»Hvala, hvala.« Tim je riječima na hrvatskom jeziku kijivsko-žitomirski rimokatolički biskup Vitalij Krivickij na kraju dvosatnoga razgovora koji smo vodili videotelefonski 131. dana rata zahvalio Hrvatima na zajedništvu srca koje osjećaju prema Ukrajini te velikoj zainteresiranost za situaciju u njihovoj zemlji. Njemu je povjerena briga za oko 150 župa koje su smještene u glavnom ukrajinskom gradu i okolici, a u ovim danima oružane agresije spremno je za Glas Koncila govorio o izazovima s kojima se susreće ta zemlja u crkvenom, ali i društvenom smislu.
Vrlo smo zahvalni cijeloj svjetskoj zajednici na pomoći tijekom rata, kao i cijeloj Crkvi jer nas nije ostavila same u našoj nevolji. U tome veliku ulogu imaju pozivi i apeli za mir, nagovori i propovijedi pape Franje, koji je svojevrsni most između nas i univerzalne Crkve. Ako se slušaju njegovi govori, vidi se da mu je Ukrajina na srcu, da ima veliku ljubav prema Ukrajini te pokazuje želju da se zaustavi rat. To se ne može negirati ni skriti, te poruke dopiru i do ukrajinskoga naroda. Ipak ima i onih koji, izvlačeći iz konteksta Papine riječi, čuju samo ono što žele čuti, postoje mediji koji se hvataju za tzv. kontroverzne izjave Svetoga Oca i u dijelu ukrajinskoga društva Papa je već »žigosan« kao onaj koji ne razumije dokraja situaciju u Ukrajini. S druge strane možda i Papa ima pojedine argumente koje mi ne znamo i samo su njemu znani. Nalazimo se u ratu, jako smo ranjeni i možda smo i zato osjetljiviji na svaku izgovorenu riječ, skloniji smo se uvrijediti. Zato je ovo vrijeme rata i u tom kontekstu razdoblje odrastanja za svakoga od nas.
Kod određenih skupina mogući dolazak pape Franje u Ukrajinu više nije toliko iščekivan i željen kao što je bio slučaj prije početka rata u veljači.
Naime, rejting pape u Ukrajini bio je među najvišima među političkim i drugim čelnicima, a sada se situacija promijenila. Ipak budući da je riječ o vjerskom poglavaru, njegov bi posjet svakako bio velika i snažna gesta jer svjedočimo da nakon dolazaka pojedinih političara iz međunarodne zajednice i popularnih osoba iz svijeta šoubiznisa dolaze pozitivne reakcije. A koliko bi samo više dobroga ostalo iza dolaska Pape u Ukrajinu. No organizacija toga putovanja vrlo je komplicirana. Prvo sigurnosni aspekt, jer pitanje je koliko bi bilo prikladno u ovom trenutku zadužiti tisuće vojnika ili policijskih službenika koji bi se trebali brinuti o njegovoj sigurnosti dok su potrebniji na ratištu. Nadalje, do Ukrajine trenutačno ne lete zrakoplovi, a otegotna je okolnost zbog dužine putovanja i Papino zdravstveno stanje. No u Ukrajini se već sada osjeća prisutnost Vatikana preko apostolskoga nuncija nadbiskupa Visvaldasa Kulbokasa koji je cijelo vrijeme ostao u Kijivu i nije ga napuštao ni za najtežih bombardiranja i napada. Također je papa Franjo poslao u Ukrajinu i pojedine kardinale da se upoznaju sa situacijom na terenu.
