Kada je početkom godine Europska federacija katoličkih obiteljskih udruženja (FAFCE) objavila analizu programa predsjedanja Francuske Vijećem Europske unije (od siječnja do lipnja 2022.), iznova se potvrdilo da Europskoj uniji obitelj i dalje – nije prioritet. To nije nikakvo iznenađenje budući da se, na primjer, obitelj ni riječju nije spominjala ni u prethodnim predsjedanjima Slovenije, Portugala, Njemačke, Hrvatske… a izravnoga ulaganja u obitelj nema ni u sedmogodišnjem Planu oporavka Europske unije (2021. – 2027.). Tvrditi, naime, da će se svaki europski program napretka sam po sebi dugoročno odraziti i na obitelj jednako je kao kad bi graditelji tvrdili da će svaki novi kat nebodera sam po sebi učvršćivati temelje građevine. S obzirom na to da zasad nema naznake da će se u dogledno vrijeme pojaviti dovoljno organizirane političke snage koje bi na razini čitave Unije učinkovito štitile obitelj žene, muškarca i njihove djece, očito je nastupilo vrijeme da se civilna obiteljska udruženja, a ima ih vrlo aktivnih i u Hrvatskoj, uz potporu političkih snaga koje se ne boje plivati protiv struje, sada još domišljatije zauzimaju za pomoć obiteljima.
Na hrabre zaštitnike obitelji u zemljama EU-a moglo bi se primijeniti evanđeosko načelo: »Budite lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi.« Primjer takve domišljatosti, koja uključuje i iskorištavanje fondova i legitiman pritisak na kreatore nacionalnih i europskih politika, sugerirao je svojim članicama i FAFCE. Ta je organizacija u programu francuskoga predsjedanja Vijećem Europske unije ipak vidjela tri šanse za ulaganje u obitelji. Prva je šansa vidljiva u cilju francuskoga predsjedanja da se u Uniji pojača socijalna i teritorijalna kohezija. Taj se cilj oslanja na »Dugoročnu viziju za ruralna područja« koju je Europska komisija objavila u lipnju prošle godine nastojeći spriječiti odljev mozgova i demografski deficit s kojim se suočava većina ruralnih područja u Europi, uključujući i hrvatsko. Komisija je, naime, nedavno pozvala čitavu europsku javnost da sudjeluje u kreiranju »Ruralnoga pakta« s ciljem da ruralna područja EU-a postanu »jača, povezanija, otpornija i prosperitetnija«. To nije moguće ostvariti a da nema potpore obiteljima u seoskim područjima. Na tom valu i Hrvatska bi, sada i uz pomoć sredstava koje joj omogućava Unija, mogla revitalizirati područja koja je dosad sustavno zanemarivala. Drugo, u francuskom zauzimanju za »oporavak i rast« u pandemijskim okolnostima FAFCE je vidio šansu da se pod to podvuku i snažnija ulaganja u nacionalne obiteljske politike. U skladu s tim ništa ne priječi da se i u Hrvatskoj kreiranjem njezine nacionalne obiteljske politike ulaže u demografsku obnovu, što je uostalom i prvorazredno europsko pitanje s kojim se neke zemlje već uspješno suočavaju. Kao treće, FAFCE je u francuskoj najavi promicanja novih ulaganja u obrazovanje mladih EU-a i pomoći u njihovu zapošljavanju usred posljedica pandemije prepoznao šansu da se izravno financijski pomogne europskim roditeljima i obiteljima koji su se žrtvovali da se u jeku pandemije i izolacije čitav sustav ne raspadne. Nisu li se u tome dokazale i hrvatske obitelji kojima taj trud ni jednom lipom nije priznat?
Rečeno borbenim rječnikom, u sadašnjim europskim okolnostima promicatelji obiteljskih vrjednota mogu, koristeći se svim dopuštenim i dostupnim sredstvima, postati dobronamjerna gerila u odnosu na političku »vojsku« koja u obitelji još ne vidi snažnoga saveznika. Što bi tek bilo da »vojska« i »gerila« rade zajedno!
