PRIJEDLOG PROFESORA ROBERTA ŠIMRAKA S LIKOVNE AKADEMIJE Hrvatskom narodu i umjetnosti potrebne su majstorske škole

Snimio: V. Čutura

Kroz umjetnost se vidi prošlost, čita sadašnjost i usmjerava budućnost naroda. Hrvatski je narod bogat umjetnošću, od arhitekture, slikarstva, glazbe, zapravo svih izričaja. To ga čini prepoznatljivim u svijetu, unatoč ratovima, režimskim i militarističkim državnim uređenjima. Među prepoznatljivim umjetnicima širih razmjera je prof. Robert Šimrak, redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Boravio je na studijskim putovanjima u Indiji, Egiptu, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Maroku i Austriji. Bio je predsjednik Hrvatskoga društva likovnih umjetnika od 2001. do 2003. te je u tom razdoblju koordinirao projektom obnove Doma hrvatskih likovnih umjetnika – Meštrovićeva paviljona. Sudjelovao je u radu brojnih žirija, prosudbenih tijela i umjetničkih savjeta, među inima i kao član  povjerenstva za izbor poštanskih maraka RH. Radio je kao grafički urednik i dizajner. Od 1995. radi na Akademiji likovnih umjetnosti kao asistent, a 2014. izabran je u zvanje redovitoga profesora na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Posljednja izložba koja je u tijeku u Gliptoteci HAZU-a njegova je 42. po redu. Sudionik je kao hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada.

Treba poći od svoga identiteta
Umjetnost je sastavni dio ljudskoga života, a istodobno i »osobna iskaznica naroda«. Gdje pozicionirati današnju suvremenu hrvatsku umjetnost u cjelini, stavljajući ju u kontekst europske umjetnosti?

PROF. ŠIMRAK: Hrvatska i hrvatski narod sastavni su dio europskoga civilizacijskoga korpusa, pa se samim time i suvremena hrvatska umjetnost nalazi uz bok najboljim i najkvalitetnijim suvremenim kulturnim događanjima današnjice u Europi i svijetu. Ne smije se pritom zaboraviti da je hrvatska umjetnost za vrijeme postojanja Jugoslavije doživjela diskontinuitet jer se u to vrijeme čitav narod nalazio pod raznim utjecajima političkih sfera te imao velikih problema u izražavanju kreativne slobode. Nažalost, i veliki talenti u umjetnosti djelovali su, jer su to morali, kao režimski, a onda se to odražavalo na naraštaje. Nadalje, gledano u kontekstu globalnih događanja, svakako su utjecaji masovne produkcije uvelike utjecali na hrvatsku umjetničku, dakle i likovnu scenu, a samim time i na umjetnike. To je pridonijelo i većemu padu kvalitete u stvaranju suvremene hrvatske produkcije.

Trebamo vođe i ne smijemo se bojati čuvati svoje, ali prije toga moramo ogoliti sve što je negativno i krenuti s čistih temelja. Stoga često koristim kosture u stanovitoj kompoziciji kako bih pokazao da je potrebno sve ono negativno što se gomilalo i taložilo kroz povijest, posebno posljednje stoljeće, ogoliti do kraja i krenuti s čistih temelja.

Svjedoci smo da su mnogi suvremeni umjetnici zlorabili svoj položaj kreativnoga pokretačkoga faktora u društvu te ga koristili ponekad i u vrlo lošem kontekstu političkih sfera. No, gledajući šire, jer šira hrvatska javnost nije često upoznata s umjetničkim stvaralaštvom, sigurno je da možemo biti ponosni dostignućima koja su naši bivši i sadašnji suvremeni umjetnici napravili i koji mogu biti uz bok najboljih svjetskih umjetnika.

No nameće se i pitanje zbog čega nisu ostvarili ili ne ostvaruju svoju afirmaciju na svjetskoj razini? Jednostavno rečeno, hrvatska umjetnost bila je u zatočeništvu kao i cijeli narod. Kad se to promatra s distance, s kritičkim odmakom, onda je jasno da je kontinuitet, ne bih rekao u potpunosti prekinut, ali da se u najmanju ruku držao na tankoj niti. Poslije toga došao je nametnuti rat, agresorski, a za nas osloboditeljski, Domovinski, pa je trebalo sve to na neki način ispravljati u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da su se »režimski« umjetnici vrlo brzo nametnuli i samostalnoj Republici Hrvatskoj pojedinim političkim opcijama, pa smo ponovno došli u začarani krug iz kojega nikako izići. To je hrvatski problem, dakle krug u kojem se vrtimo kao narod, kao država.

