Vi ste vjerojatno jedini hrvatski vjeroučitelj koji ima iskustvo nošenja maske izvan pokladnoga vremena jer ste godinama bili angažirani u Crvenim nosovima, klaunovima koji su razveseljavali i tješili najbolesnije u društvu. Mislim da ste pozvani odgovoriti na pitanje koje maske nosi hrvatsko školstvo i što njima skriva.
Važno je »podizanje« pojedinca uslijed teške bolesti i zato se klaundoktor ne zaustavlja na dijagnozi ili prognozi zdravstvenoga stanja, nego probija granicu svakidašnjice, ima holistički pristup, zainteresiran je za cjelovitu osobu: duh, dušu i tijelo. Najmanja maska na svijetu jest njegov crveni nos, a pozornica je soba ili hodnik bolničkoga centra. Gledajući različite europske zemlje i njihovo školstvo čeznem za dvjema stvarima koje se na prvi pogled čine nemogućima, ali ako se ubrzo s njima uhvatimo u koštac, postaju moguće. To su, prvo, da učenike potičemo i usmjeravamo na vrline i, drugo, da svako dijete ima svojega mentora koji s njim i s roditeljima nadograđuje ono što se radi kod kuće, kako bi to dijete moglo rasti i razvijati se s poticajem da i ono sutra, kako kaže sveti Ivan Bosco, bude pošten građanin i dobar kršćanin. Vjetrovi koji pušu Ministarstvom obrazovanja, uvodeći nove programe, nudeći nove ideje u preobrazbi, a ne i naobrazbi, otvaraju pitanja za stručnjake.školstvo
Ovih se dana vodi intenzivna rasprava o najžešćoj školskoj »korizmi« do sada. Čini se da je ovo prvi put da se najavljuju striktne zabrane – misli se na mobitele u školama; i to samo nekoliko godina nakon što se tehnologija preko tableta gurala djeci u ruke. Je li, prema Vašemu iskustvu, nova najava zabrane utopija, kao što je to bilo i uvođenje malih ekrana na velika vrata?
Tehnologija kao takva nije zlo ako se njome koristimo mudro i razborito. Kad ulazim u školu, rijetko viđam učenike s knjigom u rukama ili u poticajnom ozračju prijateljstva i razgovora. Često im kažem: »Dobar tek«, jer iako je nastava u popodnevnim satima i tek su završili s objedom, uzimaju dodatni impuls »hraneći« se mobitelom, koji negativno utječe na njih: od predškolske dobi do one školske, pa i akademske. Nudi im nagradu, tj. malo začina – serotonina i dopamina – da ublaži i olakša čekanje do školskoga zvona. U startu čovjek kontrolira sredstvo, a poslije sredstvo kontrolira čovjeka, rekao bi poznati adiktolog Luka Maršić kad govori o ovisnostima. Djetetu u igri nije teško objasniti što je zbiljsko, nego što je nezbiljsko. Kao što vidimo, mladi nisu osposobljeni ili dovoljno educirani za uređaje koji mogu pomoći i biti potpora u obrazovnom procesu.
Ekranizacija djece predškolske dobi dosegnula je, rekao bih, vrhunac. Kada uđete u bolničku sobu, djetetu je uključen TV, na krevetu je tablet, a mobitel se puni. Bojim se da se »gasimo« poput svjetiljke, a toliko je dobra koje još uvijek nismo iskoristili ili mlade na njega usmjerili. Ovih sam dana naišao na članak jednoga neuroznanstvenika, profesora na Harvardu i Sveučilištu u Melbourneu, dr. Jareda Cooneyja Horvatha koji je 15. siječnja pred američkim Kongresom govorio o utjecaju obrazovnih tehnologija na učenike i dao izjavu koja je zabrinjavajuća: »Naša djeca imaju kognitivne sposobnosti niže od onih koje smo imali u njihovoj dobi.«
Kako se osjeća učitelj kad se umjetna inteligencija maskira u učitelja kojemu učenici više vjeruju nego svojim pravim učiteljima?
Brzo rješenje koje pomaže u određenim situacijama može biti olakotna okolnost današnjega društva. Učitelj nije baštinik znanja, on ga samo iznosi i predaje dalje kao štafetu. Žao mi je što u nastavnom procesu učenici ne prepoznaju učitelja kao živoga svjedoka, kao putokaz kroz život na koji se mogu osloniti i kao živo svjedočanstvo vjere i življenja. Snalaženje u stvarnim situacijama kada nema određenoga postotka baterije također predstavlja barijeru (kada se mobitel isključi ili utihne). Dovoljno je spomenuti da već dvije godine želim odvesti učenike na kampiranje – bez mobitela. U školi od tisuću učenika ne mogu naći još jedan razred da prihvati izazov i da budemo u šumi, šatoru, bez signala, i da naš um, duša i tijelo počivaju te da budemo aktivni sudionici svijeta u kojem jesmo, preuzimajući uloge aktivnoga pojedinca, diveći se svijetu i ljepotama prirode koje su plod Božjega stvaralaštva. Nije teško prepoznati umjetni sadržaj bez umjetnosti kao takve ili kako kultura ophođenja i koketiranja s medijima postaje nekulturna. Dovoljno je pogled svrnuti na različite plakate ili prezentacije koje vrište umjetnim bojama i neprirodnim stanjem.
