DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU S Bogom ustrajati do kraja

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

Am 6, 1a. 4-7; 1 Tim 6, 11-16; Lk 16, 19-31

Već uvodni redak prvoga čitanja koje je preuzeto iz proroka Amosa govori o »bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori«. Sion je ime brježuljka na kojem je smješten Jeruzalem, prijestolnica južnoga kraljevstva – Jude. Samarija je bila sjedište kraljeva sjevernoga kraljevstva – Izraela.

Prozivanje najviših predvodnika naroda

Prorok Amos dakle proziva najviše predvodnike izraelskoga naroda, bez obzira na njihovu političku pripadnost. Proziva ih jer su bezbrižni i spokojni. Prikazuje ih kako leže na »bjelokosnim posteljama«. Pretpostavlja se da su te riječi bile izvorno upravljene samo velikašima u Samariji koja je bila bogatija i moćnija od Jeruzalema. Ipak, neki kasniji prepisivač vjerojatno je, dodajući i spomen Siona, htio upozoriti i vladare na jugu. U sjevernom su kraljevstvu osobito bila na glasu bašanska goveda, što ih i sam Amos spominje. Bašan je područje s istočne strane Galilejskoga jezera i dobrim dijelom odgovara današnjoj Golanskoj visoravni, s bogatim pašnjacima, gdje je cvao uzgoj goveda. Svjedoči o tome i psalmist koji navodi bašanske bikove kao simbol snage. Tako su samarijski velikaši, dok je njihova moć bila na vrhuncu, a okolna kraljevstva slaba, mogli uživati u bogatstvu i dokolici. Sliku dopunjuje »zvuk harfe«, ispijanje vina iz vrčeva i mazanje najfinijim uljem. Ipak, to blagostanje i dokolica zatvaraju im oči, pa oni ne vide ono što neizbježno slijedi, a to je »slom Josipov«. Josip je ime jednoga od Jakovljevih sinova, otca Efrajimova i Manašeova. Po njima su nazvana dva najmoćnija plemena sjevernoga kraljevstva, pa je tako i ime Josip postalo sinonimom čitavoga kraljevstva. Velikaši, zaneseni svojom prividnom moću i blagostanjem, nisu shvaćali da se približava opasnost. Amos im polovicom 8. stoljeća proriče da će oni biti prvi prognani te da će njihovo veselje nestati. I, doista, već 738. godine asirski kralj Tiglat-Pileser III. osvaja dio Galileje, a 722. pr. Kr. njegovi nasljednici osvajaju i Samariju, od koje je načinjena asirska provincija Samerina, a stanovništvo je odvedeno u progonstvo.

»Imaju Mojsija i Proroke!«

Evanđeoski odlomak donosi prispodobu o bogatašu i Lazaru. S jedne je strane prikazan bezimeni bogataš koji vodi lagodan život, a s druge siromah imenom Lazar, koji je još usto bolestan i gladan. Osobito je važan opis njegove blizine s bogatašem: ležao je »pred njegovim vratima«. Kad umru, siromah je smješten »u krilo Abrahamovo«. Riječ je o židovskom izričaju koji se osobito rabio u prvom stoljeću kad se htjelo reći da je netko živio pravedan život i da je dostojan života vječnoga. U tradiciji o židovskim mučenicima govorilo se za te mučenike kako se pridružuju otčevima, a među njima je i Abraham. O tome govori Četvrta knjiga o Makabejcima, koja je nastala u židovskim krugovima prvoga stoljeća, no kršćani su je od najranijega doba držali korisnim poučnim spisom. Za bogataša se kaže samo da je pokopan. On tada iz podzemlja (grč. hades) podiže oči prema Abrahamu i vidi mu Lazara u krilu te moli da mu Lazar pomogne. Sada su se uloge zamijenile: dok se prije Lazar nadao mrvicama s bogataševa stola, sada bogataš očekuje pomoć od Lazara. No provalija je među njima prevelika. Ovdje bi prispodoba mogla i završiti i pouka bi bila jasna. Čovjek za života mora imati smilovanja prema bližnjemu i ne smije ga ignorirati. Ipak, u nastavku bogataš moli za svoju braću, a Abraham odbija poslati Lazara da ih opomene jer već imaju sve što im je potrebno da bi shvatili: »Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!« Taj izraz označava knjige Staroga zavjeta. Poznajući Sveto pismo, čitajući ga i slušajući ga, čovjek je neprestano pozivan na obraćenje. Nije mu ništa drugo potrebno da bi se spasio.

Krist – uzor u duhovnom boju

Pred kraj Prve poslanice Timoteju njezin autor upućuje poticaje Timoteju kao upravitelju mjesne Crkve. Najprije navodi glavne krjeposti za kojima mora težiti. Zanimljivo je da samo jedna od njih ima neke izravne očite veze s upravljanjem, a to je pravednost, jer tko upravlja Crkvom, ima i sudsku vlast, pa mu je potrebna pravednost. No sve druge navedene krjeposti odnose se na duhovnost i čovjekovo nutarnje stajalište. Ipak, one su duboko povezane s njegovom službom. Kako bi predvodio druge u vjeri, ljubavi, postojanosti i pobožnosti, i sam predvodnik mora posjedovati te krjeposti. Njegov je život prikazan kao boj, »boj vjere« u kojem se kao konačni plijen može osvojiti »vječni život«. Boj podrazumijeva aktivno nastojanje oko nečega, a ne tek pasivno čekanje. Svaki vjernik, a ne samo predvodnik Crkve, pozvan je ući u taj boj, a navedene krjeposti njegovo su oružje. Opasan je to boj jer je riječ o boju protiv Zloga, no vjernici imaju Boga uza se. Nije jasno koje je »lijepo svjedočanstvo« dao Timotej, no moralo je to biti nešto veliko jer uspoređeno je s »lijepim svjedočanstvom« Isusovim pred Poncijem Pilatom. Krist je uzor u duhovnom boju, a imajući njega pred očima, vjernik može ustrajati do kraja, »do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista«, to jest do njegova drugoga dolaska u slavi. O spomenu toga Pojavka iz pisca poslanice Timoteju probija pjesnički zanos te on poetskim riječima nastavlja govoriti o Bogu, Kralju kraljeva, a to znači o Otcu, dajući mu hvalu.

IZVORGlas Koncila br. 39/2019.
Prethodni članakVODI LI SINODSKI PUT U NJEMAČKOJ U »RAZLAZ« S TRADICIJOM? Teme se tiču univerzalne Crkve
Sljedeći članakVELIKOSRPSKA PROPAGANDA U 21. STOLJEĆU PLAĆA SE HRVATSKIM NOVCEM Zašto su Irci Butler i Agee protiv Stepinca?