Rainer Maria Rilke (1875. – 1926.) jedan je od najutjecajnijih pjesnika njemačkoga jezika 20. stoljeća. Nakon ranoga razdoblja u kojem dominiraju introspektivne i egzistencijalno obojene teme, postupno se sve snažnije okreće duhovnomu promišljanju. Taj se zaokret osobito očituje u »Pričama o dragom Bogu« napisanima između autorova prvoga i drugoga putovanja u Rusiju ujesen 1899. Objavljene su u Hrvatskoj u izdanju naklade »OceanMore« d.o.o. u rujnu 2024.
U »Pričama o dragom Bogu« jasno je izražena njegova fasciniranost pobožnošću »običnoga, maloga čovjeka« te trajna potraga za »jednostavnim Bogom«. Zbog slobodnoga, više književno-umjetničkoga, a manje teološko-znanstvenoga pristupa duhovnim temama, Rilke se često suočavao s kritikama da olako i previše samovoljno oblikuje religijske motive, što će prokomentirati i lik učitelja uvrijeđena lica u jednoj njegovoj priči: »Kao prvo, smatram pogrešnim da se vjerski, posebice biblijski sadržaj, upotrebljava tako slobodno i svojevoljno. Ionako je u katekizmu izraženo da se bolje ne može…« Pri tome valja imati na umu da se književnik i katekizam služe različitim jezikom, ali teže istomu: približiti čovjeku bit Boga kao prisutnost koja se otkriva u svakodnevnom životu.
Djeca – pokretači priče
Rilkeove su priče ispripovijedane u prvome licu, a pripovjedač ih upućuje odraslima s namjerom da ih oni prenesu djeci jer sam u tome nije odviše vješt: »Vidite, kad moram razgovarati s djecom, ja se sav smetem. To samo po sebi nije loše. Ali djeca bi tu moju smetenost mogla protumačiti kao posljedicu laganja… A ja itekako držim do istinitosti svoje priče…« Stoga su upravo djeca, premda im se obraća posredovanjem odraslih, ključni pokretači njegovih priča jer se ona ne ustručavaju postavljati pitanja: »I to nisu pitanja poput: Kamo ide onaj tramvaj na konjsku vuču? Koliko ima zvijezda? Je li deset tisuća više od puno? Ma posve druge stvari! Na primjer: Govori li dragi Bog kineski? Ili: Kako izgleda dragi Bog? Uvijek sve samo o dragom Bogu! A na takva pitanja ne možete odgovoriti.«
Zaključak odrasle osobe, pripovjedačeve gospođe susjede, da se na pitanja djece ne može odgovoriti, otkriva jednu od temeljnih slabosti svijeta odraslih: nije riječ o tome da odgovori nedostaju, nego o tome da su odraslima nepoznati – baš kao što im je i dragi Bog takav, nepoznat: »No zanemarimo ove suvišne stvari, odrasli imaju nešto što nas nikako ne bi smjelo ostaviti ravnodušnima: dragoga Boga. Doduše, ni kod jednog od njih još ga nisam vidio – i upravo je to sumnjivo. Sinulo mi je da su ga možda, u svojoj rastresenosti, zaposlenosti i mržnji, negdje izgubili. A on je nešto nadasve nužno. Mnoge stvari bez njega ne mogu opstati, sunce ne može izlaziti, djeca ne mogu dolaziti na svijet, a ne može biti ni kruha. Iako se kruh kupuje kod pekara, dragi Bog sjedi i pokreće velike mlinove. Lako se nađe još bezbroj sličnih razloga zašto je dragi Bog nužan. No unatoč činjenicama, odrasli se o njemu ne brinu.«
Izgubljeni sjaj
Rilke, naime, smatra da odrasle često treba podsjećati na postojanje Boga. Tu misao tematizira u priči »Stranac« u kojoj na pitanje: »Sjećate li se dragoga Boga?« u očima stranca dolazi do zamjetne promjene – sjećanje na poznanstvo sa Stvoriteljem polako se probija iz tame zaborava i njegovim očima vraća izgubljeni sjaj: »Njegove se oči zagledaju u tamu, a dvije točkice svjetla u zjenicama počnu sličiti dugačkim prolazima sjenice u parku, kad se nad njom nadvije sjajno i prostrano sunčano ljeto. Jer i ono tako počne, punim sumrakom, da bi se zatim razvuklo u sve tanju crtu pomrčine do jedne daleke, svjetlucave točke: onostranog izlaza u novi i možda puno svjetliji dan.« Pritom će Rilke u »Priči ispričanoj tami« istaknuti da za takvo nešto nije potrebno mnogo – mali čin zahvalnosti može prizvati to sjećanje: »Kad sam prvi put u svome životu vidjela, čula, osjećala, razumjela; i naučila za sve to biti zahvalna, tada sam ga se ponovno sjetila. Posvuda su bili njegovi tragovi. U svim sam slikama pronašla ostatke njegova osmijeha, zvona su živjela od njegova glasa, a na kipovima sam prepoznala otiske njegovih ruku.« Zaključak svega dosad rečenoga može se iščitati iz priče »Kako je napršnjak postao dragi Bog« u kojoj se pokazuje da prisutnost Boga u životu oblikuje cijelu osobu i čini je prepoznatljivom drugima: »Dotični je hodao odrješitije i dostojanstvenije, izraza lica kao da je nedjelja.«