Imamo danas sve mjerne jedinice za procjenu znanja djece, čemu najbolje svjedoče nacionalni ispiti, to jest državne mature. To su posljedice izgradnje društva znanja. No kako se odgajaju dobri ljudi u školstvu i je li moguće da se uz toliko gradiva provuče i odgoj za vrline?
Vjeroučiteljima je lako, rekao bih, jer gotovo svaki sat može biti usmjeren k određenoj vrlini ili vrlinama. Prisjećam se jedne zgode u sada već desetogodišnjem stažu kao vjeroučitelja u jednoj srednjoj školi. Učenik je sjedio u zadnjoj klupi s kapom na glavi. Budući da je u srednjoj strukovnoj školi vjeronauk jedan sat tjedno, na kraju sata rekao sam mu da ostane i potaknuo ga na razborito promišljanje, upitavši ga gdje mu je ručnik. Čudno me je pogledao jer se u školu ne nosi ručnik, a njegovo ponašanje i odnos prema radu odavali su dojam ljetnih praznika. Zamolio sam ga da sljedeći put ponese torbu i da bude u zvanju učenika. Kad je došao naš novi susret, sat, primijetio sam torbu i promjenu na učeniku. Prihvatio je poticaj i počeo razmišljati o ulozi učenika: da svu odjeću i obuću na sebi, topli obrok kod kuće, čisto rublje itd., nije ničim zaslužio, a roditelji su mu to omogućili već sada i ovdje.
Bliskost i poticajno ozračje rastu u zajedničkim aktivnostima i projektima: Valentinovo, Ples pod maskama, Igre bez granica, Dan škole i dr. Nezaboravno mi je iskustvo partnerske suradnje s posljednje ekskurzije između mene kao razrednika i mojih kolega. Ujutro smo ustajali u 6 sati da napravimo plan oko toga što nam je cilj i misao vodilja toga dana. Imali smo svaku večer drugu aktivnost: talent-show, karaoke…i učenici, kada vide otvoreno i suradničko zauzimanje, a ne nametanje i natjecanje između kolega učitelja, i oni participiraju na tom zajedništvu. Na početku ekskurzije drugi su nam kolege govorili da ne ćemo zaspati cijelu noć, da je zamorno i teško. Bogu hvala, učenici su prihvatili angažman i želju da nam bude dobro. Poticali smo ih da iz svih odredišta koja posjetimo u školu za uspomenu pošalju razglednicu, a mi smo ih naučili kako se pišu i šalju. Vrativši se s višednevne terenske nastave, školu je dočekala hrpa razglednica.
Prije nekoliko dana imao sam sličnu situaciju kada se mojemu djetetu, našoj djeci, za vrijeme nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, nudila i davala pristupnica za školu vještičarenja i čarobnjaštvo. Da to nije samo igra, jasno ukazuje i potpis na dnu upisnice i izbor: »jesi li bezjak ili čarobnjak«, a o tome odlučuju malodobna djeca u organiziranom odgojno-obrazovnom sustavu. Zakon o odgoju i obrazovanju tu je jasan, a pogotovo u čl. 7., st. 9., da roditelji samostalno odlučuju o odgoju svoje djece, dok čl. 8. ističe partnerstvo svih odgojno-obrazovnih čimbenika. Zamislimo situaciju da se učenicima u školi dijeli pozivnica na krštenje. Vjerojatno bi na to reagirale sve moguće i nemoguće udruge, pozivajući se na već spomenuti zakon, kao vjerojatno i na druge.
Slušajući priče naših starih, uvijek se govorilo da je učitelj u pravu. Nisu se propitivale njegove kompetencije ni sadržaj i način poučavanja, ali je bio »zakon« koji se poštivao. Današnja je slika potpuno drukčija. Savjetujem mladima da biraju srcem, a ne trenutačna deficitarna zanimanja koja ih u konačnici ne mogu ispuniti, nadopuniti i usavršiti u njihovu zvanju i izboru. Radost se množi kada se dijeli. Matematički netočna formula u svakidašnjici je realna i moguća. Učiteljski poziv preslika je poziva koji je Isus Krist uputio učenicima: dođi i hajde za mnom, »Hajdete za mnom« (Mt 4, 19). Već u 3. razredu osnovne škole maštao sam o zvanju učitelja.