Hrvatska vojska, hrvatski branitelji i hrvatski narod stvorili su državu, ali ostali segmenti društva nisu to pratili niti to prate danas. Potreban je iskorak da bismo bili u svemu svoji na svome, od zaštite i promicanja temelja Domovinskoga rata, ekonomije, umjetnosti i svih drugih odrednica koje pripadaju jednoj državi. Na primjer, kad se umjetnički prikazuje engleska vojska, kraljica, ili američka vojska, odnosno bilo čija druga, onda je to za njih čast i domoljublje. Kad se to kod nas čini, onda je to nazadnjaštvo, zaostalost. Treba držati do svoga identiteta i na tome treba graditi, ne samo umjetnost, naravno, u njezinoj slobodi izričaja, nego na svim područjima društva.

Hrvatska mora izići iz kaosa

Problematizirate često identitet hrvatskoga naroda i njegovu prepoznatljivost, kao umjetnik šaljete poruke da se teška prošlost ne bi ponovila. To ste učinili i kroz aktualnu izložbu s temom »Ideja kaosa«, u kojoj prikazujete hrvatski »mali narod« u Prvom svjetskom ratu. Koja je poruka vaše izložbe u Gliptoteci HAZU-a?

PROF. ŠIMRAK: Nakana mi je pokazati kroz optičke prizore da naš hrvatski narod, koji je uvijek nekomu služio i bio sluganski, jednostavno treba napraviti iskorak i napokon biti samostalan. To se odnosi na okolnosti Prvoga svjetskoga rata (1914. – 1918.) kroz narativne inačice običnoga hrvatskoga čovjeka u uniformi austrougarskoga vojnika. Kroz svoj doživljaj sublimiram ujedno na bezumnost rata – velike klaonice – te metafore njegove bezdušne svrhovitosti koja legalizira ekspanziju, pljačku, kaos, palež i smrt. Istodobno to je poruka da hrvatski branitelj i hrvatski vojnik u budućnosti ne smije biti sluga interesima drugih naroda i država. Ideja zamišljaja je svakodnevica mobiliziranoga hrvatskoga vojnika-ratnika iz više perspektivnih rakursa, poput reportera sa zamišljenih mjesta događaja, tj. povezujući tegobno prošlo, sadašnje i moguće kataklizmičko vrijeme budućnosti.

Za iskorak trebaju vođe
U temeljima ste grafičar, a slikarstvo Vas je odvuklo u svoje vode. Praktički, spajate nešto što je blizu arhitekturi s onim što je izričaj kroz sliku. Imali ste izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt pod nazivom »Wireframe« koja je u kritikama izazvala »buru« s novim iskorakom u umjetnosti?

PROF. ŠIMRAK: Završio sam grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti, a cijeli život više sam posvetio slikarskomu izražaju. Iako sam po struci grafičar, koristio sam grafički izraz koji sam prilagođavao slikarskomu. Zapravo, nekako sam se uvijek pokušavao vraćati i grafici i slikarstvu u oba smjera. I dandanas koristim sve grafičke tehnike i alate koji mi pomažu u ostvarivanju ideja i realizacije samih slika, grafika i projekata. Novi grafički alati iz novih medija pomažu kvalitetnijoj realizaciji studija i skica, koje vrlo često podsjećaju na projektiranja iz arhitekture i koje sam i koristio na izložbi u MUO-u. To je zapravo stanovito olakšanje jer se lakše može promatrati umjetnička cjelina, koju čine pojedini umjetnički segmenti. Logično je da kada se događa iskorak u određenom području pojedinci imaju strah od nepoznatoga pa su negativne kritike. No tu sam samo želio reći da hrvatskomu narodu, pa i umjetnosti, trebaju iskoraci, a njih čine vođe, predvodnici, vizionari. To je poruka, da trebamo vođe te da se ne smijemo bojati čuvati svoje, ali prije toga moramo ogoliti sve što je negativno i krenuti s čistih temelja. Stoga često koristim kosture u stanovitoj kompoziciji kako bih pokazao da je potrebno sve ono negativno što se gomilalo i taložilo kroz povijest, posebno posljednje stoljeće, ogoliti do kraja i krenuti s čistih temelja.

