgubilo. Kad su u pitanju ranjena djeca, postoje podatci da ih je oko 1200, dakle to je brojka koja se zaboravlja, a čine ju ljudi. Oni su jednostavno danas zaboravljeni. Ne pripadaju skupini hrvatskih ratnih vojnih invalida ni ostalim tjelesnim invalidima. Među ranjenim su civilima 32 osobe s invaliditetom 100 % prve skupine i 71 osoba koja je u drugoj skupini. Žive na rubu egzistencije jer iza sebe nemaju mirovine ili su one vrlo male, pogotovo ranjena djeca.
ROSANDIĆ: Želim spomenuti i to posebno istaknuti: nestali i zatočeni civili jednako su dobivali batine kao i branitelji, iz istoga razloga, u istom ratu, ubijeni su zajedno i bacani u jame. Nakon ekshumacije pojedine su obitelji dobile sve, a obitelji civila ništa. I tu staje pamet o stradanju civila u Domovinskom ratu i odnosu države koja nam je maćeha. Birokracija, zakoni, pravilnici, nažalost sve je to ono što koči pravdu, a od nje sve polazi. Ako nema pravde, nema istine, a istina jedino oslobađa i pomaže koliko-toliko da rane zacijele.
Što se tiče trenutačne suradnje s institucijama države, ona za sada postoji. Unazad oko šest godina na skrbi smo u Ministarstvu branitelja. Vjerujemo da nas razumiju i da žele riješiti naše probleme i vratiti nam dostojanstvo. Nedavno je započela s radom radna skupina za izradu prednacrta novoga zakona. Za vrijeme prošle vlade prošli smo sve to što nam se sada nudi, odradili s njima nacrt zakona, koji je dočekao kraj mandata i nije se pomaknuo dalje od ladice. Doista pušemo i na hladno jer smo u ovih 20-25 godina naučili kako funkcioniraju političari.
ROSANDIĆ: Ni Domovinski rat nije u školskim udžbenicima dovoljno zastupljen, pogotovo kad su u pitanju hrvatske žrtve koje se još zbrajaju. To je obrambeni rat, temelj naše države. U njemu smo se branili i obranili, brojni su ubijeni, ranjeni, nestali. Danas smo svjedoci, dakle još smo živi i svatko poznaje na svom području tko je ubijen, kako je ubijen, gdje je ubijen. I to zanemarujemo. Ne odgajamo djecu da shvate i prihvate vrijednost žrtve, a pogotovo je žalosno da nema ni jedne priče u udžbenicima o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu. To dovoljno govori u kakvom sustavu živimo. To je dugogodišnji prezirateljski odnos prema žrtvama Domovinskoga rata koje su utkane u temelje samostalne Republike Hrvatske, od poginulih, ubijenih i ranjenih civilnih žrtava do hrvatskih branitelja. Nadalje, svi punoljetni muškarci bili su dužni braniti domovinu. A danas imamo tajnice, čistačice, službenice sa statusom branitelja, i to iz borbenoga sektora. Bojim se da netko »ne kupuje« ponovno vrijeme i da opet moramo ići od početka. Smatram da je sadašnji ministar hrvatskih branitelja razuman i ozbiljan čovjek i stvari se pomalo kreću u prilog vraćanja dostojanstva kako hrvatskih branitelja tako i ranjenih te drugih hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata.
ROSANDIĆ: Svaki dan upućujemo svoje vapaje, gdje god stignemo, tražimo pomoć. Što se tiče udruga i suradnje u lokalnim sredinama, to je zadovoljavajuće, počevši od zadušnica, komemoracija, obljetnica, molitve. Tu nas župnici prate bez zadrške. Konkretno u Slavonskom Brodu križni put u tvrđavi organiziran je u suradnji župe Gospe Brze Pomoći, hrvatskih branitelja i udruga hrvatskih civilnih stradalnika u Domovinskom ratu. Pobožnost križnoga puta je na otvorenom u večernjim satima. Naravno, uvijek se može bolje i više, a na toj razni se trudimo. Naši vapaji usmjereni su Bogu i čovjeku.
ROSANDIĆ: Nažalost, postoje još mjesta u Hrvatskoj koja nisu obilježena, a gdje su ljudi ubijeni u srpskoj agresiji. Teško je opisati koliko je rana na duši onoga tko je izgubio svoga najmilijega, tko je ranjen. Zato se ne smije dopustiti da oni koji su ubijeni budu izbrisani kao da nisu postojali. Isto tako i oni koji su ostali ranjeni na bilo koji način – sustav ih mora prepoznati, mora im pomoći. Isto tako (ne)odgovornost, i pravosuđa i socijalnih programa, produbljuje te rane. Na primjer za ubojstvo djece u Domovinskom ratu nitko nije završio u zatvoru. Pa kako ići dalje? Nepravda je najteža, ona boli. Ili uzmemo li podatak, a dovoljno je podsjetiti da je oko 15 000 djece rođeno u progonstvu. Tko je za to odgovarao? Hrvatski civilni stradalnici obično služe kao suhoparna statistika: od ubijenih do ranjenih i prognanih. Cijela jedna brojčano prosječna škola djece u Hrvatskoj ubijena je, a broj ranjenih učenika mogao bi popuniti nekoliko škola. Djeci pobijenoj u Domovinskom ratu dosad su podignuta samo dva spomenobilježja.
