Kako doživjeti Božje svjetlo i Božju snagu u doba kada se svakoga dana gomilaju problemi te stvarno više nije lako s njima se hvatati u koštac? Bilo da je riječ o zdravstvenom stanju ili pak stanju na poslu i odnosima s kolegama u radnom okruženju ili pak obiteljskoj situaciji… svi žele da im bude barem malo lakše i bolje. I što onda činiti?
Čitajući evanđeoski odlomak treće nedjelje kroz godinu, koja je ujedno Nedjelja Božje riječi, sve se nekako čini prilično lako, ponajprije jer se i samoga Krista prikazuje kao čovjeka koji ima problema. Uhićen je Ivan Krstitelj te ga je ta vijest sigurno pogodila. Što čini? Odlazi u sobu iz koje više ne želi izići? Ne. On odlazi, ali na drugo mjesto. Mijenja okolinu jer u toj promjeni okoline zna da će mu biti bolje. Međutim, nije sve baš tako jednostavno. Naime, on napušta svoj rodni kraj – Nazaret – te se nastanjuje u Galileji. Još točnije, odlazi u Kafarnaum. Kraj za koji je još prorok Izaija ustvrdio da je poganski kraj te ga nazvao krajem smrti. Mjestom mraka i tame u kojem se ne može ništa dobro očekivati. No prorok Izaija Kristov odlazak u kraj smrti ne prikazuje turobnim događajem, nego sasvim suprotno. On Kristovo nastanjivanje u takvom kraju naziva trenutkom u kojem svjetlo obasjava tminu. Posve neočekivano.
Sve do sada rečeno stavlja pred vjernike vrlo snažnu poruku koju valja sažeti da bude što shvatljivija. Krist svoje vjerne uči kako od života i svijeta ne treba bježati, nego ga treba svojim bićem nastojati uvijek rasvijetliti. Koliko god se nekada činilo da je sve oko čovjeka i danas mračno, ipak uvijek postoje ljudi koji razgone mrak i tmine života te svojim nutarnjim svjetlom duha raspršuju mrak i čine da ljudima bude bolje.
Brojna su tako svjedočanstva onih koji su prevladali teške životne situacije samo na osnovi toga što su imali nekoga komu će izreći sebe i svoje probleme. Nalazeći takve ljude, odnosno prostore gdje mogu iskreno iznijeti na vidjelo tamu i negativnost koju osjećaju u sebi, a da ne čekaju osudu s druge strane, oni su jednostavno ozdravili. Brojni su bračni drugovi tako nadvladali krize samo iz razloga što su znali iskreno, toplo i ljudski razgovarati. K tomu, ako su vjernici, još i bolje. Tada je i sam Bog u snazi svojega Duha bio istinska potpora, a on to uvijek jest.
Ušavši u prostore mračne Galileje, Krist njome hodi i osluškuje ljude i njihove probleme. Bilo naroda Božjega sve više pulsira i on ga osjeća sve jače jer mu se istinski približio i postao njemu blizak. Voli te ljude unatoč tomu što nisu ne znam kako poučeni i odveć religiozni. No Božje srce koje u njemu kuca ima iskrenu i čistu ljubav za svakoga čovjeka.
Promatra Krist ljude koji se bave ribarenjem. Ljude koji nisu neki posebni vjernici, a ruku na srce, tko to za sebe do kraja može reći i da jest? Kako to provjeriti? Jer još u trećem razredu osnovne škole vjeroučitelji su na vjeronauku znali govoriti kako je Bog u srcu te da se s njim odnos zapodijeva u nutrini osobe. Tu nutrinu ne može do kraja poznavati nitko drugi doli Bog. Krist ih ipak ne promatra iz daljine, nego im i prilazi.
Što radi Krist dok im prilazi? Kristov prilazak ribarima nije ništa drugo nego prilazak čovjeku da bi ga se na sasvim ljudskoj razini pitalo: Kako si? Je li ti teško? Uspijevaš li u svojem poslu? Jesi li ispunjen onim što radiš svakoga dana? Možeš li time priskrbiti dovoljno za sebe i svoju obitelj? Takav je, čini se, bio Krist i njegovo poučavanje ljudi. Odozdo prema gore. Ljude je nastojao snagom svojih riječi usmjeravati k promišljanju ipak nekih drugih stvarnosti.
Odjekuju Kristove riječi dok vadi mreže s ribarima: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« Želi im jednostavno reći da naprave svojevrsnu inventuru svojega života. Da uvide što u njihovu dotadašnjem životu i nije baš najbolje te da počnu promišljati na nov način. Oni taj poziv prihvaćaju te ostavljaju svoje mreže. Zasigurno ne zauvijek jer od nečega moraju nastaviti živjeti. Ono na što ih on poziva nije dakle zaborav sebe i svojih aktivnosti, nego nešto drugo. Poziva ih da u te aktivnosti unesu i jednu novu dimenziju života. Ona se tiče privođenja ljudi evanđelju i nekim drugim vrijednostima. Da bi to mogli, moraju prvotno poslušati njegovu pouku ne bi li se i sami s njom poistovjetili te onda druge privodili toj stvarnosti.
Odlaze ribari s Isusom te slušaju njegovu riječ po sinagogama. Ta riječ u sebi ima neku posebnu snagu. Ona ljude iscjeljuje te im vraća izgubljeno zdravlje duše i tijela. Nije stoga bez razloga da je i pokojni papa Franjo još 2019. godine ustvrdio da treba jednu nedjelju u crkvenoj godini na poseban način proglasiti nedjeljom Božje riječi. Tako ova treća nedjelja i biva proglašena Nedjeljom Božje riječi. Time se želi svakomu vjerniku naglasiti kako je temeljni put dolaska do Boga ništa drugo nego slušanje Krista u njegovoj riječi.
Evanđeoski ulomak ove nedjelje na više je nego jasan način prikazao kako se po slušanju i vjerničkom pristanku na Božju riječ uistinu ozdravlja te ulazi u puninu odnosa s Bogom. Brojni su to iskusili te sada to svjedoče i drugima.