Pitanje čovjeka je pitanje mističnoga

Kako postići »mistično«, dakle da se već pri prvomu susretu s umjetničkim izričajem »suvremena« osoba uvede u drugu sferu, onu duhovnu? Koliko se današnja umjetnost bavi mističnim?

PROF. ŠIMRAK: To isključivo ovisi o samom autoru i njegovoj kreativnosti. Ne treba smetnuti s uma da su u mnogo slučajeva umjetnici zapostavili kategoriju izvedbe, to jest da mnoga naša djela više nisu na zanatskoj razini. Možda se sve to događa zbog brzine u vremenu u kojem se nalazimo. Sigurno je jedno, da se kvaliteta slike pa tako i mističnosti i duhovnosti ne može postići brzinom i paušalnim rješenjima. Najbolji primjer za to su vrhunski majstori renesanse i baroka kojima se danas cijeli svijet divi. Samim time, da se mnogi današnji suvremeni umjetnici bave pitanjem čovjeka, njegovom egzistencijom, oni bi automatski ušli u sferu duhovnoga i mističnoga. Na drugoj strani, u poplavi slobodnoga izražavanja, misli su se mnogima okrenule ekstremizmu i radikalizmu, pa tako i u umjetnosti. Problem je što upravo taj radikalizam i ekstremizam u »umjetnosti« dobiva više medijskoga prostora pa se gubi kod šire javnosti ono mistično. Tomu uvelike pridonose mediji, jer promiču više marketinšku umjetnost nego vrijednosnu koju prepoznaje struka.

Umjetnost o ubijenoj djeci – nema popisa!?
Koliko je Domovinski rat inspiracija umjetnicima, jer činjenice pokazuju da nema poplave umjetničkoga stvaralaštva na tu temu kao što se to činilo i čini u svijetu pa i na našim prostorima u prošlom stoljeću?
PROF. ŠIMRAK: Nažalost, ona hrvatska nit koja je ostala za vrijeme prošloga sustava na neki način kao da se prekinula u vrijeme Domovinskoga rata, a ponovno se vratila neka druga koja je dominirala. Trebalo je mnogo vremena, a bojim se da će ga još trebati, jednostavno da se oslobodimo nekih progonitelja hrvatske samostalnosti. Tomu su dokaz filmovi koji su nerijetko obišli svijet, a financiraju ih porezni obveznici, koji govore protiv hrvatskih branitelja, Domovinskoga rata, a s time i protiv temelja hrvatske države. To je društvo kaosa i treba ga posložiti u sustav jer umjetnost je refleksija stanja u društvu. Pojedinac se može truditi, ali ako nema suvremene alate, primarno medije, materijalna sredstva, teško može sam protiv takvih zapuha. Ili, zašto nema organiziranih ili pojedinačnih slikarskih ili drugih medijskih prikaza o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu, a više ih je od četiristo ubijeno? Naravno, jer nema ni javnoga popisa te djece! To na neki način govori o stanju u društvu jer i umjetnik je dio društva koje ga mora i treba prepoznati, dati mu mogućnosti da djeluje.

 

Nemoguće je stvarati bez vjere
Pisači i crtači ikonografija u svojim životima čine duhovne katarze (duhovna čišćenja) da bi mogli prikazati izričaj mističnoga. Što je s arhitektima, slikarima, grafičarima…? Zapravo, koliko i na koji način netko može preuzeti odgovornost, a da nema u njemu vjere i duhovnosti? Gdje su nestale nekadašnje poznate umjetničke škole i prepoznatljivi pravci?

PROF. ŠIMRAK: Nemoguće je stvarati bez vjere, duhovnosti, jer svaki umjetnik mora vjerovati. Religija je ponekad za umjetnike boja, kist, kamen, fotoaparat. Kroz osjećaj i doživljaj univerzalnoga on to mora približiti ljudskoj svakidašnjici. Što je bliže onomu univerzalnomu, onomu Pokretaču to njegova djela postaju jednostavnija, ali snažnija i približavaju taj most između Univerzalnoga i jednostavnoga. Tu je snaga vjere važna, jer ona je pokretač uz onaj umjetnički talent koji je Bog dao pojedincu.