Suglasan sam s riječima kardinala Kocha i mislim da je Ruska pravoslavna Crkva u osobi patrijarha Kirila krenula putom kojim nije trebala ići. Kao vjernik on bi trebao znati Isusove riječi: »Tko se mača laća, od mača i pogine.« Imamo za to i povijesne primjere u nacističkoj Njemačkoj i u nizu drugih ideologija i imperijalističkih planova koji su prije ili kasnije skončali. Ako se pak govori o katoličko-pravoslavnom dijalogu u kojem bi pravoslavnu stranu predstavljala Ruska pravoslavna Crkva, može se jasno reći da u ovom trenutku dijaloga između tih dviju strana ne bi trebalo biti jer sadašnja situacija pridonosi izostanku dijaloga i ratu.
Jasno je da se od prvih dana otvorene faze rata naš pastoral promijenio. U crkvi su tada bili prisutni tek malobrojni, na nedjeljnim misama bilo je 20-ak ljudi jer su mnogi napustili Kijiv i druge gradove u opasnosti od ruskoga napada. Istodobno u nekim drugim župama u unutrašnjosti Ukrajine broj vjernika povećao se i župnici kažu da je korizmenih nedjelja bilo više vjernika nego što ih inače bude za velike blagdane, poput Uskrsa ili Božića. Također, na našim se misama nije više moglo vidjeti mladih obitelji, nisu se čuli dječji glasovi, a često je broj muškaraca odjevenih u vojnu odoru premašivao broj žena na bogoslužjima, što je pokazivalo realnost koju smo proživljavali tih dana u glavnom gradu Ukrajine. Budući da je puno ljudi napustilo vlastite domove i kuće, župnici su imali manje posla i zaduženja u redovitim pastoralnim aktivnostima, no snage su preusmjerili u druga područja. Češće se susreću s vojnim službenicima i sada više sudjeluju u tom području pastorala, a snažno su se angažirali i u humanitarnoj pomoći. Počeli su tražiti načine da dođu do donatora, a kada je humanitarna pomoć stigla, dijelili su je potrebitima. Naše crkve i prostori oko crkava postali su skladišta gdje se dijelila humanitarna pomoć.
Nanovo otkrivamo teološki termin pravednoga rata. Prije otvorene agresije Rusije na Ukrajinu navikli smo moliti za mir, vjerujući da će iz dobra izići dobro. Danas jako dobro razumijemo riječi pape Ivana Pavla II. da put prema miru ne ide preko naivnoga pacifizma, a tu je formulaciju na određeni način ponovio i papa Franjo u enciklici »Fratelli tutti«. To u duhovnom smislu znači da se za mir treba boriti jer mir nema neko amorfno značenje, on se ne može jednostavno tražiti i pronaći. Također, nanovo otkrivamo dar slobode, za koju se također treba boriti, te razumijemo da onaj koji griješi postaje robom grijeha. Razgovarajući u krugu svećenika, osvijestili smo također da Isus nije bio pacifist. Kad smo ove godine na Cvjetnicu i Veliki petak čitali Muku Gospodnju, ona nam se otkrivala u novom svjetlu. Primjerice, Isus je dan prije svoje muke pitao učenike: »Koliko imate mačeva?« Krist, koji je rekao da njegovi učenici ne uzimaju sa sobom ni torbe ni štapa, tolerirao je da imaju uza se mačeve, a oni im nisu bili potrebni za kuhinjske poslove. To znači da se za mir treba boriti. I kada danas Ukrajina od međunarodne zajednice traži oružje, traži ga radi obrane jer desetci raketa svakodnevno padaju i ruše naše gradove, a Ukrajina nema odgovarajuću protuzračnu obranu. Svakodnevno pred našim očima ginu naši sugrađani, osjećamo se bespomoćno, a međunarodna zajednica može pomoći. I zato tražimo pomoć međunarodne zajednice da zaštiti naše ljude od agresora.
