Zatočen u tamnici zbog svoje proročke hrabrosti i svjedočenja za Božje vrijednosti Ivan šalje svoje učenike kako bi se uvjerili da je onaj o kojem je on govorio uistinu uosobljen u liku Isusa. Zapanjuje Isusov odgovor o samom sebi na pitanje je li on onaj kojega su generacije iščekivale ili pak treba čekati nekoga drugoga.
Isus ne odgovara izravno. Ne otkriva svoj identitet riječima, nego upućuje Ivanove učenike da promatraju djela koja se događaju u njegovoj okolini. Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromasima se naviješta evanđelje. Sve to dobrim poznavateljima Tore valjan je i jasan razlog da u liku Isusa Krista mogu prepoznati istinskoga Božjega pomazanika, odnosno Mesiju. Dokazuju ga plodovi njegova rada koji su svima jasan pokazatelj da je u njegovoj osobi nastupilo novo vrijeme. Vrijeme u kojem je Bog istinski blizak sa svojim narodom. No je li to uistinu tako?
Naime, rečenica koja slijedi nakon svega navedenoga kao da tezu o vrlo laganu prepoznavanju Mesije u liku Isusa čini ipak pomalo dovedenom u pitanje. Kako shvatiti stoga riječi: »Blago onom tko se ne sablazni o mene«, koje izriče Isus Ivanovim učenicima? Čini se ipak da je ponešto drukčija slika Mesije koju su imali Ivanovi učenici, a onda i društveni milje Isusova vremena.
Mesiju nije nitko zamišljao kao čovjeka bliskosti, odnosno osobom koja je sposobna čovjeku donijeti mir na sasvim ljudski način. O njemu se promišljalo u drugim kategorijama. On je u glavama ljudi najčešće bio ratnik ili revolucionar. Borac za prava i ideje pojedinih skupina društva. A Isusa kao da to uopće ne zanima. Njemu je stalo do čovjeka, ali ne na deklarativnoj, odnosno teoretskoj razini. On ga želi ozdraviti i pomoći mu u onome što on živi svakoga dana. Ako je slijep, on mu vraća vid. Kako to čini? Hrabri ga da u vlastitom životu uvijek vidi puno više dobra, a manje zla. Da ne bude katastrofist koji uvijek i pod svaku cijenu u svemu vidi nešto negativno te traži mane kako bi svaku stvar doveo u pitanje jer nitko i ništa nije dovoljno dobro.
Hromi koji hode. Puno ih je bilo nekada, a kao da ih je i danas puno. S njima Isus korača zajedno, i to rame uz rame. Pruža im ruku kad posrnu te ih pridiže. I biva im nekako lakše. Osjete nečiju blizinu i istinsku potporu te malo-pomalo počinju hoditi uspravno i odvažno. Istodobno tu su i oni gluhi. Najčešće razlog njihove gluhoće nije središnje uho ili zvukovod koji je zatvoren jer na tjelesnoj razini oni su potpuno zdravi. Svi nalazi upućuju na to i znakova organskih oštećenja nema. A ipak oni su gluhi jer sami sebe takvim napraviše. A sada, osluškujući Isusove besjede, ponovno čuju. Jer do sada su samo slušali, ali nisu puno toga čuli. Sada i slušaju i čuju jer Isusove ih riječi oslobađaju i čine ispunjenima i konačno zadovoljnima životom.
A kakve im to riječi Isus upućuje? One o prihvaćanju samih sebe i drugih ljudi. Riječi su to koje su lišene gorčine i neprestanoga osuđivanja jer takvih su riječi već previše izgovorili i ostajali uvijek nanovo nesretni i prazni ljudi. Sada to više ne čine i nekako im se osmijeh vratio na lice. U isto vrijeme vide bolje, a mogu i jasnije čuti drugoga. No ne samo to, oni sada više ne osjećaju obamrlost. Oni kao da ponovno oživljavaju, od mrtvih ustaju. Jer dugo su sjedili u tami i nezadovoljstvu. Činilo ih je to i siromašnima. I to ne na materijalnoj razini jer imaju oni novca i više nego što im treba, ne stignu ga ni potrošiti. Njihovo je siromaštvo prije svega siromaštvo duha jer siromaštvo je to uzrokovano pomanjkanjem istinskih vrijednosti koje život čine istinski ispunjenim i sretnim, odnosno vrijednim življenja.
Da bi evanđelje nekoga izmijenilo, prvotno treba vjerovati u snagu njegovih preobražavajućih riječi. Zastati je stoga upravo u vremenu adventa i povjerovati malo više snazi biblijskih tekstova, a osobito evanđeljima. Tko su pak oni koji ljude uvijek nanovo vraćaju evanđelju, odnosno uputama za nešto ljepši život? Osobe su to koje su se nazivale, a i danas se nazivaju prorocima. Takav jedan bio je Ivan Krstitelj. Nije bio blagoglagoljiv, nego iskren i istinit. Nije ljude osvajao lijepim odijevanjem i šarmom, nego snagom svoje riječi i autentičnim životom. U njemu su vidjeli čovjeka koji se trudi istinski živjeti u praksi ono što sam propovijeda. Dapače, on sam bio je njegova propovijed. Njegova je riječ bila njegova osoba. A ipak nije bio uznosit, nego je zadržao malenost. I tu, upravo tu, krije se snaga proroka. U svijesti o vlastitoj malenosti pred Bogom i ljudima. Zato i jesu proroci. Veliki su, ali takvima ih čini sam Bog, a ne oni sami sebe. Valja se učiti svakomu vjerniku danas takvomu stilu života nasljedujući primjer Ivana Krstitelja. O njemu Isus zna puno više nego on o samom sebi. Put je to kojim bi trebao poći svaki vjernik. Drugim riječima, pred vjernika se stavlja zanimljiva zadaća – dopustiti da o njemu puno više govori Bog, a manje on o samom sebi. Put je to malenosti i poniznosti. A takvi putovi čine ljude istinski velikima.