Kovanica poštovanja
Za razliku od odraslih, djeca ne samo da se brinu o Bogu, nego ga i prepoznaju u ljudima koje bi mnogi odrasli bez razmišljanja zaobišli. U priči »Prosjak i ponosna gospođica« opisan je siromah koji često stoji na rubu šume, oslonjen na staru, trošnu ogradu i toliko zapušten da se gotovo s njome stapa. Jednoga dana do njega dolazi djevojčica kako bi mu dala kovanicu. Ono što taj čin čini posebnim nije sama milostinja, nego način na koji je djevojčica to učinila: s velikom pristojnošću i poštovanjem, s naklonom prije i poslije darivanja, kao da se nalazila pred samim carem. I dok se djeca klanjaju Bogu u onima s margine ljudskoga društva, Rilke će u priči »Kako je izdaja dospjela u Rusiju« kritizirati one koji se klanjaju svjetovnim idolima, koji se caru obraćaju kao Bogu i koji pred njim, kao i pred Bogom, kleče. U tom se smislu čovjek ozbiljno udaljava od prve Božje zapovijedi, a posljedica je toga otvaranje puta lažima i izdaji: »Reci svome gospodaru«, obraća se seljak sluzi groznoga cara Ivana kojemu je otkrio rješenje triju zagonetaka, a ovaj ga nakon toga prevario za zasluženu nagradu, »da u Rusiji sve dosad nije bilo izdaje. Ako primijeti da se više ni u jednog čovjeka ne može pouzdati, to je samo njegova krivica. Jer je uprav pokazao kako se to radi, kako se nekoga izdaje. Njegov će primjer nailaziti na brojne sljedbenike tijekom stoljeća. Ja zlato ne trebam, bez zlata mogu živjeti. Od njega nisam očekivao zlato, nego iskrenost i pravičnost.«
Skandal, istina, kip
Prema Rilkeovu shvaćanju, uz djecu o Bogu još se uvijek brinu i svi koji stvaraju jer u tom je činu, činu kreacije, čovjek najbliži Bogu. Tako se, primjerice, u priči »O čovjeku koji je osluškivao kamenje« govori o trenutku u kojem se, među mnoštvom ljudskih molitava, Bog odaziva upravo na onu Michelangelovu. Bog mu se približava dok radi, promatra ga kako u tišini osluškuje kamen i u njemu prepoznaje njega: »Michelangelo, pozove ga Bog bojažljivo, tko je u kamenu? Michelangelo naćuli uši i ruke mu zadrhte. Zatim odgovori prigušenim glasom: Ti, moj Bože, pa tko drugi?« Prostor umjetnosti otkriva se kao povlašteni prostor susreta čovjeka i Boga u kojem umjetnik u svojoj osjetljivosti i predanosti uspijeva prepoznati božansku prisutnost ondje gdje je drugi ne vide. Također, u priči »Zašto dragi Bog želi da bude siromašnih ljudi« govori se o kiparu koji je dugo bio bez posla, a zatim je iznenada dobio važnu narudžbu: izraditi kip za gradski park pod nazivom »Istina«. Kada je došao trenutak da se dovršeni kip postavi u park i izloži javnosti, izbio je skandal. Gradska komisija, sastavljena od uglednih i utjecajnih ljudi, smatrala je da je kip neprihvatljiv takav kakav jest te je zahtijevala da se prije izlaganja djelomično prekrije. Ljudi, dakle, samo naizgled žele istinu jer u trenutku kada se ona pojavi u svojoj punoj, ogoljenoj stvarnosti, postaje im neugodna i neprihvatljiva pa je nastoje prikriti, ublažiti ili prilagoditi društvenim pravilima i očekivanjima.
Bog i život
U nekim se Rilkeovim pričama Bog izričito ne spominje, no to ne znači da je njegova prisutnost u njima izostala jer on svojim postojanjem prožima svaki aspekt ljudskoga života: »Mislim da nikada ne možemo znati ima li u priči Boga sve dok je ne ispričamo do kraja. Jer, čak i kad u priči nedostaju još samo dvije riječi, čak i kad nakon posljednje riječi nedostaje još samo stanka: on još uvijek stigne doći.« Kao umjetnik koji promatra svijet očima djeteta – onim velikim i nijemim očima što rastu pored stvari, reći će Šimić – Rainer Maria Rilke svojim pričama uči djecu i podsjeća odrasle da je Bog početak svega, da bez njega nema ni završetka, a ni onoga što stoji između tih dviju krajnjih točaka, života samoga, te da se njegova prisutnost otkriva i u najsitnijim detaljima svakodnevnoga postojanja.
