Nova godina u životu Crkve zagrebačke započet će u osobitom duhovnom ozračju biskupskih ređenja posljednjega dana siječnja, na blagdan sv. Ivan Bosca, dvojice novih pomoćnih biskupa – Marka Kovača i Vlade Razuma. To su prvi biskupi koje je Crkvi u Hrvata darovao papa Lav XIV., a ujedno nakon petnaest godina brojem vjernika najveća hrvatska nadbiskupija ponovno daje svoje svećenike za biskupe. Novoimenovani biskupi u intervjuu Glasu Koncila otkrili su kako doživljavaju svoju novu službu, kako se pripremaju za biskupsko ređenje te što Crkvi i vjernicima žele posvjedočiti svojim biskupskim geslima.
Već se dugo govorkalo među svećenicima da se traže pomoćni biskupi za našu Zagrebačku nadbiskupiju i znalo je biti zadirkivanja da bih kao rektor mogao biti imenovan, ali sam mislio da je ipak sada već dob kada se to ne može dogoditi. Nakon nacionalnoga hodočašća u Rim zatekao me poziv našega nuncija i u susretu s njim priopćeno mi je da me Sveti Otac želi imenovati pomoćnim biskupom. Ostavljeno mi je vrijeme da razlučim i donesem odluku. Bilo je to za mene desetak dana intenzivne molitve, promišljanja i u dubini duše osjećao sam da je to u ovom času i Božja volja. Svjestan svojih granica, vjerujem da Gospodin sve to vodi i valja se i u ovom času prepustiti njemu i dati se od njega voditi. Nakon odluke i priopćenja nunciju da prihvaćam želju Svetoga Oca bio sam miran.
Vjerujem da se poslanje ostvaruje ne toliko na temelju iskustva koje se s vremenom stječe, nego na temelju povjerenja i otvorenosti djelovanju milosti i vodstvu Duha Svetoga. Primajući službe i u proteklom razdoblju svojega svećeničkoga života, mogao sam se osvjedočiti da ipak Gospodin sve to vodi.
Biskupska služba nosi sa sobom veću odgovornost, veću širinu i opseg djelovanja. U plodonosnom vršenju poslanja shvaćam prije svega važnost suradničkoga pristupa, najprije prema našemu nadbiskupu i ostalim biskupima, a tako i prema svećenicima po župama. Biskupskom službom postajemo dionici apostolske službe, a s time valja imati veću osjetljivost i otvorenost prema cjelini: djelovanju u mjesnoj Crkvi, zatim u domovinskoj, a potom i općoj Crkvi.
Pastoralno djelovanje na župama, potom i službama koje sam vršio kao promicatelj duhovnih zvanja te kao odgojitelj, duhovnik, a sada kao rektor, bilo mi je usmjereno prema mladima i oni su mi doista uvijek na srcu. Rado dijelim s njima njihove borbe, njihova promišljanja i traženja vlastitoga životnoga puta. Želja mi je da to nastavim činiti i kroz svoju biskupsku službu. Posebno me veseli pastoralni rad svećenika koji djeluju u župama, koje sam pratio tijekom formacije, te se želim uključiti u njihovo djelovanje.
Mitra, štap i prsten jesu vanjski znakovi službe, ali želim si odmah posvijestiti da su ti znakovi poziv na još predanije služenje. Vlast u Crkvi, želimo li u svemu slijediti svojega učitelja Isusa Krista, treba biti shvaćena kao poziv na služenje, a ne kao dominaciju ili vladanje nad drugima. Pozvani smo služiti vjeri vjernika. Mi nismo gospodari baštine koja nam je predana, nego njezini poslužitelji, čuvari i svjedoci. Tako shvaćam i želim živjeti svoje poslanje u Crkvi.
Slušajući predavanja na Simpoziju, posvijestio sam si vrijeme svoje formacije i studija na KBF-u koji je bio posve koncilski usmjeren. Naši profesori Janko Šagi Bunić, Josip Turčinović, fra Bonaventura Duda, Vjekoslav Bajsić… doista su koncilski disali, nastojali su nas oduševljavati za koncilsku obnovu Crkve. Svaki je student vrlo brzo nabavio koncilske dokumente i komentare dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila s kojima smo se tijekom studija družili te smo upijali sadržaj dokumenata s nakanom da jednom budu primijenjeni u praksi pastoralnoga djelovanja. Slušajući predavanja na Simpoziju, odmah mi je na pamet došla Šagijeva misao pretočena u knjigu: »Ali drugoga puta nema.« Koncilska nastojanja obnove života Crkve kao da su se negdje izgubila. Slažem se s kritikom manjka dijaloga i susretanja između biskupa, teologa i vjernika laika. Sinodski hod Crkve, naša Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, trebala bi probuditi žar i potrebu za susretanjem, dijalogom, uključivanjem i preuzimanjem odgovornosti svih članova Crkve, posebno laika. Treba davati više prostora i povjerenja našim vjernicima. Osobno sam to njegovao za vrijeme pastorala u župama i doživljavao sam sudjelovanje vjernika laika u župnom pastoralu ne kao konkurenciju, nego kao bogatstvo u raznolikosti.