Jasno je da mi kao svećenici Katoličke Crkve učimo u duhu Isusa Krista ljude na otvorenost dijalogu, da pružaju ruku jedni drugima, pozivamo ih također da praštaju. Ali treba biti svjestan da je pitanje oprosta pitanje vremena jer danas od Ukrajinaca još nitko ne traži oprost, nego se svakoga dana suočavaju s napadima ruskih vojnika i zauzimanjem teritorija, a za dijalog su potrebne dvije strane. U ovo strašno vrijeme rata koje proživljavamo pokušavamo pomoći ljudima da se ne razbole ratom jer proživljavaju psihičke neuravnoteženosti, a mnogi se suočavaju s gubitcima svojih najbližih članova obitelji. Doći će vrijeme kada će ta mržnja – ako se nastani u našem srcu – naškoditi i nama samima. Već nam je sada razmišljati kako ćemo se nositi s posttraumatskim stresnim poremećajem koji će se zasigurno pojaviti u naših građana, to je problem koji čovjek samo svojim snagama ne može riješiti. I tu će svećenici imati ulogu, poduprijeti ljude da pobijede te neuravnoteženosti koje će se zrcaliti i u životima naših vjernika. Zato kao pastiri moramo izići izvan uobičajenih pastoralnih okvira kako bismo odgovorili na današnji izazov jer prije samo četiri mjeseca nismo se susretali s izazovima s kojima se danas susrećemo. Tako mi za naše svećenike organiziramo psihoterapijski tečaj na kojem uče kako sjediniti psihoterapiju s pastoralom i koji bi trebao pomoći ne samomu svećeniku da osobno pobijedi vlastitu neuravnoteženost, nego i da to može podijeliti s drugima. Naša je zadaća pripremiti duhovne projekte koji će pomoći vjernicima. Hrvatska tu zasigurno ima iskustva, možda ćemo također imati mogućnost koristiti se hrvatskim iskustvima u tom segmentu pomoći. Vrijeme koje je potrebno da se zaliječe ratne posljedice jako je dugo…
Prvih dana rata kada se oslobodilo mjesto Vorzel, gdje se nalazi naše biskupijsko sjemenište, odmah smo tražili mogućnost podjele humanitarne pomoći. U prostorijama bogoslovije u koje su se vratili svećenici i dvojica đakona dok još nije bilo ni struje ni plina ni vode odmah su prionuli pomagati ljudima koji su dolazili tražiti pomoć.
Mi smo, jasno, jako zahvalni onima koji nam pomažu u ovoj teškoj situaciji, kao i Hrvatskomu Caritasu za pomoć koju smo primili. Ta se pomoć udjeljivala najpotrebitijima, i danas su prisutni još mali ostatci te pomoći koji se još razdjeljuju. Ipak, danas se naglasak humanitarne pomoći prenio na istok i jug Ukrajine, gdje je u raznim dijelovima zemlje situacija katastrofalna. Na područjima gdje se rat povukao situacija ljudi ne poboljšava se tako brzo jer treba znati da je u Ukrajini i gospodarstvo uništeno i bilo bi naivno reći da su se ljudi vratili normalnomu životu. Razne tvrtke ne funkcioniraju, ljudi su izgubili posao, primorani su pronaći posao u drugom gradu… Mali je broj onih koji su imali vlastitu ušteđevinu te još danas žive od tih zaliha, a puno je veći broj Ukrajinaca koji nisu imali nikakvu ušteđevinu i oni su danas osuđeni na preživljavanje, pa je mnogo onih koji su potrebiti humanitarne pomoći kako bi mogli uzdržavati vlastitu obitelj i najbliže. Za neke ljude osim sredstava za normalan život potrebna su i sredstva za obnovu kuća i stanova kako bi se pripremili za zimu. Svjesni smo da se ta pomoć treba temeljiti na dugoročnim projektima. Jer ako smo prve tjedne rata u humanitarnom sektoru osjećali svojevrsni kaos, sada vidimo smjer kojim treba ići. Primjerice, jedan od projekata koji razvijamo mobilne su kuhinje koje mogu osigurati tople obroke za veći broj ljudi.
