Usred ratne grozote i novih političkih preslagivanja koje proživljava suvremeni svijet, pojačanih strahom zbog (ne)predvidljivoga razvoja umjetne inteligencije i drugih razornih tehnologija, ipak se događaju znakovi nade upravo ondje gdje je naoko ima sve manje. Ima li što beznadnije za svijet od najave da čovječanstvo od sudnjega dana dijeli samo 85 sekunda? Za to dramatično upozorenje zaslužan je gremij svjetskih znanstvenika koji okuplja neprofitna organizacija Bilten atomskih znanstvenika. Oni su u utorak 27. siječnja objavili da se vrijeme do sudnjega dana skratilo s obzirom na nuklearne prijetnje i druge ugroze. Jasno je da je riječ o simboličkom broju i simboličkom upozorenju, no ozbiljno su iznijeli procjenu da svijet nikada nije bio bliži točki samouništenja. Riječ je o inicijativi/poticaju »Sat sudnjega dana« koji su još 1947. pokrenuli znanstvenici odgovorni za stvaranje atomske energije, koja je dovela do proizvodnje atomske bombe i atomskoga naoružanja. Njihova ovogodišnja objava blizine »sudnjega dana« i čitava argumentacija koja je pratila kratak put do »ponoći svijeta« – kriveći za to upravljačke nesposobnosti čelnika država, rast diktatura i nacionalizama, neprijateljstava među državama i narodima, klimatske promjene… – zapravo bi mogla poslužiti pripremi terena za zamah novoga procvata vjere, širenje radosne vijesti kršćanstva, to jest nade koja jedino dolazi po Isusu Kristu, Sudcu bez kojega »sudnji dan« zapravo i nema smisla.
Povijest se već nagledala sličnih najava katastrofa koje su blagotvorno djelovale na vjerski zamah, a ne treba ići u predaleku povijest. Kada je, primjerice, industrijska revolucija u 19. stoljeću uzela maha i kad se mislilo da i spas i propast dolazi od tehnologije, Crkva je podignula papu Lava XIII. pod čijim je utjecajem katolički laikat dobio posve nov zamah te se počelo spoznavati da jedino čovjeku pripada dostojanstvo djeteta Božjega, iz čega su se razvila i radnička prava. Nadalje, u hladnoratovskoj podjeli svijeta kada se još nije slegla nuklearna prašina Hirošime i Nagasakija papa Ivan XXIII. pokrenuo je 1962. Drugi vatikanski koncil koji je okrjepljujući Crkvu usporedno donio novu nadu svijetu. I nedugo nakon toga, kada se mislilo da će totalitarni režimi u komunističkom bloku vladati vječno i da će ideologija blagostanja zapadnoga svijeta proždrijeti čovjekovu dušu, dolazi papa Ivan Pavao II. koji 1978. u šest riječi čini svojevrstan egzorcizam nad vremenom i prostorom: »Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu!«
Kada je krajem siječnja 2026. znanstvenički sat u SAD-u »otkucao« manje od minute i pol do »sudnjega dana«, umjesto da se posvuda rađa strah, valja se, pogotovo u Crkvi, pripremiti na to da će među ljudima najveća potraga uskoro biti za vjerom, nadom i ljubavlju. Jer usred predviđanja katastrofe i beznađa – a to su rane duhovne naravi – tražit će se ponajprije duhovni lijekovi koje ne mogu ponuditi ljudi koji izigravaju božanstva.
Pod tim vidom važno je uvijek provjeriti što se događa u Francuskoj, zemlji i društvu koji su često u povijesti bili lakmus-papir nadolazećih promjena. U zemlji u kojoj se dogodila 1789. revolucija koja je zauvijek promijenila kartu svijeta jer je iz »raja zemaljskoga« izbacila Boga, u zemlji kojoj se njezin stari kolonijalizam osvetio na način da danas ljudi iz nekadašnjih kolonija mijenjaju vjerski i nacionalni identitet zemlje matice, u zemlji u kojoj se s lakoćom umnažaju nakazni zakoni protiv ljudskoga života… danas se događa neviđen kršćanski zaokret. U brojnim katoličkim župama raste broj odraslih ljudi koji od Crkve traže krštenje. Stoga je Pariška nadbiskupija sazvala Provincijski sabor kako bi odgovorila na brojna obraćenja odraslih i mladih diljem Francuske, a sabor je službeno započeo u nedjelju 25. siječnja. Znakovito, neposredno uoči novoga otkucavanja »Sata sudnjega dana«.
