Baš negdje na prijelazu iz 325. u 326. godinu jedna gostioničarka iz Bitinije imenom Helena zaputila se na sudbonosno putovanje u Svetu Zemlju. Pitanje je li na hodočašće pošla radi zadovoljštine za zločine svojega sina ili iz vlastitoga obraćeničkoga žara blijedi pred pitanjem koje bi postavio svatko tko ne poznaje oskudnu biografiju te »preplemenite žene« i majke cara Konstantina: što je doista moglo biti sudbonosno u hodočašću jedne gostioničarke? Odgovor ipak ne leži u carskom dostojanstvu sv. Helene Križarice, nego u njezinim pothvatima obnove svetih mjesta Kristova života. Naime, upravo na tom hodočašću započetu prije oko 1700 godina svetica je posjetila Betlehem i potaknula Konstantina na izgradnju bazilike u kojoj mnoštvo hodočasnika i danas časti mjesto Kristova rođenja. O povijesnim, umjetničkim i duhovnim slojevima toga svetišta razgovarali smo s dr. Micheleom Baccijem, profesorom povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Fribourgu i članom međunarodnoga konzorcija za obnovu bazilike Isusova rođenja.
Sveta mjesta ne mogu se svesti na arhitekturu
Autor »Mistične pećine«, prve monografije o betlehemskoj bazilici objavljene nakon 1910., upućuje na posebnost svetih mjesta kojima se desetljećima bavi. »Ta se mjesta ne mogu svesti na arhitekturu: doista, ni jedan hodočasnik ne putuje u Svetu Zemlju da bi se divio građevinama, nego da bi častio točke zemljine površine koje otjelovljuju spomen na svete događaje, sačinjavaju njihovu pozadinu i pružaju opipljiv nadomjestak za njih. Kršćansko ih je stanovništvo Palestine nazivalo ‘tragovima’ – zamjetnim svjedočanstvima Kristova prolaska zemljom. Arhitektura, monumentalna dekoracija, izvori svjetla i uresje tvore veličanstven okvir oko svetih mjesta, određujući način na koji se opažaju i osvjetljujući njihovo značenje, ali oni se sa svetim mjestima ne podudaraju.«
»Ne mogu više Božić povezivati s pompom, efemernim ukrasima i konzumističkim obredima kojima je naše društvo preobličilo – ako tako smijem reći – najpotresniji događaj ljudske povijesti. Stoga vjerujem da bi svatko trebao posjetiti Betlehem barem jednom u životu«
Bazilika rođenja spominje se od najranijih vremena
Takav je slučaj i u Betlehemu, gdje velika crkva urešena blistavim mozaicima tvori posvećen prostor koji tek omogućuje odvijanje liturgijskih čina ponad špilje Kristova rođenja, objašnjava dr. Bacci. No koliko se može polagati na autentičnost toga mjesta? »Mnoge su se drevne topografske predaje počele propitivati u trenutku kada su polovicom 19. stoljeća ljudi počeli smatrati da bi arheologija mogla providjeti povijesno utemeljenije lokalitete – iako su iskapanja u brojnim slučajevima tek pomutila sliku. Mene pak zanimaju mjesta koja se stoljećima časte te ne propitujem njihovu povijesnu autentičnost, nego značenje koje im se povjerava, religijske prakse koje potiču te vrste odnosa s božanskim za čije ih se uspostavljanje smatra prikladnima. Ipak betlehemska špilja zasigurno pripada svetim mjestima kojima se razumno može pripisati kultni kontinuitet od početaka kršćanstva jer njezina se uporaba u pobožne svrhe spominje već i u doba prije Konstantinove promidžbe hodočašća u Svetu Zemlju«, tvrdi sugovornik.