Zaista sam osobno, kao i Sveukrajinsko vijeće Crkava i vjerskih organizacija, iznenađen jer je upravo tijekom rata, kada bi se ukrajinska Vlada trebala baviti drugim pitanjima, jednim glasanjem ratificirana Istanbulska konvencija 20. lipnja. Oni koji su skloni toj konvenciji znali su da će Sveukrajinsko vijeće Crkava i vjerskih organizacija i niz drugih svjesnih građana istupiti protiv te konvencije. Ne ćemo prestati upozoravati na to jer je time naša vjerska zajednica ponižena i ostao je ožiljak. Sljedeći susreti vjerskih predstavnika s predstavnicima državne vlasti započet će upravo s tim pitanjem jer su nas uvjeravali da će se, dođe li do usvajanja Istanbulske konvencije, obvezno konzultirati s narodom i Sveukrajinskim vijećem Crkava. Sada se, manipulirajući, nisu držali toga dogovora i jednostavno su progurali tu konvenciju.
U mirnom razdoblju prije dvije godine tisuće ljudi izišle su na ulice raznih gradova, pa tako i u našoj prijestolnici, prosvjedujući protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, no sada tijekom rata okupljanja su zabranjena. To je jednostavno iskorištavanje vremena za proguravanje određenih ideoloških planova. Oni koji podupiru konvenciju i rodnu ideologiju uvjeravali su Ukrajinu da je njezino usvajanje potrebno za dobivanje statusa zemlje kandidatkinje za ulazak u Europsku uniju. Međutim, svi uvjeti za primanje Ukrajine u EU jasno su napisani, sedam ih je i među njima nije bilo pitanja usvajanje Istanbulske konvencije. Poznato nam je da su lobisti, prije svega dva predstavnika dviju država, snažno zagovarali usvajanje te konvencije. Riječ je o kuloarnom lobiranju. Europska unija daje nam zadaću da se borimo protiv korupcije, no izglasavanje te konvencije dogodilo se baš korupcijski.
Naša Vlada gleda Sveukrajinsko vijeće Crkava i vjerskih zajednica s velikim autoritetom, što znači da se s jedne strane može surađivati, a s druge strane u nekim momentima drže nas na udaljenosti. U raznim političkim etapama vidimo različit odnos države prema tomu Vijeću. Kada političari vide da je dijalog koristan, on se provodi, kada vide da im to nije u interesu, ne provodi se. Kada me pitate za ratno razdoblje, uočava se tijesan dijalog na lokalnim razinama koje jako pozitivno svjedoče kako su se upravo na Crkvu mogli osloniti kada je riječ o humanitarnoj pomoći, no na najvišoj državnoj razini u ova posljednja četiri mjeseca nije bilo nikakvoga susreta. To može biti razumljivo jer smo u ratu, no čudno je jer nastupa veliki kontrast između državne politike i politike lokalnih samouprava. Kao da se na državnoj razini suradništvo Crkve i države za dobro svih stavlja pod ključ do trenutka kada bude korisno državnoj strani.
Još jednom bih htio zahvaliti na zajedništvu srca koje Hrvatska osjeća prema Ukrajini i prije svega na velikoj zainteresiranosti za situaciju u Ukrajini. Neka dobri Gospodin stostruko vrati svima. Također zahvaljujem na povezanosti preko molitve koja nam je potrebna. Imamo nekoliko primjera svjedočanstva kako je molitva pomogla preživjeti ili uspjela promijeniti tijek rata. Naime, ratni stratezi na početku su nam davali tek tri dana do potpunoga pada i sloma Ukrajine, a već ide peti mjesec hrabroga odolijevanja naših ljudi ruskoj agresiji. Nadalje, nekoliko dana nakon što je cijela Crkva 25. ožujka posvetila Bezgrješnomu srcu Marijinu Rusiju i Ukrajinu s dijela ukrajinskoga teritorija odstupile su ruske snage.