Smatram da treba ustrajati na pastoralu duhovnih zvanja. Osjećamo kako se manjak svećenika odražava na život naših župnih zajednica. Treba također njegovati permanentnost oko praćenja i brige o trajnom duhovnom i teološkom rastu naših svećenika.
Nadalje smatram da se posebno treba njegovati i razvijati pastoral braka i obitelji. Ima lijepih primjera djelovanja obiteljskih zajednica po našim župama i trebalo bi poticati na njihovu prisutnost u svim našim župnim zajednicama.
Svakako bi trebalo posvetiti više pažnje i brige oko mnogih zajednica i pokreta koji djeluju u našoj mjesnoj Crkvi. Valja bdjeti i pratiti njihovo djelovanje te ih uključivati u život župnih zajednica kako se ne bi stvarali paralelizmi u pastoralnom i liturgijskom životu Crkve.
Svakako treba biti posvećen pastoralu ministranata i mladih koji su budućnost Crkve. Njih treba pratiti i voditi prema živoj vjeri, njegovanju osjećaja i pripadnosti Crkvi te njihovu aktivnomu uključivanju u život Crkve.
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije donijela je mnoštvo divnih poticaja za obnovu i vjerski rast u našoj mjesnoj Crkvi te ih sada treba studirati, promišljati i primjenjivati u pastoralnom životu zajednica.
Prilikom svećeničkoga ređenja za geslo sam uzeo riječi 133. psalma: »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.«
Promišljajući svoje biskupsko geslo, uzeo sam riječi iz Kristove velikosvećeničke molitve: »Da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Živimo u svijetu stalnih podjela i sukoba. Crkva također živi s tim napetostima i podjele joj nisu strane. Isus je na posljednjoj večeri izrekao te tople riječi kao svoju oporuku i želju. U njemu se uprisutnila na zemlji punina Božje ljubavi i svojim je životom svjedočio tu ljubav do krajnjih granica: do žrtve na križu. Svojim pristupom dao nam je primjer kako nas uvijek u djelovanju i odnosima treba voditi princip ljubavi. Kao kršćani nikada ne bismo smjeli biti uzroci podjela, nego graditelji mostova i povezivanja te svu raznolikost života doživjeti kao dar i bogatstvo, a ne kao prijetnju.
Nastojao sam kroz svoje svećeničko djelovanje, a želja mi je to nastaviti činiti i dalje kroz biskupsku službu: biti most povezivanja i spajanja. Zajedništvo života znak je naše vjernosti Kristu i poslušnosti poticajima Duha Svetoga koji je jamac jedinstva. Gdje su podjele, tu Crkva nije zajednica koja svjedoči. Samo ondje gdje je prisutna ljubav i prijateljstvo u odnosima prisutan je i Bog.
Lijep je taj osjećaj biti dionikom bogatoga povijesnoga gibanja života Crkve koju je Krist želio i za koju je rekao: »Ni vrata paklena neće je nadvladati« (usp. Mt 16, 19). Nadasve je lijepo, Bogu sam zahvalan na tome, što pripadam narodu koji ima višestoljetnu kršćansku povijest njegovanja povezanosti i vjernosti papi. Naši su predci zbog te vjernosti morali tijekom svoje duge povijesti trpjeti i krvariti. Ta borba za vjeru i vjernost Crkvi posebno je posvjedočena životom našega blaženika kardinala Alojzija Stepinca. On je kruna te vjernosti Crkvi. Danas smo mi pozvani čuvati tu baštinu, živjeti i svjedočiti svoju povezanost i njegovati duh jedinstva i povezanosti s cijelom Crkvom kojoj je vidljiva glava sveti otac.
Veselim se što mi je dodijeljena drevna Stonska biskupija. Već sam kontaktirao sa župnikom Bernardom Plešom, s kojim sam neko vrijeme zajedno studirao, i svakako bih želio njegovati povezanost sa Stonom, mojom naslovnom biskupijom. Kada se pruži prilika, svakako ću pohoditi Ston i ondje slaviti euharistiju s Božjim narodom.
