Povjerenje je u temelju kraljevstva nebeskoga. Bog povjerava čovjeku zemlju i cijeli svemir, piše knjiga Postanka: »Napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima.« Povjerenje je glavna misao i u evanđeoskom izvještaju u prispodobi o kraljevstvu nebeskom: »Kraljevstvo je nebesko kao čovjek, koji polazeći u tuđinu, dozva sluge te im predade imovinu svoju«, piše sv. Matej. U obitelji se ne može živjeti bez povjerenja. Muž ima povjerenja u svoju ženu, piše knjiga Izreka: »Muževljevo se srce uzda u nju, i blagom neće oskudijevati.« A sveti Pavao piše kršćanima u Solunu da imaju povjerenja u Kristov konačni dolazak: »Ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i budimo trijezni!« Krist je prokrčio put do Otca nebeskoga, piše u poslanici Efežanima: »U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu puni povjerenja po vjeri u Krista.« A Krist uzor je vjernosti i pouzdanja u Otca nebeskoga, piše u poslanici Hebrejima: »Krist je vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom. A njegova smo kuća mi ako čvrsto sačuvamo pouzdanje i slavni ponos nade.«
Čovjek jest dijete Božje ljubavi, ali je nedovršen čovjek. Čovjek je stvorenje uvijek u razvoju. Treba izgrađivati svoju osobnost i usavršavati se. Razvoj čovjeka traje i nakon punoljetnosti. Može se zapaziti da svako živo biće – svaka životinja, kad dolazi do zrelosti, došla je do punine razvoja. Ispunjava svoj plan. Jedino je čovjek onaj koji uvijek mora razmišljati, planirati, ostvarivati, napredovati, stvarati. Slika je Božja. Ali čovjek zna biti nezahvalan i zna zaboraviti svoju dužnost. Zna ne obazirati se na Boga i čovjeka oko sebe. Izgubi pouzdanje u Boga i ne pomaže ljudima oko sebe. Ne ispuni svoju odgovornost prema povjerenim mu darovima. Božje povjerenje prema čovjeku nosi čovjekovu obvezu prema Bogu.
Odgovornost treba ispuniti. Povjereni su darovi mogućnosti koje treba izgraditi i izraditi. Čovjek zna biti i neodgovoran prema sebi i prema drugima, a najteže i neodgovoran prema Bogu. Ostavi darove neostvarene. Zapusti obrađivanje i istraživanje zemlje. Prepusti se lijenosti. Svima nam je jasna narodna misao: »Tko ne sije, i ne žanje.« Tko ne radi s Božjim talentima – darovima, ne može ni imati. Talenti su svima darovani – nekomu više, nekomu manje, kao po ovoj evanđeoskoj usporedbi. Gospodar imanja je dobri Bog. Svima dijeli svoje darove: »Svakomu prema njegovoj sposobnosti«, piše sv. Matej. Netko je sposoban za liječnika, drugi za učitelja, jedan za poduzetnika, a drugi za vozača. Svatko je primio sposobnosti koje treba iskoristiti. Neostvareni darovi optužuju čovjeka. Vrijednost talenta u Isusovo vrijeme bijaše oko 6000 dukata. Jednomu dade pet talenata, tj. 30 000 dukata, drugomu dva talenta ili 12 000 dukata i trećemu dade jedan talent ili 6000 dukata. Veliko je to bogatstvo. Danas mnogi tumače, ako se s novcem ne radi, on propada. Tko ga nigdje ne ulaže, samo gubi. Treba u banci oročiti da se dobiju bar kamate. A čovjek to propusti.
Propust je veliki grijeh. Strah i lijenost znaju navesti čovjeka na grijeh propusta. Što se dogodilo s onim koji je dobio jedan talent. Zakopao ga i nije radio ništa. Čovjek često ne učini ni ono što je mogao učiniti. Ne obraća pozornost da je propustio nešto učiniti, a mogao je. Feuerbach, Marx i Engels prigovarali su kršćanima da su zapustili zemlju i samo gledaju u nebo. A kršćani žive na zemlji s evanđeoskim načelom: »Doista onomu tko ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima«, zapisa sv. Matej. Što smo učinili, što smo ostvarili, a što smo propustili ostvariti? Propustiti učiniti, a mogao si učiniti, to je teški grijeh. Mnogima je znana priča o zadnjem mjestu u paklu. Pakao bijaše potpuno pun, a još je ljudi stajalo u redu pred njim. Najposlije je Lucifer morao izići da bi prepustio to zadnje mjesto onomu tko je najgrješniji. Pitao ga đavao: »Što si učinio?« »Ništa!« odgovorio je i nastavio da je on u redu i da je ovdje, valjda, iz pogrješne procjene. Reče mu đavao: »Ali mora da si nešto učinio?« »Ništa!« odgovori on. »Gledao sam kako ljudi zlostavljaju druge ljude, ali nikad nisam u tome sudjelovao. Opažao sam nepravdu, glad, ropstvo, tlačenje, u svemu sam podalje bio i promatrao, ali se nisam miješao, niti prstom maknuo…« »Apsolutno ništa?« pita đavao ne vjerujući. »Ne, ne nisam ništa učinio.« »Ovamo, sine moj, tebi pripada ovo zadnje mjesto u paklu…« piše Calderone. Ništa ne učiniti i sve propustiti, a moći, velika je odgovornost i pronevjera Božjega povjerenja. Bog je povjerio čovjeku puno darova. Čovjek je stvorenje koje treba položiti račun pred Bogom. Ima li spremnih? »Bdijmo i budimo trijezni«, piše sv. Pavao Solunjanima, jer u čas i kad čovjek ne misli, Sin Čovječji dolazi, dolazi provjeriti odgovornost.