Tisućljetni poticaj na duhovno motrenje
Unatoč protoku stotina godina iskustvo hodočasnika u srži se nije promijenilo, opisuje dr. Bacci. »Kao i nekoć, hodočasnici posjećuju baziliku nakon boravka u Jeruzalemu i razmatranja otajstva muke i uskrsnuća. Do bazilike dolaze putujući putom kojim su putovali i sveta Obitelj, mudraci s istoka i likovi Staroga zavjeta iz čijih su se pripovijesti iščitavale predoznake evanđeoskoga izvještaja. Na putu susreću biljege prolaska tih svetih likova: smrdljiku pod kojom se Marija odmarala, bunar u kojem se odrazila svjetlost zvijezde, Rahelin grob… Konačno pristižu k bazilici, umorni od puta, ali obodreni čežnjom da uđu u svetu špilju i vlastitim tijelima premjere skučenost mjesta koje je Bog odabrao za Mesijino rođenje. Razmatranje nad rupom koja označava točno mjesto rođenja ili nad šupljinom u kojoj su nekoć ležale jasle osobito je vrijedno jer njihova neurešena pojava potiče promatrača na duhovno motrenje: ona je opipljivo svjedočanstvo prisutnosti uglavljene u prostoru i vremenu, koju je pobožna mašta pozvana obnoviti razumom i osjećajima.«
Hodočasnički grafiti pobožne nakane
Svjedočanstva hodočasnika ujedno su najvažniji pisani izvor za povijest bazilike, upozorava sugovornik. »Pritok hodočasnika stalan je od četvrtoga desetljeća četvrtoga stoljeća, a mnogi su među njima ostavili dragocjene izvještaje zahvaljujući kojima možemo – osobito za razdoblje od četrnaestoga stoljeća naovamo – rekonstruirati povijest lokaliteta gotovo godinu za godinom. Bazilika je i nastala i kroz vrijeme se mijenjala u skladu s potrebama hodočasnika: prostor je oblikovan tako da ih vodi prema špilji, a raspored figurativnih dekoracija upućuje u njezinu smjeru. I više od svećenika na službi hodočasnici su bili ‘publikom’ kojoj je umjetnička ‘mizanscena’ prostora bila namijenjena i upravo su se tomu okruženju i sami težili simbolički ‘pritjeloviti’ ostavljanjem grafičkih znakova poput grafita i portreta koji će ovjekovječiti njihov spomen u blizini svetoga mjesta.«
Toliko drevna, a toliko dobro očuvana
No tijekom desetljetne obnove bazilike u kojoj je sudjelovao dr. Bacci otkriveno je i mnogo više od hodočasničkih grafita. »Obnova je bila jedinstvena prigoda za dublje upoznavanje najočuvanijega među sakralnim zdanjima koja su nastala od četvrtoga stoljeća nadalje radi označavanja svetih mjesta i poticanja zajedničke pobožnosti prema njima.
Mogućnost znanstvenoga proučavanja ziđa i drvenih elemenata omogućila je, primjerice, jednom zasvagda utvrditi da trenutačna struktura potječe iz druge polovice šestoga stoljeća kao plod rekonstrukcije po zapovijedi cara Justinijana. I kemijske analize pločica mozaika konačno su fiksirale njihovu dataciju u vrijeme od 1167. do 1169. Štoviše, na vidjelo su izišli i novi dijelovi antičke dekoracije zidova i podova te je podovima potvrđena datacija u Konstantinovo doba. Nigdje drugdje u Svetoj Zemlji ne može se posjetiti sveti prostor toliko drevan, a toliko dobro očuvan: to se može jer – za razliku od drugih prostora – bazilika nije pretrpjela ni korjenito uništenje ni temeljite izmjene, zahvaljujući među inim i poštovanju koje su joj iskazivali muslimanski vladari.«
Silina najpotresnijega događaja ljudske povijesti
Ushit s kojim sugovornik opisuje središnje svetište Božića nuka na pitanje: što za povjesničara umjetnosti znači tolika uronjenost u otajstvo Kristova rođenja? »Rad na lokalitetu donio mi je svakodnevni dodir sa stvarnošću koja se nameće pogledu neodoljivom silinom – stvarnošću koju sam razabrao u vizualnoj, prostornoj i emocionalnoj oprjeci sjaja bazilike i smjernoga, skučenoga, čak i skromnoga izgleda svete špilje. Nakon takva iskustva ne mogu više Božić povezivati s pompom, efemernim ukrasima i konzumističkim obredima kojima je naše društvo preobličilo – ako tako smijem reći – najpotresniji događaj ljudske povijesti. Stoga vjerujem da bi svatko trebao posjetiti Betlehem barem jednom u životu: sabrati se povrh rupe koja označava Kristovo rođenje u konačnici znači preispitati smisao vlastitoga postojanja«, zaključuje dr. Bacci. Valja, dakle, Heleninim stopama: jer Betlehem ni danas nije ništa manje sudbonosan.
Bazilika rođenja – ekumenska vjeroispovijest
Svetište Kristova rođenja, čiji se građevinski začetci povijesno podudaraju s Nicejskim saborom na kojem je utvrđen nauk o utjelovljenju, i samo je svojevrsna vjeroispovijest, smatra povjesničar umjetnosti dr. Michele Bacci.
»Bazilika ispunja dvije različite svrhe. S jedne strane ona oblikuje sveti prostor koji posjetitelje upućuje na iskustvo špilje, iskustvo koje je vrlo tjelesno, ukorijenjeno u nadi uspostave osobnoga odnosa s božanskom dimenzijom. S druge strane mozaici u lađi prikazuju odluke sedam ekumenskih koncila i najvažnijih pokrajinskih sinoda. U tom smislu oni prizivaju ‘ekklesíju’ kao zajednicu u kojoj su se i latinski i istočni kršćani pozvani prepoznati.«