Potreban je iskorak da bismo bili u svemu svoji na svome, od zaštite i promicanja temelja Domovinskoga rata, ekonomije, umjetnosti i svih drugih odrednica koje pripadaju jednoj državi. Na primjer, kad se umjetnički prikazuje engleska vojska, kraljica, ili američka vojska, odnosno bilo čija druga, onda je to za njih čast i domoljublje. Kad se to kod nas čini, onda je to nazadnjaštvo, zaostalost. Treba držati do svoga identiteta i na tome treba graditi ne samo umjetnost, naravno, u njezinoj slobodi izričaja, nego na svim područjima društva.

Gledano kroz povijest, velika djela činili su autori koji su se oslobađali okova svakidašnjice, ma koje vrste oni bili, pa ponekad i crkvenih, misleći na one čisto omeđene zadanim okvirima. Da ne bih pogrješno bio shvaćen, Crkva mora dati tematske okvire u kojima umjetnik izražava svoj doživljaj. S toga aspekta, veliki su umjetnici jednostavno uronili u svijet vjere, koliko su god mogli približili su se prvomu Stvoritelju i na taj način stvarali, jer iz njih je izranjala dubina vjere. Nažalost, danas je ritam života uzeo maha i on na neki način diktira sociološki poredak, a filozofskoga promišljanja praktički i nema, jednostavno je nestalo. Većina se toga svela na interpretaciju, a ne na stvaranje nečega novoga. Ponekad se čini da je nestalo inspiracije za velika djela. Filozofija i umjetnost su nerazdvojne, a u slobodnom govoru rekao bih da su to »prave« znanosti jer promišljaju svijet, čovjeka, društvo prirodnom snagom svoga uma. Ne omalovažavaju svaki društveni doprinos u civilizaciji. Ostalo mi se čini da su znanstveni putovi koji nas dovode do nekih novih spoznaja i otkrića. Umjetnost je uvijek podložna kritici ili reviziji, zapravo vrijeme je taj čimbenik koji određuje njezine parametre i vijek trajanja. Ne može netko reći u znanosti ili u umjetnosti da je znanstvenik ili umjetnik ako ga vrijeme odbaci! U tom kontekstu treba promatrati i umjetnost i znanost.

I bol se može liječiti umjetnošću
Sudjelovali ste u projektu »Umjetnošću protiv bola«. Bili ste hrvatski branitelj, koliko se na taj način liječe ratne rane?

PROF. ŠIMRAK: U svojim radovima bavio sam se problemom Domovinskoga rata te njegovim posljedicama na izravan i neizravan način. Posljedice su brojne i mučne. Na dvije zadnje izložbe koje sam napravio pod nazivom »Opredmećenje« i »Ideja kaosa« problematizirao sam tu temu kao prvorazredni problem suvremenoga društva i čovjeka. Nakana mi je kao umjetniku bila u prvom redu upozoriti na probleme, zatim pokazati da se kroz umjetnost uz medicinu ozbiljno može pristupiti gorućemu problemu, a to je učvršćivanje i vraćanje dostojanstva, te ujedno i terapijski pomoći hrvatskim braniteljima. Hrvatski branitelji mogu sudjelovati u onom vizualnom, zatim interpretativnom i na koncu u kreativnom dijelu umjetnosti. Zapravo, to je spoj medicinske struke koju je pokrenuo prof. dr. Veljko Đorđević s umjetničkim akademijama i rezultati su vidljivi. No to treba proširiti i to moraju prepoznati institucije koje vode brigu o braniteljskoj populaciji. Isto je s boli u palijativi, dakle kad je god čovjek u nevolji, i umjetnost spojena s medicinskom strukom može mu i treba pomoći u svojim mogućnostima.

