Glasnici nade budućega života

Isusu dolaze saduceji, stručni ljudi, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Sastavili su je u stilu »što bi bilo kad bi bilo« kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu s riječju Božjom, kako je oni shvaćaju. Farizejsku vjeru u uskrsnuće – izraženu u prvom čitanju iz Druge knjige o Makabejcima – nisu prihvaćali. Stajalište su čvrsto zauzeli. A što je s kopanjem? Blago je blizu! Na njivi, ondje gdje se radi. No, tko radi – tko je na njivi?

Htjeli bi voditi narod, a ne vide. U Mojsijevu Petoknjižju Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, iako su časni patrijarsi prije 1600 godina pomrli. Što to znači? Bog je Bog mrtvih, »Bog onih kojih nema«? Nipošto! Bog nije stvorio smrt i ne raduje se smrti živih bića, uči Knjiga Mudrosti. Ništa što makar samo »miriši« na smrt njemu se ne može približiti. Napose ne grijeh koji je put k smrti (zato se ispovijedamo). Gospodin je oganj koji sažiže svu nečist. Nakon pojave epidemije grijeha sebi izabire Izraela kao svoj narod. Uzima ih kako bi ih čistio od grijehȃ, koji je začetak puta u smrt. Nespojivo s onim što Bog već u Starom zavjetu čini za čovjeka jest da bi pored njega čovjekova vječna sudbina mogla biti smrt. »U dlan sam te svoj urezao. Ako te otac i mati ostave, ja tebe ostaviti neću.« Ljubavlju vječnom, ali i ljubomornom, kako sam kaže, gori za svoj narod. Upravo činjenica da je njegova ljubav vječna i ljubomorna govori koliko čvrsto drži svoj narod!

Kada im je to Isus stavio pred oči, nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. Kako je jasna Božja riječ i pred njom prestaju ljudska nadmudrivanja. A zašto su se nadmudrivali, zašto nisu pošteno istraživali pa ne bi otišli u pogrješnom smjeru? To je pitanje ljudske naravi! Što je u čovjeku da je tako često površan? Često ide za svojim stajalištima (gdje ih je samo pokupio i zašto su postali toliko njegovi da ih se jedva može otarasiti?) umjesto da stane i pretrese ih, preispita. Pažljivo uho san je mudracu, usmjerava mudri Sirah.

A što njima, i nama, Isus poručuje o uskrsnuću? Istina je: nema onakvoga uskrsnuća kakvo je čovjek sklon sebi zamišljati. Što god zamišljao, sigurno ne će biti tako. Jedino što za sada Isusov učenik treba shvatiti jest da onaj život ne će biti jednostavni nastavak ovoga. Bit će što oko nije vidjelo i uho nije čulo…! Dok je čovjek u prenatalnoj fazi, tj. u utrobi majke, on je pravi čovjek sa svim organima. Zamislimo: još samo 5 minuta pa će se roditi! No ne zna što ga čeka kada iziđe van – čeka ga potpuno novi svijet. Sve će biti drugačije nego što je za njega bilo samo prije pet minuta. Za nekoliko dana moći će prepoznati onu koja ga rađa! Do sada to nije mogao jer je bio u tami, nije vidio… Od sada će vidjeti i ostale ljude o kojima pojma nije imao. Vidici se nakon porođaja neizmjerno proširuju! Kolika razlika u okvirima običnoga, zemaljskoga postojanja!

U kojoj mjeri je život nakon uskrsnuća drugačiji vidljivo je na Isusovim učenicima. Ništa od onoga što su znali i čuli o Isusu i uskrsnuću nije im pomoglo. Pa ni ovaj evanđeoski razgovor o kojem razmišljamo. Kada su konačno ugledali Uskrsloga, nisu ga prepoznali. Makar je to on, isti – čak i s ranama od razapinjanja – sve je toliko drugačije da ni ono što svojim očima vide ne mogu razumjeti i prepoznati. Uskrsli život jest drugačiji način postojanja i življenja. Ali ipak neobjašnjivo ugodan, privlačan život: »Gospodine, ostani s nama jer zamalo će večer…« »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio…?« Onaj drugi život zaista je drugi, drugačiji i bolji. Bog je ipak Bog živih!

Isusov učenik ne smije si dopustiti da se uspava kao saduceji, vođe naroda iz evanđeoskoga odlomka. Jer ako učenici i dremuckaju, ne jedan ateist ili deklarirani bezbožnik – kad mu umre netko od bliskih osoba – zastat će i boriti se s pitanjem: zar je moguće da je to bilo sve? Od drage osobe nema više ništa, više nikada i nigdje? I s čuđenjem će priznati da ga to pitanje proganja više nego što je očekivao. Priznat će koliko mu je neobično teško, gotovo nemoguće reći: nigdje i nikada više! Jer čovjek negdje duboko u sebi nosi osjećaj vrijednosti ljudske osobe i neobjašnjive nade. Jean-Paul Sartre, koji je cijeloga života dokazivao sebi i drugima apsurdnost i besmislenost svega, neposredno pred smrt izjavio je pred svojim šokiranim sljedbenicima: ipak se nadam!

Crkva treba u ovom svijetu biti čuvarica i glasnica radosne vijesti o Isusovu životu, smrti i uskrsnuću. Ovim svijetom njegovi učenici su poslani nositi navještaj o nadi budućega života. U nj unositi ponešto od mirisa, od svjetla onoga svijeta. Onomu tko je i sam nesiguran, zbunjen i ne snalazi se, neka današnja riječ Božja bude svjetionik. Neka bude ohrabrenje za kopanje i traženje blaga nade koje je udaljeno možda samo nekoliko koraka. Nekoliko zamaha na njivi Gospodnjoj.