Nemoguće je odvojiti umjetnost od Crkve
Često se pod umjetnost današnjega vremena stavlja mnogo toga, a posebno kad se promišlja »Crkva i umjetnost«. Ponekad se čini da je važno izgraditi zidinu, bojiti zidove, popuniti prostor slikama. Kako na to gledate u kontekstu prošlosti kroz sadašnjost s promišljanjem budućnosti?
PROF. ŠIMRAK: Nemoguće je odvojiti umjetnost od Crkve i crkvene umjetnosti. Povijest umjetnosti povijest je Crkve i obrnuto. Ponekad se stječe dojam da se Crkva ne želi aktivnije uključiti u suvremene umjetničke tijekove, što nije dobro ni za umjetnost, a ni za Crkvu. Umjetnost u Crkvi podjednako je snažna u arhitektonskom, slikarskom, kiparskom, glazbenom i u drugom umjetničkom izričaju. Ona se mora osjetiti, ne u jednom trenutku, nego mora biti predvodnica i univerzalni izričaj naraštajima. Zašto to valja napomenuti? Primjerice, kad uspoređujemo glazbu, možda je to najjednostavniji primjer, jedan ju naraštaj ili jedna vrsta populacije sluša, interpretira, ali ona brzo padne u zaborav. Tako je i s drugom vrstom umjetnosti. Umjetnost mora obuhvatiti širinu, biti trajna, što trajnija. Teško je vrjednovati pojedinačne današnje sakralne objekte, ali čini mi se zgodnim predočiti jednostavnu stvar: ako primijetimo da je interes naroda vidjeti nešto, čuti nešto, onda možemo govoriti o nečem pozitivnom…
Više kreativaca i bolja međusobna suradnja
Spajate više tehnika, pravaca u cjelinu, koji opis s toga stajališta dajete suvremenoj sakralnoj umjetnosti, od arhitekture do interijera?

PROF. ŠIMRAK: Mislim da je danas teško odvojiti sakralnu umjetnost od suvremene umjetnosti općenito, jer tu su pomaci u tehnici, tehnologiji i umjetničkom izričaju koji slijede društvene trendove. Činjenica je da danas umjetnici u Hrvatskoj teško zarađuju za život i to je osnovno polazište, pa u tom kontekstu treba gledati da mnogi umjetnici koji se ne bave isključivo sakralnom umjetnošću rade ponekad i sakralnu umjetnost. Mali je broj onih umjetnika koji se bavi isključivo sakralnom umjetnošću, a katkad smo i svjedoci da to nisu uvijek i najbolji umjetnici. Mislim da smo imali vrlo dobar primjer u prošlosti, kad su vrhunski umjetnici radili crkve i sakralne objekte koji su ostavili važan trag u našoj povijesti. I danas imamo velike potencijale s obje strane, dakle i kod umjetnika i njihovih obrazovnih institucija i institucija u Crkvi, počevši od bogoslovnih fakulteta, preko povjerenstava, voditelja sakralnih odjela. Stoga trebamo slijedili dobar primjer naših prethodnika, kad smo imali pregršt sjajno izvedenih arhitektonskih rješenja, sjajnoga kiparstva i slikarstva koje je bilo na najvećoj svjetskoj razini. Uvijek je bilo promašaja, ali treba ih ispravljati i držati crkvenu umjetnost na najvišoj razini. Naravno da ima i sjajnih rješenja, ali ona mogu biti još bolja, zapravo u cjelini sakralna umjetnost suvremenoga doba može biti bolja i na tome trebamo zajednički raditi. Tu su mogućnosti kroz majstorske radionice i druge oblike zajedničkih projekata. Nažalost, sakralnost je zatirana u prošloj državi i sustavu, a pojedinci imaju takav odnos i danas prema Crkvi. No nije to opravdanje da se danas ne poštuju najviši umjetnički kriteriji. Stoga smatram da treba samo snažnija suradnja između umjetnika kreativaca i crkvenih povjerenstava i voditelja sakralnih odsjeka, liturgičara i teologa.

»Zajednički bismo mnogo više napravili«
Crkva je kolijevka umjetnosti, znanosti, obrazovanja. Na koji način vratiti struku koja bi trebala dati maksimum, a time i podići kriterije razine sakralne umjetnosti?

PROF. ŠIMRAK: Smatram da to nije danas dobro uređeno, jer institucije iz Crkve, a isto tako i sa strane umjetničkih akademija, radionica trebaju zajednički tražiti onu razinu kojoj se danas divimo a živjela je kroz povijest. Smatram da postoje mnogo veće mogućnosti da se te stvari urede, zajednički povežu, a ne da se te stvari događaju od slučaja do slučaja. Zajedno bismo tu trebali više voditi brigu kroz edukaciju i obrazovanje za sakralnu umjetnost. Zapravo, potrebna je veća suradnja, jer na taj način došli bismo do toga da se u prostor sakralnoga uvedu mnogi kvalitetni suvremeni umjetnici te da pridonesu daljnjemu razvoju suvremene sakralne umjetnosti. Zajednički bismo mnogo više napravili, jer kritika i različita promišljanja uvijek imaju bolje rezultate od običnoga kooptiranja ili prema želji pojedinca da netko nešto samo odradi.